Šezdesete - doba bijega od stvarnosti

Hvatajući se arheologije jednog davno minulog vremena, učinilo mi se da smo svi mi bili na prvi pogled veliki sakupljači, sirotinjski kolekcionari. Bile su to godine mog djetinjstva i prve tinejdžerske godine, koje mi nisu bile ni lijepe ni ugodne. 

Tada smo sakupljali, zapravo, sve što se sakupiti dade: salvete, kutije šibica, novčiće, marke, fotografije prvih zvijezda domaće muzike koje nam je slao poštom Plavi vjesnik. (Dobio sam Indekse i Grupu 220.) Nadasve, skupljali smo sve moguće sličice: životinja, automobila i nogometaša. Za jedan popunjeni album Kraš iz Zagreba (Životinjsko carstvo, istoimena čokoladica) ili Kandit iz Osijeka poslali bi sretnicima paket slatkiša. Nikako nisam mogao nabaviti ara-papagaja. 

Kao da smo tim artefaktima željeli svjedočiti vlastito postojanje i važnost, premda je riječ o jeftinoj i papirnatoj robi. Pritom ne smijemo zaboraviti da smo na Velesajam odlazili samo zato kako bi se vratili doma s naramkom reklamnih šarenih papirića. 

Novine su još imale crno-bijele fotografije, sve je bilo crno-bijelo, pa je šareno dje-lovalo poput krika i kina. Na neki način mi smo odrastali sa spomenutim Plavim vjesnikom. Počeo je izlaziti 1954. kao strip-časopis, a razvio se u pravi prozor u svijet.

Ugasio se početkom 70-ih. U Plavcu su nas čekali Rip Kirby i Abebe Bikila - njihove sam slike zalijepio na šperploču i ispilio kako bih ih imao pred sobom. Vjerojatno sam tu doznao i za istraživače (čitati: avanturiste - braću Seljan) i za Tibora Sekelja. Godine 1964. počeo je izlaziti Studio (pokretač Đ. Zelmanović), prateći trend socijalističkog građanstva koje je stan-po-stan počelo nabavljati crno-bijele televizore Elektronske industrije Niš i Rudija Čajavec. Početna naklada tom tjedniku bila je oko 140.000 primjeraka, a nastavila je rasti. 

Svaki put kad bih išao tati po Opatiju u starom pakovanju žicao sam za - strip. Najviše sam volio Maurovićeve (Trojica u mraku, Sedma žrtva) i Radilovićeve (Kroz minula stoljeća) stripove. Kako sam mogao znati da je Maurović živ-živcat? Mislio sam da ga odavno nema ili da je stranac. Da, bilo je to desetljeće stripa. Kao da su mu izmišljeni i drevni prostori davali političku i svaku drugu neutralnost. Tada, usput, nismo trebali imati za kutiju cigareta, bilo je dovoljno da imamo za komad ili dva. Meni su bile drage zaboravljene marke Vis i Dijamant. 

TV prijemnik bio je izuzetno skup, pa ga je u mojoj široj obitelji najprije nabavio bivši član Gradskog komiteta partije, potonji sindikalni aktivist. U kvartu je do njega prva došla poslovotkinja mesnice, koju smo zvali ‘mesarica’. Na televiziju se odlazilo kao u kino, i sjedilo se na podu, u redovima pred odraslima koji su imali pravo na stolac. Vestern serija “Bonanza” bila nam je najdraža, a onda je došlo “Dugo toplo ljeto” s Ben Quickom kao glavnim likom. Mia Farrow tada je zapela za oko i Sinatri, valjda. 

Među domaćim serijama najpopularnije su bile one koje je potpisivao Radivoje Lola Đukić (Ogledalo građanina pokornog, Servisna stanica, Sačulatac itd.) s Miodragom Petrovićem Čkaljom i Mijom Aleksićem. Čak sam na Trešnjevci dobio nadimak po njegovom liku Medenog (glumio ga je Đokica Milaković). 

Kada sam ga kao đak-novinar Modre laste išao intervjuirati bio je to, koncem 60-ih, susret s pravom ikonom onoga vremena. Lola je bio legenda, on nam je svima darivao smijeh. On je bio istinski car tog čudesnog novog medija zbog kojega su radnici napuštali ulice i lijepili se za izloge u Ilici, ili pak svraćali onima koji su već imali TV prijemnik. 

