Dubrovačka atrakcija
Dbrv 01 S

Photo: Željko Tutnjević/Libero portal

SFRJ pouka: Muzej crvene povijesti

Nekoliko desetaka metara od upravne zgrade Luke Gruž, odmah iza crkve Sv. Križa, nalazi se Tvornica ugljenografitnih proizvoda ili, skraćeno, TUP. Još uvijek je aktivna, na užas vizionara novodobnog razvoja Hrvatske. Nekoć se zvala TUP Nikola Mašanović, po jednoj od ovdašnjih komunističkih vedeta između dva svjetska rata. Pogon leži usred kvartovskog ambijenta kojem je danas bezrezervno namijenjena postupna transformacija u nešto nalik šminkerskoj čekaonici za turiste s kruzera i autobusnog kolodvora.

U novije doba TUP su preuzeli u vlasništvo sami njegovi radnici. Točnije, ono malo njih što je ostalo za proizvodnju svedenu na minimum. Slobodnog prostora u krugu tako ima baš napretek, pa ga radnici iznajmljuju drugim poslovnim subjektima. Na drugom katu glavnog pročelja, recimo, koči se akvamarinski natpis izvjesne agencije za krstarenja-cruises. A par koraka bliže moru, nadomak spomeniku IvanuPavlu Drugom, vatikanskom globetrotteru koji nije zaobišao ni Gruž, odnedavno se ističe firma Muzeja crvene povijesti.

Osnovala ga je proljetos nekolicina mladih Dubrovčana koji su, prema vlastitom iskazu, željeli na kvalitetnim znanstvenim temeljima podsjetiti na socijalističku prošlost društva u kojem žive. I koja se pritom u najmanju ruku prešućuje, a u nešto veću i teško krivotvori. Jasno je dakle bilo već prije otvorenja muzeja: ta će institucija osvanuti na razmeđu osnivačke nakane da se dotični komad historije valjano prouči te revalozirira, i lične joj egzistencijalne potrebe da opstane u tekućemu našem prostorvremenu vrtoglave komercijalizacije. Jer ovaj muzej nije imao podršku političkog establišmenta, načelnu ni financijsku. Gotovo da bismo mu poželjeli da je nikad ni ne dobije, ako bi to značilo – vjerojatnu, naime – asimilaciju pod ideološke skute sadašnjeg revizionističkog mainstreama u kulturi i znanosti. Trenutak je zato da se pribilježi otkud su utemeljitelji muzeja krenuli u svoju kulturpoduzetničku avanturu. Sve nadalje bit će mjereno distancom njihove subverzije u odnosu na notorno reakcionarni sistem, ili uklapanjem u isti taj kontekst.

Na ulazu me u malenom predvorju dočekuje Nino Glavinić, jedan od osnivača, smješten u kiosku tipa K67 koji ovdje igra ulogu biljetarnice. Znate onaj legendarni model-modul iz 1980-ih godina, koji se i uspješno izvozio po svijetu. Pored njega je uparkiran crveni jugo 45, još jedan amblematski produkt iz SFRJ, doduše nešto manje izvozno uspješan. Nino mi uručuje smartfon za interaktivno te multimedijsko praćenje sadržaja, koji se ne proteže tek kroz ograničeni prostor dimenzija ovećeg stana.

Fundus muzeja nastavlja se virtualnim dodatkom što ga posreduju mobitelske aplikacije. Domaćin objašnjava: kad naiđeš na ovaj znak na eksponatu, pritisneš ovdje i otvori se ekstrasadržaj. Ako se to učini dok je mobitel okrenut npr. prema izloženom crnobijelom televizoru, s mobitelskog ekrana iskočit će Miroslav Lilić, voditelj dnevnika Televizije Zagreb, i tužnim, ali dostojanstvenim glasom objaviti da je umro drug Tito. Uz informatičku pomoć dobivam i kartonsku lepezu za ublažavanje teške žege. Vrijeme je zahtjevno, ali vrijeme je i da se krene u obilazak muzejskog postava, u prvi od tri glavna njegova dijela. S nebučnog razglasa ispraćaju me dinamični taktovi muzike iz ‘Povratka otpisanih’; serija znakovita naslova, reklo bi se.

Muzej je u osnovi i fizički podijeljen na teorijski aspekt socijalizma, središnji dio u kojem je prikazana svakodnevna praksa, i ‘mračnu stranu’ s totalitarističkim dubiozama poretka. Ovo posljednje izgleda mi više kao nekakva liberalistička alibi-gesta. Uvodna se prostorija sastoji gotovo isključivo od panoa s tekstovima i ponekim slikovnim prilogom. Nižu se informacije o komunizmu, Marxu, Drugom svjetskom ratu, ustanku u Jugoslaviji, revoluciji. Slijede kratki izvještaji o generalno bijednoj situaciji od koje polazi novi režim, i njegovim prvim potezima u kojima se registrira i ponešto eksperimentalnog laviranja. Tekstovi ne sole pamet čitatelju, suzdržavaju se od viška dociranja, no upućuju na relevantne podatke o nacionalizaciji ili zatečenom stanju stambenog fonda. Oko niza interpretacija pritom se dade raspravljati; one upravo to jesu – polazište za diskusiju. Čak planiranu ovdje, pa upamtimo i tu svrhu muzeja.

