Socijalistička shvaćanja ljubavi i međuljudskih odnosa
Asek 13 S

Photo: manvspink.com

Seksualni odgoj u Jugoslaviji 1951–1990.

Max Weber, Michael Foucault, George L. Mosse kao i mnogi drugi analitičari društvene stvarnosti složit će se oko tvrdnje da se tijelo još od sredine 18. stoljeća percipira kao prožeto seksualnošću, a seksualnost i seksualni odgoj smješteni su u okvir moralnog odgoja. Gledamo li na moraliziranje seksualnog ponašanja kao na oblik normiranja i normalizacije u smislu u kojem je Foucault smatra jednom od metoda stvaranja disciplinskog društva i poslušnih tijela, tada je seksualni odgoj dio biopolitike, odnosno politike upravljanja populacijom. Kada opisuje disciplinsko društvo, Foucault govori o kapitalističkom društvu nastalom sredinom 18. stoljeća – o društvu kojim ne vlada suveren kao vrhovni autoritet, već njime upravljaju određeni odnosi moći i igra diskursa koje ti odnosi moći produciraju.

To čini diskurzivnu analizu vremena Titove Jugoslavije dodatno izazovnom – zbog prisutnosti vrhovnog i svojevoljnog vladara koji svoju moć u nuždi pokazuje eksplicitno, zanimljivim se čini istražiti da li diskursi u takvom režimu prate uvijek logiku diskurzivne proizvodnje, ili se upravo zato često susrećemo s nizom kontradiktornosti unutar komunističkog režima. Stoga će i analiza seksualnog odgoja iz vremena SFR Jugoslavije koju ovdje želim prikazati ocrtavati te kontradiktornosti. Godine 1951. u Jugoslaviji počinje obvezno osnovnoškolsko obrazovanje i obrazovni sustav je donekle uređen i strukturiran pa će ovaj opis pratiti razvoj seksualne edukacije od pedesetih do devedesetih godina 20. stoljeća.

U članku Postsocijalistička moralna većina Renata Salecl primijetila je da je u komunizmu briga za mlade i njihov moralni razvoj bila jedan od glavnih zadataka društva jer je moralni odgoj pretpostavljao usađivanje vrijednosti socijalističkog poretka. U tom smislu je i seksualni odgoj bio dio moralnog odgoja koji će mlade učiti seksualnosti usklađenoj sa socijalističkim shvaćanjima ljubavi i međuljudskih odnosa. Godine 1952. Savjet za nauku i kulturu vlade FNRJ uveo je u osnovne i srednje škole program društvenog i moralnog odgoja čiji je glavni cilj i zadatak bio “da kod učenika razvija kulturne navike i da odgaja osobine socijalističkog čovjeka, koje će im omogućiti da postanu što bolji članovi naše socijalističke zajednice. U tom će se cilju i ovom nastavom… učvršćivati… vjera i ljubav prema životu, prema radnom čovjeku, vjera u njegove sposobnosti i snage da može preobraziti svijet i učiniti ga dostojnim čovjeka, a time ujedno i razobličavati misticizam, sujevjerje i religioznost“.

Prema tom programu, u osnovnim će se školama održavati moralni odgoj koji će razvijati kod učenika “borbenost, samoodricanje, samostalnost, istinoljublje i druge osobine, povjerenje i predanost zajednici“, i koji “odgaja ljubav prema socijalističkoj zajednici, koja se stvara naporima svih naših naroda i koja postavlja najviše moralne zahtjeve svojim članovima”. Seksualni odgoj podučavan je u srednjim školama, također u okviru moralnog odgoja. Teme seksualne edukacije bile su: “Ljubav i uzajamni odnosi mladića i djevojke. Shvaćanje klasika marksizma-lenjinizma o ljubavi između muškarca i žene. Ljubav humanizira osjećaje kod ljudi i pridonosi jačanju karakternih osobina (nježnost, plemenitost, samopožrtvovanje, radni elan). Razna naopaka shvaćanja odnosa muškarca i žene. Prostitucija kao rezultat društvenih odnosa u kapitalizmu. Materijalna korist igra presudnu ulogu u odnosu između muškarca i žene. Sitnoburžoaska i anarhistička shvaćanja svođenja ljubavnih odnosa između mladića i djevojke na fiziološku stranu (dehumanizacija i siromašenje čovjekove ličnosti na taj način; lišavanje jednog značajnog faktora u čovjekovoj životnoj djelatnosti; otupljivanje niza karakternih crta kod mladog čovjeka; lišavanje jednog od najznačajnijih činilaca čovjekove sreće u životu). Odnosi između muškarca i žene u braku...“

