Šezdeseti rođendan Josipa Broza

Šezdeset godina u životu pojedinca takva je uzvisina sa koje se može sagledati put svakog živog čovjeka: odakle je došao, tko je bio i kakav je smisao njegova lič­nog kretanja na ovoj lopti pod zvijezdama.

Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, voj­ske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim ru­kama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proletarijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tudinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene grado­ve, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi ta­kav čovjek mogao s punim pravom da kaže: izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost i bilo bi pravedno da se odmorim i da odahnem.

Ako je naša sudbina da živimo u narodu za kojega nema odahnuća jer smo se rodili u zemlji nad kojom okrutni vihori urlaju već stoljećima, pa kada smo se kroz oganj pokolja probili za trenutak da ponovno pod­ignemo svoj spaljeni krov, već nam palikuće prijete no­vim požarima i novim umorstvima, onda je to sudbina svih naših pokoljenja, na čelu kojih danas stupa Čovjek koji je navršio šezdesetu, a nije Mu suđeno da stane, da se osvrne i da odahne.

Čovjeku, koji je na čelu naše historije primio bitku za načelo ravnopravnosti među socijalističkim država­ma, koji se usprotivio nasilju jedne velike sile u ime so­cijalističkog morala i logike, koji danas pred licem svi­jeta, praćen milijunima iznenađenih očiju, tu bitku vodi mudro i smiono, tome čovjeku, kome danas prijete vješalima u ime socijalizma, može se reći isto tako mirno i sabrano: Zdravo! Budi miran i uzvišen iznad ove hajke! Vjeruj da nijesi osamljen jer smo svi mi svijesni da se ne radi o tebi lično, nego o svima nama. O našoj prošlosti i o našoj budućnosti.

Živio si i živiš životom onih sretnih smrtnika koji nijesu nikada, ni jednog trenutka, imali razloga da posumnjaju u svrhu svog junačkog i mudrog poziva. Živio si bez mračnog unutrašnjeg raskola cjelovito i harmo­nično, ne posumnjavši ni trenutka u svoje osnovno moralno uvjerenje da je put kojim se krećeš pravilan. Ok­ružen si čitavom jednom falangom mladih, smionih i nadarenih ljudi, svojih drugova, suradnika i prijatelja, koji Te poštuju i cijene jer su Te gledali na najtežem is­pitu, u situacijama kada se gube glave, priznajući Ti jednoglasno Tvoju superiornost duha i morala. Našao si se na čelu naroda u tragičnom historijskom trenutku brodoloma i uspio si da isplivaš iz katastrofe koja se, s pravom, pričinjala konačnom i neminovnom. Pobije­divši naše ukleto srednjovjekovlje, razvio si danas bar­jak novih bitaka i tako spriječio da se socijalistička za­misao o oslobođenju proletarijata ne udavi, u međuna­rodnim omjerima, u vlastitoj krvi.

Za jedan ljudski život to je mnogo, za jedan ljudski život to je mnogo više od onog što se može tražiti od bi­lo koga smrtnika. Sretna li čovjeka o kome se o šezdese­toj Mu godini može reći da Mu je lični život postao simbolom naroda koji nikada nijesu klonuli ni šuštali u svojoj vjekovnoj borbi za slobodu.

*Tekst je izvorno objavljen pod naslovom “Šezdeseti rođendan druga Tita” u listu “Svedočanstva” broj 5, 1952. godine; nastavak feljtona u ponedeljak, 27. januara