Informativna poglavlja na panoima napisao je povjesničar Ivan Lujo, suosnivač muzeja. Njegovu trudu mora se dodati činjenica da nove generacije istraživača ne mogu računati ni sa kakvom sistemskom podrškom, pa već ni znanstveno-infrastrukturnom. Naprotiv, suočit će se na svakom koraku, uz rijetke iznimke, s opstrukcijom ili direktnim otporom svojem radu, institucionalno i neformalno. Iz tog bi razloga svatko u procjeni političkih zasada ovog projekta morao svojoj kritici pribrojiti spoznaju da je riječ o pionirskom djelu otkrivanja jednog univerzuma koji počiva upravo tu pred nama – ili nam je pak za petama – ali je uglavnom zakamufliran. Tako gruškim muzealcima predstoji dosta komparativne analize društveno-ekonomskih uređenja. Njima u prilog: probajmo nabrojati koliko naših povjesničara ekonomije proučava socijalizam koji je baš ovdje bio svjetskom avangardom.

Ili probajmo naći tko sve razumije onu ključnu razliku između Kardeljeva i Kidričeva pristupa samoupravljanju, a koja je možda – bar u značajnoj mjeri – i presudila Jugoslaviji. Čitava javna scena i čitava znanstvena zajednica, s nekoliko usamljenih izuzetaka, posve je nezainteresirana za to. Iako poredak koji je zamijenio socijalizam danas ovdje propada više nego očigledno. I sad se usred toga najednom pojavljuju neki mladi entuzijasti koji naprosto žele otkriti i pokazati što smo i kako bili do jučer. E pa neće to ići bez posrtaja, vrtnje ukrug, rikverca.

Idemo dalje, dok se uvjeravam da autori ne vrednuju posebno, a najmanje da bi moralizirali, ni odnos SFRJ prema nacionalnom pitanju, ni prema uplivu tržišne ekonomije u socijalistički zabran. Najveći prostor za buduću polemiku ostaje upravo tamo gdje je potonji aspekt posrijedi. Za potpuniju memorijalnu napetost nedostaje pitanje što je to sve u načinu i efektu ondašnje jugoslavenske proizvodnje konkurentno u odnosu na što, i zašto je tako. Intrigantan se uvid postiže u središtu postava, isticanjem nebrojenih artikala iz domaćih tvornica, a kreiranom uglavnom u režiji Kristine Mirošević, također osnivačice. Jugosocijalizam opredmećuje se na oči posjetitelja kao samoodrživ sklop – a njegove mane se ne prešućuju – mada je izostao eksplicitan akcent na strateški postulat sistema da se tad proizvodilo za realne potrebe, ne za iznošenje profita.

Ono što bi od ovog muzeja u lošijem raspletu moglo ispasti kao Jurassic Park socijalizma načičkan pripitomljenim dinosaurima udruženog rada, stalno visi o niti tekstualnih priloga. Oni se trude ostaviti dojam elementarne objektivnosti i znanstvenosti. Nemoguće je to u potpunosti, naravno, i deplasirano je na tome inzistirati. Dok prolazimo kroz sceneriju kuhinjsku, pa dnevnu i spavaću sobu, kao i dječju, prema mrkloj komori komunističke represije, međutim, ukazuju se tragovi stanovitih površnosti.

No tad se preda mnom, nošena jedva primjetnom strujom zraka, usred insceniranog stana malko rastvorila zavjesa, i ukazalo se jedno od unutarnjih dvorišta TUP-a. Dovoljno da proturim glavu i ugledam par radnika u prolazu, da se sjetim gdje sam. Kasnije ću na mobitelu vidjeti i jednu fotografiju njihovih davnašnjih prethodnika na proizvodnoj traci. TUP je ustvari bio STEM svog vremena; pravili su i dandanas prave ugljenografitne tzv. četkice za motore, i ta je proizvodnja bila u kontinentalnim razmjerima ekskluzivna. Uživo to nije bilo isključivo romantično, štoviše, tvornica je zbog emisije crne prašine predstavljala ekološki problem za stanare neposredno iznad nje, uz obronak prema Jadranskoj magistrali. Ipak, upravo je taj kontekst, potpunije nego onaj turistički, prostor budućeg eventualnog širenja ovog muzeja, fizički i kulturnopolitički.

