Šestorica preživjelih partizana

Šest odrpanih ljudi danima je lutalo obroncima Kozare. Kretali su se uglavnom noću nastojeći izbjeći putove, čistine i otvorene prostore na kojima bi osvijetljeni jakom mjesečinom mogli biti primijećeni. Dane bi provodili sakriveni u šumi, gdje bi spavali i stražarili na smjene raspoređeni, tako da su dvojica uvijek bila budna. Oskudijevali su u potrepštinama i jedina hrana tih dana bili su meso sitne divljači, koju su hvatali primitivnim zamkama za lov ručne izrade, potočna riba, koju su zbog straha da ne budu primijećeni jeli sirovu, i divlje voće, koje ih je krijepilo u danima kada vode nije bilo nigdje u blizini. Od oružja, ovih šest vojnika imali su samo dvije puške i dva pištolja i municije dovoljno da odolijevaju neprijateljskim napadima nekih pola sata. Zbog toga i zbog činjenice da je nekoliko posljednjih sedmica njemačko patroliranje pojačano do maksimuma municiju nisu uopće trošili. Jednom su, primakavši se nekom zabačenom selu, ukrali iz omalenog stada poveliku ovcu. Njenim mesom hranili su se cijelu sedmicu.

Naporno je biti proganjan kao divlja zvijer, pomislio je Stanko Palivuk, gledajući umorna lica svojih pet drugova. Okruženi gustom bukovom šumom, nisu znali gdje se nalaze, a besciljno tumaranje planinom toliko ih je umorilo da su svi osim Stanka pozaspali na prvom odmorištu tog dana. Iako umoran kao istučen pas, Stanko je bio budan. Neki nejasan osjećaj nesigurnosti nije mu dozvoljavao da spava i svaki čas nemirno se osvrtao oko sebe. Domalo, nemir se ipak povuče i naslonjen na bukvu obraslu smećkastim lišajem Stanko utonu u dubok san. Kada se probudio, zora je već rudila na obzoru, a ljetna rosa širila je prijatnu jutarnju studen. Okvasio je usne i lice tom nestalnom vodom zagledajući svoje drugove povaljane po livadici. Zar je to sve od one silne vojske, pomisli gledajući ih kako bezbrižno spavaju, zar je moguće da je onoliki narod postradao? Pa šta smo uopće mislili, zar se ratovi dobijaju s vojskom sastavljenom od neiskusnih mladića, bez oružja, i s narodom koji vučeš za sobom kao težak džak okačen na leđa? Šta bi od naše borbe, šta nam učini, planino nezahvalna? Kad to pomisli, obuze ga val ljutnje i Stanko udari šakom o zemlju.

Tog dana hodali su rubom šume osmatrajući neprekidno cestu koja je vodila za Bihać. Nisu mnogo pričali. Dva puta su se zaustavili da odmore otežale noge i nešto objeduju. Marš je bio naporan, od nesnosne vrućine teško se disalo, a teški zimski šinjeli od kojih se nisu odvajali stvarali su na koži crveni osip, od kojeg je bol bio plitak, ali oštar. Stanko je bio najstariji među svojim drugovima i svaki put kada bi neki od njih klonuo duhom riješen da se preda okupatorskim vojnicima stao bi ga bodriti govoreći kako je poraz na Kozari samo trenutna slabost naše vojske i kako Vrhovni štab i komandant, drug Tito, zasigurno već smišljaju kako da se odgovori na neprijateljsku ofanzivu i kako je bitno samo doći do dogovorenog mjesta, gdje se, nema sumnje, okupila sila partizanskih jedinica spremna da svom snagom udari neprijatelja i osveti ubijene. Bodrio je svoje oneraspoložene drugove vojnik Stanko, i sam sumnjajući u riječi koje izgovara. Svaki put kada bi ohrabreni njegovim bodrenjem nastavljali taj besmisleni put Stanko je osjećao stid što je svojim drugovima govorio nešto u šta ni sam nije vjerovao. Kakva vojska, pitao se očajan u sebi. Partizanska vojska je uništena, hiljade boraca je poginulo, a neprijateljske snage vjerovatno iz dana u dan postaju sve brojnije. I ko zna šta ih čeka na dogovorenom mjestu – možda samo krvava čistina natrpana leševima pobijenih drugova?

Ogromnoj planinskoj visoravni grupa od šest preživjelih partizana približila se treće sedmice augusta u noći koja je bila vedra i topla. Zaustavili su se pored jedva vidljivog planinskog izvora na kojem su se okrijepili i osvježili. Niko nije mogao spavati i uzbuđeni čekali su da se razdani i da se pred njihovim očima otvori čistina koju su duže od mjesec dana bezuspješno tražili. Razdraganost mladih drugova prešla je i na Stanka, kojem su se ruke tresle od iščekivanja. Nije uopće slušao njihove razgovore, želio je samo da zora što prije dođe i da napokon vidi svojim očima šta je ostalo od pokreta strahujući u sebi da će dan donijeti i konačno razočarenje. Ali kada je počelo svanjivati, počeli su se nazirati obrisi mase koja je raštrkana i nepomična zauzimala skoro cijelu planinsku visoravan. Kada su tog jutra izašli iz šume i praćeni pogledima i pozdravima mnogobrojnih boraca krenuli prema mjestu gdje se nalazila komanda Drugog krajiškog partizanskog odreda, Stanko Palivuk je bio preneražen. Kolika sila, koliko naroda, koliko boraca, mrmljao je sebi u bradu. Njegovi drugovi skakutali su ispred njega od ushićenja, okrećući se prema njemu da ga svako malo zagrle i poljube.

Te večeri Stanko Palivuk stajao je čist i obrijan u dugačkom špaliru vojnika, a vatre koje su gorjele svuda po visoravni osvjetljavale su svaki kutak planinske čistine. Narod je sjedio miran, a vojska je stajala nepomično kada je iz svjetine istupio visok mladić. Kada ga je ugledao, Stanka nešto štrecnu pokraj srca. Znam ga, pomisli, sjećam ga se, to je moj gimnazijski drug Skender. I on je znači s nama, i on se priključio borbi. Stankova razmišljanja prekide gromki glas koji se zaori Paležom: „Sva tri ste mi na sisi ćapćala / joj, blagodatno sunce knešpoljsko / sve trojici povijala nožice sam rumene...“, i tu Stankovo srce poče divljački tući, u ušima mu poče zujati, kroz noge mu poče milina strujati. Prije nego što je pjesnik te večeri završio recital, Stanko Palivuk je oćutio u sebi saznanje jasno kao najčistije snoviđenje – Narodnooslobodilačka borba nikada neće biti poražena.