Britanske lezbejke u Srbiji i Prvi svetski rat (6)
Nasta 01 S

Photo: autoportret/Nasta Rojc

Seksualnost srpske elite

Imajući u vidu potpunu integraciju u krug visokih srpskih oficira, možemo pretpostaviti da je i dobar deo tih krugova itekako znao i za prirodu emotivnih veza članica SWH-a. Uostalom, teško je poverovati da se glasna osoba kao što je Vera Holm ustručavala da pokaže svoje naklonosti. Iz pisama vidimo da su Vera i Evelina spavale zajedno sve vreme svog zajedničkog ratnog angažmana, i živele u prilično otvorenoj zajednici. Iz pisama koja je Vera slala Alik vidljiv je prisan odnos koji su Vera i Evelina uspostavile sa srpskim oficirima, za koje kaže da su „previše dobri prema nama da bi se to opisalo rečima“. Obrazovani oficiri i doktori, zahvaljujući znanju stranih jezika, očigledno nisu imali problem da uspostave kontakt, niti da razgovaraju sa britanskim feministkinjama o zajedničkim temama:

„Juče sam morala da odem do ser Ralf Pejdža [Ralf Pedžet, britanski diplomata] i tamo sam upoznala šarmantnog čoveka, kapetana Petranovića. Posle podne sam morala ponovo da odem tamo te sam popila čaj i ispušila par cigareta sa kapetanom Petranovićem. Takođe sam morala do Ministarstva spoljnih poslova gde sam srela Gronitića i ministra finansija. Pored toga sam upoznala deset jako finih oficira koji savršeno govore francuski, te smo dugo razgovarali o ženskom pravu glasa – rekli su mi da su žene upravo dobile pravo glasa u Danskoj i da mogu biti birane u oba doma.”

Sa jednim od oficira, Milanom Jovičićem, održala je blizak odnos i prepisku i nakon rata. Jovičić je, prema navodima u enciklopediji Women and War, za vreme rata bio ljubavnik još jedne nekonvencionalne žene u redovima SWH na Balkanu – planinarke i avanturistkinje Olive Kelso King (Cook 2006). U pismima on Veru oslovljava isključivo sa «Džek» (Jack), i njihov prisan ton sugeriše otvorenost međusobnog odnosa. I drugi korespondanti (Ivo Lipovšak, i izvesni Marko Simunović), pored Vere, pozdravljaju i njen lezbejski kružok prijateljica. Ovi podaci s jedne strane potvrđuju koliko je odnos prema seksualnosti, pa i prema drugačijim seksualnostima povezan sa društvenim statusima, ali i otvaraju pitanje kako se sama seksualnost tretirala i pregovarala drugačije u različitim istorijskim periodima i okolnostima.

Dokaz da su njihovi poznanici u Srbiji i okolina na neki način priznavali ili prihvatali vezu Vere Holm i Eveline Haverfild nalazimo u pismu Lene Joričić od 3. septembra 1930. godine. U njemu, Lena obaveštava Veru da će se dom zdravlja koji se gradi u Bajinoj Bašti i jedna ulica u gradu nazvati po Evelini: Zdravstvena zadruga u Beogradu obaveštena je o ovim odlukama i zamoljena da, ukoliko je to moguće, stupi u kontakt sa članovima porodice gđe Haverfild. (...) Smatrala sam da bi vas ovo zanimalo, s obzirom na to da ste bili bliski sa gđom Haverfild ”. Lena Joričić je očigledno obavestila Zdravstvenu zadrugu da bi Vera Holm morala biti nezaobilazni član protokola, i 20. septembra 1930. Veri je stigao poziv zadrugara zdravstvene zadruge na posvećivanje tog doma, koji je potpisao Ljudevit Prohaska. Vera najverovatnije nije prisustvovala tom događaju, ili barem ne nalazimo na potvrdu da je te godine posetila Srbiju. Ipak, 1933. godine, Aleksandra Onslo i njena ljubavnica, slikarka Nasta Rojc, otputovale su na otkrivanje jedne memorijalne table posvećene Evelini u Bajinoj Bašti.

Vera Holm, Aleksandra Onslo i Nasta Rojc dopisivale su se čitav niz godina, i po svemu sudeći družile kada god je bilo prilike za to. Aleksandra Onslo i Nasta Rojc, po tvrdnjama dr Josipa Kovačića, upoznale su se na Jadranu; na jahti „Festina lente“ družile su se sa bivšim Aleksandrinim ratnim drugaricama, a po nekim svedočenjima, jednom prilikom i sa Oskarom Kokoškom. Njihova veza odvijala se na relaciji Britanija – Jugoslavija, u kojoj su provele većinu života. Nasta je dvadesetih godina održala nekoliko zapaženih izložbi u Engleskoj, od kojih je verovatno najznačajnije izlaganje sa slikarkama okupljenim oko „Womens Art International Club“. Po ugledu na WAIC, uz pomoć Aleksandre Onslo i njenih veza (između ostalog i sa kraljicom Marijom Karađorđević, koja je koju godinu kasnije postala pokroviteljica kluba), u Zagrebu je osnovala Klub likovnih umjetnica, prvo profesionalno žensko umetničko udruženje na Balkanu.

Njeni autoportreti se danas iščitavaju uz pomoć queer teorije i koncepta performativnosti (Kolešnik 2000, Kovač 2010). Izražavanje identiteta, traganje za istim, njegovo uspostavljanje kroz vizuelne kodove i specifične politike pogleda čine da se Nastin životni stil i umetnost mogu odrediti u okvirima nečega što je jedna grupa teoretičarki definisala kao „safijska modernost“ (u originalu: sapphic modernity), i svedoči o širini prostora modernističkih ispoljavanja identiteta i seksualnosti koji su se uspostavljali u prvoj polovini 20. veka (Doan and Garret 2006). „Termin ‘safijska modernost’ odnosi se na rađanje novih rodnih identiteta i novih seksualnih kultura tokom ranog 20. veka. Prostori safijske modernosti – od harlemskih zabava preko pariskih salona do ženskih ambulantnih jedinica u Prvom svetskom ratu – od velikog su značaja jer predstavljaju polazište za prepoznavanje savremene lezbejske zajednice“ (Love 2006, 145) Podaci koji svedoče o Nastinom životu kao javne ličnosti u Zagrebu između dva rata, kao i detalji o njenim ljubavnim vezama sa drugim ženama, sveukupno je stavljaju u ovaj kontekst modernosti, isti onaj kojem po svom životnom stilu i delovanju pripada i Vera Holm.

(NASTAVIĆE SE)

*Delovi teksta preuzeti iz knjige "Među nama"

Oceni 5