Uostalom, fuzija Gruža, tradicionalno lučke te radničke četvrti, s kulturnim i umjetničkim sadržajem muzejskog tipa, nije tek spektakularizacijski naizgledni paradoks ni oksimoron. Nego dobar odgovor na turističko-komercijalizacijsku mijenu koja njime mlatara u 21. stoljeću. Ali, razumije se, pod uvjetom da sam muzej ne podlegne istom tržišnom diktatu. To neće biti jednostavno, i nametat će razna ozbiljna iskušenja. S nekima od njih su se kreatori projekta susreli već prije otvaranja ustanove, dok su ih anonimni gadovi pljuvali i prijetili im kao omraženim komunjarama. Druga će im donijeti imperativ pukog preživljavanja i održanja institucije. Treća će nametnuti koncepcijski njezin razvoj, da ne bi ostala samo podloga iz koje nikad neće zaista niknuti ništa kulturno i umjetnički i znanstveno i politički sistematično te relevantno.

Na izlasku pregledavam još jednu, zaključnu komponentu postava. Nakon prikaza različitih momenata svakodnevnog života socijalističkog čovjeka i društva, a ne samo ekonomije i visoke politike – nego i kulture i sporta, medija i estrade, stanovanja i razonode – ukazuje se zid s privatnim fotografijama iz onog doba, a koje su donirali građani Dubrovnika, pa i šire, uz svoje komentare. Veoma osvježavajuća muzeološka profilacija, najkraće rečeno, prije suočavanja s asortimanom prigodnog muzejskog butika na samom izlazu. I opet susrećem Nina, taman za zaključno raspitivanje o planovima osnivača. S nekima od dodatnih aktivnosti već su otpočeli, pri čemu se mogućnosti čine zaista neizmjernima.

Muzej tako organizira projekte s posebnim društvenim skupinama, nastoji zasnovati suradnju s radništvom TUP-a, a u perspektivi je i rast fizičkog mu obujma, kao i izbora područja koje predstavlja. Na pitanje hoće li to s vremenom podrazumijevati i predavanja, radionice, edukacije, tribine i debate, moj sugovornik odgovorio je potvrdno. I to mi se čini ultimativnim razvojnim modusom ove ustanove, ukoliko interaktivnošću ne želi ostati na tehnici, nego se protegnuti na društvo. Jer svakako da bi se osnivači mogli poduzetnički zaustaviti na pukoj atrakciji za turiste, što bi uz dovoljno vješte trgovačke trikove moglo biti i unosno.

Ali nadajmo se da je u ovom dubrovačkom kvartu izrasla jedna malena platforma za nešto više i bolje. U svrhu razvoja ukupne zajednice, ne samo materijalne baze inventivnijih pojedinaca. U krajnjoj liniji, zaboravilo se i da je neugledni, šporki Gruž kroz svoju povijest uvijek bio jedinstvenim spojem industrijskog i visokokulturnog, radničkog i elitnog. Od 16. stoljeća tu su djelovali brodograđevni pogoni, između postojećih renesansnih ljetnikovaca patricijskih obitelji Bunića, Gundulića, Pucića, Sorkočevića, Gradića, Gučetića i ostalih. Ti škverovi iliti škarovi u kojima su građeni jedrenjaci slavne dubrovačke flote, kasnije i neki od najviđenijih parobroda Mediterana, opstali su sve do oko Prvog svjetskog rata. Zatim je memorija na njih sačuvana samo u jednom istezalištu za barke na lapadskoj strani zaljeva, tzv. škveru, i u imenu gruške ulice Od škara.

A pred ulazom u muzej, nakon rastanka s njegovim domaćinom u ovoj smjeni, nailazim još i na ostarjelog M. koji tu figurira kao živi eksponat Gruža i njegove radničke povijesti. Slobodno bi ga mogli uključiti u stalnu ponudu, da katkad malo popriča s gostima. Znao bi o socijalizmu i epohi koja je uslijedila posvjedočiti bolje od Miroslava Lilića. No ionako ga možete zateći praktički svaki dan dok satima stoji negdje na potezu između gruške place i Solske baze, pokraj Lučke kapetanije i hotela Petka. Duge sijede brade, usred ljeta u dugim rukavima i kratkim ili zavrnutim nogavicama, žali se na vene i mizernu penziju.

Porijeklom iz bosanskohercegovačkog zaleđa Dubrovnika, M. utjelovljuje pusti začetak prekarijata koji je to bio i prije negoli je sama riječ izmišljena. Onda kad je socijalizam već bio otpočeo s dugom fazom svog propadanja. I kaže mi da nije ulazio u muzej, da nije to za njega, da samo tako malo razgovara s momkom na ulazu, a njih neka, neka samo radi omladina.

*S dozvolom autora, tekst prenosimo sa portala Novosti


Galerija

Oceni 5