S današnje pozicije ovo ima malo veze sa seksualnom edukacijom. Ipak, možemo zaključiti kako se odnos između muškarca i žene kojem je jedina svrha seksualni odnos u to vrijeme osuđivala ne samo zbog moralne upitnosti takvog odnosa, već stoga što je ‘slobodna seksualnost’ bila dio prošlog, predratnog ‘buržoaskog i anarhističkog’ društvenog poretka. Godina 1958. nije donijela nikakve promjene po pitanju seksualne edukacije u školama, iako je te godine donesen novi zakon o obrazovanju, a na Sedmom kongresu KPJ te godine unutar rasprave o problemima nemoralnosti u odnosima među spolovima zaključeno je da “komunisti vode i vodiće borbu protiv onih nakaradnih idejnih i moralnih shvatanja, koja pod pseudorevolucionarnom frazom o rušenju klasnog morala u stvari propagiraju amoralnost u odnosima između polova“.

Kasnije, prema programu iz 1960. godine objavljenom u brošuri Osnovna škola – odgojno-obrazovna struktura, pitanja vezana uz ljudsku seksualnost obrađuju se u okviru nastave iz biologije, kada se u sedmom razredu uči o građi, funkciji, životu, reprodukciji i razvoju živih bića. U osmom razredu naglasak je na ljudskoj reprodukciji. Predmet Društveni i moralni odgoj i dalje postoji: “ideološko i moralno usmjerivanje nastavne materije snažan su faktor društvenog i moralnog odgoja“. Znatnije promjene u edukacijskom sustavu započele su 1970-ih godina, točnije 1973. godine kada Marijan Košiček objavljuje Seksualni odgoj, prvi priručnik iz seksualnog odgoja. Priručnik je u usporedbi s prijašnjim priručnicima mnogo opsežniji i “jednim svojim dijelom sadržava znanstvene činjenice s područja spolnog života i odnosa među spolovima s kojima se moraju upoznati nastavnici”, dakle namijenjen je nastavnicama i nastavnicima.

Novi obrazovni program uvodi seksualnu edukaciju od prvog razreda osnovne škole. U priručniku se apeliralo na nastavnike da toleriraju tradicionalne moralne običaje učenika “odnoseći se s ljudskim razumijevanjem, a katkada čak i s dužnim respektom prema tradicionalnim moralnim običajima i uvjerenjima”, ali se naglašavala i dužnost nastavnika da “upozori učenike i njihove roditelje na suvremene progresivne i socijalističkom društvu primjerene stavove i postupke” po pitanju seksualnosti. Tako se seksualnosti odjednom dalo i više prostora nego što je na prvi pogled tražila, a ranije spominjane opasnosti koje su površni seksualni odnosi imali za razvoj ličnosti, sedamdesetih su godina nestale. Nastavnici koje se pedesetih godina savjetovalo da učenike podučavaju kako seksualni odnosi s jedinim ciljem zadovoljenja seksualne žudnje ‘zatupljuju mlade ljude’ i ‘dehumaniziraju i osiromašuju čovjekovu ličnosti’, dvadeset godina kasnije bili su prozvani kao “pojedinci koji kao nojevi sakrivaju glavu pred činjenicama i zahtjevima vremena” i zbog svoje neprilagodljivosti novim vremenima optuženi da “najviše pridonose da se na tom području ponegdje razvija izobličena, nemoralna i principima socijalističkog društva strana praksa. Upravo oni su najodgovorniji za nemoral koji se… širi među omladinom”.

