Sergej Jesenjin: Poslije oluje

Poslije oluje – sve nježno, plavo,
Tu sliku kraj mi moj uvijek pruža,
I duša moja, polje travno,
Pije medovinu i miris ruža.

Smirih se – godine donose čuda.
No prošlost nikad ne bih kleo.
Kao pomamna trojka luda
Cijelu zemlju sam progrmio.

Sve prođe, protutnja, ko u piru,
I sve đavolji trik savlada.
A sada, evo, u šumskom miru
Čuje se čak i list kad pada.

Da li je to zvonce? Eho neki?
Grudi mi mirom dišu tiše.
Zastani, dušo, put daleki
Prođosmo što nam odrediše.

U svemu tome mi smo se snašli,
Što se desilo sve je poznato,
I vrijeđahu nas gorko, znaš li,
Pa bili smo krivi, il' ne za to.

I sve prihvatam – istinu, laži,
No žalim sada – na tridesetu –
Što u mladosti tek malo tražih,
Gušeć se u kafanskom svijetu.

No, mladi hraste, smiri kosti,
Tako se truli, i usred dana...
Eh, ti, mladosti, bujna mladosti,
Ti zlatna glavo usijana!