Dekadentni post-punk
Sparr 01 S

Photo: Twitter

Shortparis, zvuk iz dalekog Sibira

Ono što nam dobra pesma donosi je mogućnost da zavirimo iza ljudskih potencijala, u maštu koja je preostala kao jedini neistraženi prostor divljine koja još uvek buja duboko u unutrašnjosti ljudskog roda. Ukusi se naravno razlikuju, pa ono što je jednome dobro za drugoga je mučenje akustičkim metodama, a sloboda je u tome da biramo svoja slušanja, te da se izgubimo u gluvom uglu ukoliko čujemo nešto što nam ne odgovara.

U doba algoritama koji za nas biraju pre nego i postanemo svesni svojih izbora nude nam se različiti sadržaji koji bi trebalo da budu u najbližem srodstvu sa stvarima koje nam se zapravo dopadaju, pa ih nekontrolisano slušamo, gledamo i lajkujemo. Tako i muzičke platforme nude ono što bi moglo da nam se dopadne, a dovoljno je tek malo strpljenja i nešto slobodnog vremena da bi se nabasalo na stvari koje će se opravdano ili, pak, potpuno neopravdano, preko slušnih aparata useliti u naše glave da u njima ostanu bar nekoliko narednih meseci.

Jedna od stvari koje slobodno lutaju online prostranstvima je i bend Shortparis, zvuk iz dalekog Sibira koji uopšte ne zvuči kao gulag. Osnovan je 2011. u Sankt Peterburgu, ali se o njemu jedva nešto znalo sve dok Mary Anne Hobbs – britanska muzička novinarka i DJ – nije na jednom od svojih setova publiku upoznala sa opusom ovog benda, te priču podelila na svom tviter nalogu u martu 2018. godine. „Direktno iz sibirskih divljina – moj omiljeni ruski bend,“ napisala je tom prilikom, što je bilo dovoljno da o bendu čuju i drugi, te da priča polako krene na svoju svetsku turneju.

Radi se o dekadentnom post-punk bendu koji se ne plaši plesnog podijuma, o kojem još uvek nema mnogo informacija izvan ruskog govornog područja, pa su srednjoškolsko poznavanje jezika i Google Translate trenutno jedini kanali koji vode ka kakvom-takvom izvoru znanja. Ono malo informacija koje su pretočene u engleski jezik nejasno je, a, tvrde autori, zbog toga što članove benda često ne razumeju ni oni koji dele isti maternji jezik. Među anegdote koje su prevedene spada i ona koja pripoveda o tome kako je frontmen Nikolay Komiagin sreo gitaristu i klavijaturistu Aleksandra Galianova, koji je šetao sibirskim gradom Novokuznetskom i - vitlao čekićem. Komiaginu se to dopalo, te je u budućem kolegi prepoznao srodnu dušu, što možda ne govori ništa o čekiću, ali predskazuje nerazumevanje na koje će bend naići još na samom početku karijere.

Radi se o tome da Shortparis ne peva o stvarima koje su jasne, o karanfilima i romantičnim bekstvima u rusku vukojebinu, već se temama igra do samog neprepoznavanja, što kod slušaoca (ali i gledaoca) stvara nesigurnost, budući da retko ko voli da ne razume ono što čuje, a posebno ako mu se to nešto dopada.

Dok pesma „Новокузнецк“ peva o sibirskom gradu u kojem se i začela klica onoga što će postati Shortparis, te o surovoj klimi i baštama od plastičnog cveća koje su dobre kao prave, a samo zbog toga što pravih nikada neće biti, pesma „Страшно“ je izazvala veću pometnju, a posebno kada se pojavio spot. Radi se o tome da grupa muškaraca ulazi u nekakvu zgradu koja liči na školu, obučena i ošišana na „skins“, te dolazi do fiskulturne sale u kojoj je smeštena grupa imigranata. Tenzija raste kako pokreti postaju agresivniji, a sve dok frontmen grupe ne zaigra ispred tepiha od cveća. I tu na scenu stupa kvir, nakit i ples u transu. Sve postaje bezazlenije, jer kvir funkcioniše kao omekšivač za bicepse, ali uši i dalje para stih „Честная нация“ koji na prvu zvuči kao „čista nacija“, da bi se nakon kratkog istraživanja saznalo da je nacija ipak „poštena“, što je malo bolje.

Ako se prevedu, ili donekle prevedu, komentari ispod YouTube videa dolazi se do zaključka da ni sami Rusi ne znaju o čemu ovi pevaju, ali brzo postaje jasno da ne slave nacionalizam i mržnju prema drugačijima, već ih preispituju i stavljaju na test. Video kulminira kada grupa skinsa sa početka, i imigranata iz sredine spota, na ramenima ponese debeljuškastog plavog dečaka koji pokušava da maše ruskom zastavom, te se zajedno probijaju kroz blato urbane Rusije, hrleći ka nepoznatom cilju, kojeg verovatno i nema, budući da ono što kritikuju samo po sebi ne vodi nikuda. Čitava scena podseća na hodočašće, samo do kraja nije jasno da li je zastava u stvari Bogorodica, ko je plavi dečak i zašto nema karanfila.

John Doran, novinar portala The Quietus kaže da ćemo, ako poslušamo bliže, čuti kako se sibirski post-punk bend smejulji, što ne znači da je sve zajebancija. Naprotiv.

 

Oceni 5