Sergei Dovlatov: Pobednici
Stvar se odvija u sportskoj sali akademije Možajskog. Svi prisutni muškarci su plećati. Manjež osvetlavaju četiri velika fluorescentna reflektora. Na grubom tepihu tiskaju se finalisti šampionata Rusije. Za centralnim stolom – Žilvern Hačaturjan, koji je na Olimpijskim igrama u Melburnu dobio nadimak Ruski Lav…
Pre godinu dana Hačaturjan se upisivao na fakultet. Bio je najplećatiji među kandidatima.
U toku je bio ispit iz ruske književnosti.
Hačaturjan je sve redom pitao:
– Izvini, koje si ti pitanje dobio?
– Puškin – govorio je jedan.
– Imam sreće – uzvikivao je Hačaturjan – baš to nisam učio!
– Ljermontov – govorio je drugi.
– Sreća – uzvikivao je Hačaturjan – baš to nisam učio!
Najzad je došao red na njega. Ispitivač je izvukao cedulju s pitanjem. Na njoj je pisalo: “Gogolj”.
– Jao! – uzviknuo je Hačaturjan. – Kakav baksuz! Pa baš to nisam učio!
Ali skrenuli smo s teme. Najavljivač je rekao u mikrofon:
– Pažnja! Finalne borbe se nastavljaju. U plavom uglu Arkadij Disin iz Čeljabinska! U crvenom – Oleg Garbuzenko iz Melitopolja!
Na južnoj tribini se odmah začuo zvuk šamara.
Kako se ispostavilo, to je bio skroman aplauz. Rvači su se rukovali i počeli da skakuću.
Svaki je bio težak sto kila. Svaki je imao preko četrdeset godina.
Obojica su se gegali u hodu, a rvanje su mrzeli od malih nogu.
Rvači su dodirivali jedan drugog, udarali po vratu, kašljali i odmarali se, prislonivši stomake jedan o drugi.
– Pasivna borba! – povikao je najavljivač. – Sportisti dobijaju upozorenje!
Ali Disin i Garbuzenko nisu reagovali.
Počeli su da se rvu još delikatnije. Obojica su bila majstori svog zanata. Obojica su se sećala nekadašnjih borbi. Prevrtanje s ramena, dvostruki nelson, zahvat, tuš… Gruba strunjača odjednom juriša uvis i udara te sa strašnim besom u potiljak…
– Plavi se ne bori! – povikala je publika. – Otaljavanje!
– Ni crveni se ne bori!
Ali Disin i Garbuzenko nisu reagovali.
Rvanje su mrzili, a publiku prezirali.
Odjednom se nešto desilo. Pojavio se osjećaj zbunjenosti i nemira. Kao da je stao sat na međunarodnom aerodromu. Gledaoci i sekudanti počeli su da se osvrću. Rvači su se umorno ukočili, oslonivši se jedan o drugog.
Svi su gledali glavnog sudiju. A Žilvern Hačaturjan mirno je dremao, spustivši glavu na hrpu sudijskih zapisnika.
Hačaturjan je spavao. Prisutni se nisu usuđivali da ga probude. Sudija na strunjači i bočne sudije otišli su u roštiljnicu. Gledaoci su čitali novine, štirkali, krpili čarape, pevali pesme turista.
– Kad bi ti znao kako ja mrzim sport – rekao je Arkadij Disin – imam hipertenziju.
– I ja – rekao je Garbuzenko.
– Isto hipertenziju?
– Ne, isto radikulitis. Plus nesanica. Uvečer legneš, ujutru se probudiš, i onda – ceo dan bez sna. Čas jedno, čas drugo…
– Vreme je da prekinemo, drugar!
– Odavno je vreme…
– Izvini, ko je pobedio? – upitao je Žilvern Hačaturjan kad se probudio.
– Šta je to važno – odgovorio je Garbuzenko. Onda je seo na strunjaču i zapalio cigaretu.
– Šta to radiš? – zabrinuto je upitao Hačaturjan. – Pa stranci gledaju! “Procvetale jabuke i kruške…” – nežno je zapevao okrenuvši se zapadnim dopisnicima.
“Magla se spustila na reku” – živahno su se odazvali dopisnica Hari Zont i Bili Ard.
– Arkaša je pobedio – rekao je Garbuzenko – on je lep, neka njega fotografišu.
– Ni ti nisi loš – usprotivio se Arkadij Disin – ti si crnputast.
– Da skratimo, ti si sudija, Žilverne Aramoviču, ti i odluči – rekao je Garbuzenko.
– Kakav sudija – odmahnuo je glavom Hačaturjan. – Bog vam je sudija, momci.
– Imam ideju! – rekao je Disin, izvadio novčić, bacio ga na strunjaču.
– Glava! – povikao je Garbuzenko.
Disin se zamislio.
– Pismo – najzad je rekao.
Hačaturjan je zakoračio, pritisnuo novčić vrhom lakovane cipele.
– Pobedilo je prijateljstvo! – svečano je uzviknuo. Odjeknuo je aplauz. Sportisti su napustili salu, izašli na ulicu. Iza ugla, zaljuljavši se, pojavio se trojelbus. Prijatelji su ušli.
Tri starice su im učtivo ustupile mesta.
*Iz knjige “Uloga”, s ruskog prevela Natalija Nenezić, LOM, 2021; Objavljeno na portalu Strane
Knjigu možete nabaviti na: LOM