Najradije bih 60-te usporedio s fićom (Fiat 750) u kojemu su se vozili samo rijetki, iako su ga svi željeli imati. U njega je stala čitava obitelj, svi njeni snovi i želje. Danas mi na cesti izgleda kao tenk iz I. svjetskog rata u Tehničkom muzeju. Nekako je malen i ranjiv, a da bi bio predmetom vruće želje cijele nacije. A bio je. Možda tako prolaze sve naše želje, tko zna. Postanu nas nedostojne iako su nam bile sve. U javnom je pak prijevozu carevao kondukter, povlačio je metalnu ručicu zato da otvori vrata. 

Ponekad je dopuštao nama klincima da to učinimo. Najveći fakini nisu plaćali kartu, oni su se vozili na pulferu (još jedna izgubljena riječ). Na kupanje u Samobor vozili smo se Samoborčekom (ukinut 1979.), od kojega su čak i posljednji tragovi tračnica nestali zauvijek. 

Za mene je 1960. počela par mjeseci ranije, kada je na Bledu održano Svjetsko prvenstvo u šahu - turnir kandidata (rujan 1959.). I Fischer i Gligorić utjecali su na mog tatu, koji je pak utjecao na mene. Šah sam igrao loše, ali igrao sam ga svaki dan. Za ping-pong je trebao stol, trebali su reketi, za šah je bila dovoljna malešna ploča s plastičnim figuricama koje su imale magnet na dnu. Pa ipak, najomiljenija igra bila nam je “Čovječe, ne ljuti se”, koja je, opet, podsjećala na baš te šahovske figurice. Svi smo se, dakako, ljutili. 

Iz ovako velike udaljenosti izgleda mi da smo zajedno bili sami, i da su nam takve bile najdraže igre. Bilo je važno da se svaka igra može igrati u dvoje. Tako da nisi sam. Bilo je ljepše, dakako, kad je bilo više igrača. I dobitak je tada bio veći. Igralo se na pobjedu, prijateljski, uglavnom ne u novce. 

Kad smo išli u Zoološki vrt na puteljcima nas je zaustavljala skupina u čučnju. U središtu joj je bio drug koji je vrtio staniolsku kuglicu između tri škatulje šibica - zapravo tri njena poklopca. Trebalo je pogađati pod kojom je kutijom kuglica. Naša kvadratura kruga. Kako smo mogli znati da su početni suigrači dio iste kompanije, a da je nama namijenjena uloga žrtve? Nismo ni primijetili da glavni igrač ima ponešto duže nokte, svakako jedan od njih. Žarko smo željeli zaraditi nešto love za američki sladoled i narančadu ili koktu. Tako sam izgubio pozlaćeni sat marke Aretta, koji sam dobio od kuma na Svetoj potvrdi. 

Nedjeljom smo išli na utakmice, ali ne u daleki Maksimir. Išli smo na tekme Elektrostroja (poslije Končar), Šparte ili Metalca, na naše najomiljenije zonaše u susjedstvu, na svega par koraka. Kako smo se samo ponosili kad bi se reklo da je golman Zlatko Škorić prešao u Dinamo iz ‘Elektrostroja! Kao da smo sami skakali u kut gola umjesto njega. Voljeli smo našu periferiju, i ponosili se njome. Mi smo išli “u grad”, kao što su naši rođaci sa sela dolazili u Zagreb na školovanje - na tavan. Napokon, imali smo sve osim rodilišta i groblja, kako je to konstatirao Zvonko Špišić u “Trešnjevačkoj baladi”. 

Prije svega imali smo kino Triglav (danas trgovina), centar našega svijeta. Tu smo morali sa školom gledati “Kozaru” ili “Vlak bez voznog reda”, ali tu smo sa cijelom obitelji došli pogledati “Deset zapovijedi”. Čak i iza posljednje stanice, iza Remize bilo je još jedno kino, kino Končar. (Treće je kratko vrijeme vrtilo filmove nedaleko od Trešnjevačkog placa, u Vukovarskoj.) 