Dok je 1950-ih godina seksualni odnos izvan duboke, ozbiljne veze bio osuđivan, sedamdesetih godina osuđivani su svi oni koji nisu mogli prihvatiti nove seksualne slobode. Iako zatvoren u mnoge stereotipe, sadržajno je priručnik davao sve informacije o seksualnosti: tumačila se je seksualnost djevojčica i dječaka, doba puberteta – fizičke i psihičke promjene, razvijanje pozitivnog stava prema različitim oblicima izražavanja seksualnosti, nagonima i osjećajima. Objašnjene su sve faze seksualnog odnosa, izražen je pozitivan stav prema masturbaciji, homoseksualnosti, naglašavajući da “ljude ne možemo oštro podijeliti u dva tabora: u heteroseksualce i homoseksualce”. U priručniku je zamišljeno da se učenice i učenike osmog razreda poduči o planiranju trudnoće i zajedničkom životu pa su obrađene teme pobačaja, koji nije moralno problematiziran, ali se upozorava “da je svaki pobačaj štetan… jer lako dovodi do ozljeda i upala zbog kojih žena ostaje trajno neplodna”.

U našoj se zemlji prilično liberalno gleda na dopuštanje pobačaja, a glavni razlog za takvo zakonsko gledanje jest da se spriječi da žene odlaze nestručnoj osobi kad odluče da se oslobode neželjenog djeteta, a objektivne informacije bez izražavanja moralnog stava mogu se naći i o kontracepciji (kontracepcijske tablete, dijafragma). Na kraju priručnika, kao naličje seksualnosti, opisane su seksualne bolesti, prostitucija, seksualno nasilje, alkoholizam i ovisnost o drogama. Program se je trebao izvoditi na satovima razredne zajednice, ali do njegove realizacije nije došlo. Prema istraživanju iz 1975. koje je radio tim Aleksandre Beluhan, nastavnici se čak niti nakon specijalizacije koju su prošli nisu osjećali spremni za održavanje takve nastave u srednjim školama. Ni u osnovnim školama, gdje je program bio obvezan i gdje su nastavnici bili svjesni njegove nužnosti, program se uglavnom nije izvodio i nastavnici bi govorili o ‘škakljivim’ pitanjima tek ako bi ih učenici sami postavili.

Renata Salecl je primijetila kako u socijalističkom režimu zapravo nije postojalo zakonodavstvo. Zakon je služio samo kao sredstvo da se postigne neki drugi cilj i komunistička bi partija stvarala nove zakone svaki puta kada bi to bilo potrebno za opstanak komunističkog režima. I u ovom slučaju seksualne edukacije, iza napredne ideje liberalizma šezdesetih godina prošlog stoljeća jedino što možemo prepoznati je totalitarnost jugoslavenskog komunističkog poretka, koji u kratkom periodu oblikuje novu društvenu stvarnost potpuno oprečnu dotadašnjoj i zahtijeva trenutno oblikovanje subjekta prema svojim novim prohtjevima. U stvarnosti, jugoslavensko društvo je bilo zatvoreno u konzervativnu patrijarhalnu matricu pa je slobodna seksualnost, pogotovo kod odraslih generacija bila forsiranje navika koje su tek trebale biti usvojene. Sam autor priručnika Košiček svjestan je da “ima još veliki broj ljudi koji se stide svakog razgovora o pitanjima spolnog života. Nije to slučaj samo s neobrazovanim ljudima. Ima ih i s visokom naobrazbom koji drže da je spolni život sam po sebi nešto prljavo, grešno, nešto čega se treba stidjeti i o čemu je sramota glasno razgovarati”.

*Tekst izvorno objavljen u časopisu Zarez broj 285

Oceni 5