U njemu sam vidio svog prvog Bonda, film “Dr. No”. Bila je velika stvar imati u da-ljem rodu kino-operatera. Šuškalo se da oni prikazuju porno-filmove za zatvorena i povjerljiva društva. Da, bilo nam je predaleko za ići do Partizana na Kvatriću ili do Mosora u Socijalističke (opet Zvonimirova). Ta su kina imala svoju publiku iz kvarta. Tamo su dečki još znali zaigrati na dva mala posred Heinzelove ili Tuškanove, po priči mog pokojnog prijatelja Zorana. Možda je najuglednija familija na mom dijelu Trešnjevke bila ona koja je bila u bliskom srodstvu s admiralom Jugoslavenske ratne mornarice. To mi sugerira naknadna pamet, zato što su za mene najugledniji bili sakupljači krpa i popravljači kišobrana. Šinteri, zacijelo, ne. Niti oni dečki koji su čistili poljske zahode. 
Bilo kako bilo, admiralov je brat, također, bio dragi lik za mene. On je bio posljednji prijevoznik konjima u mom dijelu svijeta. Puštao nas je u štalu, mogli smo milovati konje. Kada je mnogo godina kasnije redatelj Branko Schmidt snimio dječji TV film “Daske u glavi” o mom kvartu, nisam mu pričao pretpovijest našeg “konjušara”. Zašto? Danas je na Trešnjevci veće čudo konj od admirala bivše narodne armije. Naš najveći junak bio je nogometaš, golman Čajkušić, koji je prvo branio za nižerazredne klubove, potom je prešao u Zagreb i napokon u Dinamo. Stanovao je u podrumu, ako se ne varam. Poslije se odselio u Australiju, i nestao. Ne manji junak bio nam je fotoreporter tada jednog od vodećih dnevnika Drago Lipić. Kod njega smo jeli prvu majonezu, na rođendanu njegova sina Kreše. (Nije li i on zaslužio monografiju?) Među prvima je vozio fiću na Pongračevu. 

S njim je u istoj kući stanovao i gospon Kavurić, iz obitelji narodnih heroja, koji je uvijek nosio u ruci prekrasnu kožnu tašku. I bio je ljubazan s nama šmrkavcima. 

Na žene smo počeli gledati kroz ključanicu, kao i naraštaji prije nas. Na stariju sestru mog najboljeg prijatelja Radovana. Kad se udala kartali smo s njom i njenim mužem. Znali smo leći na nasip kako bi zavirivali pod suknje djevojaka koje su prolazile pokraj potoka Črnomerec. Tko je mogao zamisliti pornić u bojama? 

Služili smo se nekim knjižicama takvog ili sličnog sadržaja, pisanim knjižicama. Nikada nećemo doznati je li diskretna erotika, da ne velim soft-porn bolji od hard-corea. Toga drugog nismo ni poznavali, počeo se pojavljivati koncem ovoga desetljeća. Izlazak Starta 1969. svakako je znak liberalizacije i u tome pogledu. 

Jedan od začudnih likova u našem vidokrugu bio je starac “Amerikanac”. Nikako nismo razumjeli zašto bi se itko uopće vratio iz Amerike, odnosno američkog rudnika, na Trešnjevku. Naša prijateljica Višnjica iz Trsteničke tada se odselila s roditeljima u Njemačku. Navraćala se nekoliko prvih ljeta s knipsom, dopisivali smo se, a onda nas je ondje zaboravila. I riječ gastarbajter nestala je s njom - sjetio je se nedavno svojom knjigom Nenad Popović. No, sve je to nama bilo isto - Australija, Njemačka i Goli otok. 

Naime, tata mog drugog prijatelja vratio se s tog otoka. Mi nismo razumjeli zašto se ondje odlazilo, ali vidjeli smo da se odande ljudi vraćaju tihi i bez riječi. Nekako posredno znali smo između sebe tko su bili partizani, a tko narodni neprijatelji među susjedima, no o svemu tome nismo nimalo vodili računa. Bili smo radničko-činovnički kvart. Čak i u sportovima bili smo radnički orijentirani. Kad malo promislim, ovaj dio svijeta dao je nekoliko rukometaša i nekoliko plivača. I samo jednu glumicu - Asju Jovanović. 

Majstor, zanatlija ili obrtnik bio je kralj onoga vremena. Brijač nam je srazmjerno siromašnima dolazio u kuću. Nismo išli do njega u brijačnicu. Jednako tako, imali smo šustera koji je držao dva para cipela u mini-izlogu i našeg pouzdanog gospona Stankovića koji je radio doma, u slobodno vrijeme. 

Imali smo čak nekoliko šnajderica, iako do danas ne znam zašto su uglavnom sta-novale po podrumima. Uopće, podrum je bio stambena jedinica kao što to danas nije. Jedna nam je šila posteljinu, druga radila zakrpe od “vuka” među nogama. Postojao je nezavisni krojač, na višoj razini, koji nam je sašio odijela od listera za prvu pričest, odnosno firmu. Još smo i dobro prošli prema tome čemu su nas učili šlageri onoga vremena. Kao da su svi klijali u sjeni puno starije pjesme “Samo jednom se ljubi” Robića i Kinela. U njima je toliko suza i plača, toliko fatalnosti i neuslišanosti, u njima je oblikovana prava dolina svjetskog bola i hram božice lju-bavi. Ona je najvećim dijelom aseksualna. Praktično sve do long-play ploče Arsena Dedića “Čovjek kao ja” urbana šlageristika gotovo ne postoji. 

Sasvim slučajno (?) ona izlazi iste godine kad i Start, odnosno zbirka pjesama Josipa Severa “Diktator”. Napokon, Vice Vukov, toliko popularan toga desetljeća, isti-če u jednoj slavnoj pjesmi da je najljepša cura pogledala svoje dečke tek kad su je napustili “profešuri, direturi, avokati”. Lova samo mijenja ime, ali boju ne. U krajnjoj liniji, u našem je trešnjevačkom kvartu izrasla vrtna restoracija za obrtnike, policajce i socijalističke direktore.  

Neću reći da nisu navraćali prosječni namjernici. Tu se imalo novca. Tu se pjevalo do kasno u noć, a glavna zvijezda na programu bila je Mica Trofrtaljka (“Guram guram, a neće da uđe, moja noga u cipele tuđe...”) 

Istodobno, šlageri su donosili neke uzvišene preporuke. Primjerice, ako voliš mene, voljet ćeš i moje mane. A to sliči na stariju preporuku Jamesa Joycea: ako voliš mene - voljet ćeš moj kišobran. Svaka je ljubav morala biti velika, oplakivale su je plave oči kao u Šerfezijevu hitu - i mojoj prvoj gramofonskoj ploči (“Suze liju plave oči”). Meksičke su melodrame skončale u Lakovićevu hitu “Jedan dan života”. Tko je zaboravio “Prodavačicu ljubičica” i meksičke orkestre balkanskih korijena? Sve je bilo tako fatalno i jedinstveno kao da nikada neće proći. Onda je na scenu došetala bosonoga Sandy Shaw i svemu se od srca nasmijala. Sanremo i Pjesma Evrovizije hvatale su nas sve više svojim bjelosvjetskim blještavilom. 

Uopće, bijeg od stvarnosti bio je snažno izražen na svakom koraku. Od šlagera do filma. Pa, najviše smo voljeli “Ešnapurskog tigra”, “Posljednji vlak za Gun Hill” i ”Winettoua”. Možda je popularnost Karla Maya bila slučajna, a možda smo opet nekim dalekim posrednim putem dijelili njegovu zatvorsku ćeliju i slijedili njegova uputstva po imaginarnom Kurdistanu, Iraku, tko zna gdje. O Divljem zapadu nismo znali više, bili smo “jahači rumene kadulje”, kako bi rekao Zane Gray. 

Moje najomiljenije petoknjižje tada je bio “Tarzan” Edgara Ricea Burroughsa. Vjerojatno smo ga moj prijatelj i ja prodali u antikvarijatu kako bi došli do love. Bilo nam je svejedno kamo krećemo, samo da idemo što dalje od kuće. Po čemu su nam, napokon, bliski “Otimači izgubljenog kovčega” i sve druge lutalice-avanturisti koji su nas imali povesti u avanturu života. 

Tada mi se nekako dogodilo novinarstvo. Za sve je bio kriv dječji list s respektabilnom nakladom, većom od 100.000 primjeraka. Posao mi je bio da intervjuiram osobe od javnoga imena. Imao sam trinaest-četrnaest godina. Kada danas preli-stavam taj dječji notes - svaku sam “žrtvu” zamolio da mi zapiše nekoliko rečenica - vidim zapravo nezamisliv slog likova. 

Sumnjam da ima još nekih korica, osim mojih, u kojima su se na kraju šestog desetljeća prošlog stoljeća mogle naći toliko različite osobe kao što su: Antun Augustinčić (nitko mi nije htio reći da je uz Tita portretirao i Pavelića), Drago Bahun (tada popularni Petrica Kerempuh), Krunoslav Cigoj, Arsen Dedić, Jakov Gotovac, Ivan Lacković Croata, Mirko Božić, Ivica Percl (poslije Starog Pjera) i drugi. 

Sve je počelo igrom slučaja. Sa školom sam otišao do Mate Lovrak, i napravio s njim intervju za školski list Polet. Rukom pisani prošireni intervju odnio sam Brigljeviću u Modru lastu. I tako je krenulo. Možda sam zamalo prešao u 1970., no sjećam se iz onog doba svog intervjua s Mišom Kovačem. Nismo se, naime, sreli. Ostavio sam pitanja kod roditelja njegove prve supruge na Knežiji, i vratio se po pisane odgovore. Eto, bilo je to pomalo neobično, a Kovač je već bio velika zvijezda. No, kao da su zvijezde 60-ih imale ljudsko srce. Pamtim Viktora Starčića, Stanislavu Pešić, Fahru Konjhodžića - gdje je nestala pantomima? 

Pamtim velike priredbe za Prvi maj i Dan Republike. Bake i mame peglale su nam hlače na brid (pugu). Nosili smo uškrobljene bijele košulje od odvratnog najlona. I recitirali u slavu i čast domovine. Danas znamo kako je sve to završilo, no klincu je teško zabraniti pozornicu. I nadu. U njima on vidi sam život i njegove protagoniste. 

Pa dobro, 1962. u bivšoj Jugoslaviji bilo je svega 1,5 milijuna radio aparata. O gramofonima da se i ne govori. Moj prvi zvao se Porin. 

Televizijske zvijezde odmah bi se našle na naslovnici Studija. (Kako sam zaboravio Mendu i Slavicu?) Na ples sam počeo ići kad je era žive glazbe gasnula. Slušao sam Bisere na Trgu (bana Jelačića) i plesao. Bilo je to doba ljetnih terasa. Na more smo krenuli s kolonijom, a poslije sa starcima u škodi na kredit. Lovili smo strankinje. 

A onda se 1970. otvorio Saloon u Zagrebu. Lijepo je kad leksikoni bilježe da je to najstariji klub u našem dijelu Europe. Lijepo je kad uz njega vežete neke dobre mladenačke uspomene. Tu su se topili moji novinarski honorarčići. Ali, nije to bilo najgore. Gore je bilo podrazumijevati da svijet poznaje vaš svijet, vaš grad. 

Godine 1971. našao sam se u New Yorku i krenuo s Pete avenije u potragu za disko-klubom, zapravo Saloonom. Čini mi se da još nisu bili otvoreni oni slavni njujorški diskaći po kojima su slikali zvijezde. Krenuo sam u potragu malo prerano. Pronalazio sam samo izloge s natpisima ‘girls dance’. Ušao sam u jedan klub, i našao se u - bordelu. Madame je bila iz Sofije. Hoću reći, nikada nije dobro tražiti na krivom mjestu. Ili u krivo vrijeme. Ali, to nam se jednostavno događa. Neki među nama to ni do starosti ne nauče. Treba li im zamjerati? 

Šezdesete nećemo naći nikada, niti izgubiti ono što su nam dale. Vjeru u bijeli svijet i bezupitnu ljubav. A što je bilo na drugoj strani, to je već jedna drugačija priča. 

* Tekst objavljen u "Jutarnjem listu" 2008. godine, prenosimo sa dozvolom autora