Šibenski suton

Serijom 13 koncerata u dvorani „Vatroslav Lisinski“ Vice Vukov obilježio je povratak na scenu nakon skoro dvodecenijske šutnje. O razlozima i okolnostima takvog izbivanja neće biti govora u ovom tekstu (o tome će biti reči u feljtonu „Bolja prošlost“). Pažnja je na dvadeset koncertnih izvedbi od kojih se sastoji ovaj album. Tematski se može podijeliti na tri dijela: uspješnice/evergrini iz vremena aktivnog diskografskog rada, tradicionalne pjesme ili one koje se oslanjaju na narodni melos, te talijanske kancone i operne arije. Upravo je žanrovska različitost bila jedan od ključnih motiva da ovaj album poslušam pažljivo, pa i nekoliko puta, i zapišem ponešto o tome.
Koncert započinje prigodnim naslovom „Dobro mi došel prijatelj“, pjesmom na kajkavskom narječju, prvi put izvedene na festivalu u Krapini 1970.  Takvom stilu pripadaju još „Suza za zagorske brege“, „Vužgi“  i „Hrvatski kraj“.  Danas, pedesetak godina nakon izdavanja, ove se pjesme smatraju narodnim, iako su im autori poznati (sa izuzetkom „Klinček stoji pod oblokom“).  Vukovljev evergrin opus obuhvata široko prihvaćene „Tvoja zemlja“, Zvona moga grada“, Pismo ćali“ „Bokeljska noć“, te nešto manje popularne „Mirno teku rijeke“, „Dalmatinska elegija“ i „Bodulska balada“.  

Jasnu razliku ponekad je teško podvući  jer se Vicina cjelokupna izvođačka i repertoarska poetika duboko oslanja na folklorne motive. Tako se za „Dalmatinsku elegiju“ i „Bodulsku baladu“ ne može sa sigurnošću reći pripadaju li zavičajnom stilu, ili, uslovno rečeno, pop evergrinu. Sigurno je da su to pjesme po svojim melopoetskim odlikama osjetno drugačije od tipičnih šlagerskih hitova kakve je pjevao Ivo Robić ili Đorđe Marjanović u to vrijeme. I to u sve tri strukturne komponentne vokalno-instrumentalne forme: tekstu, melodiji /aranžmanu, te interpretaciji. Većinu tekstova sa ovog albuma napisali su Drago Britvić, Zvonimir Golob i Tomislav Zuppa. Bitna imena kako za nastanak i razvoj hrvatske šansone, tako i u književno-poetskim krugovima. Pjesme „Mirno teku rijeke“ i „Zvona moga grada“  bez imalo pretjerivanja mogu funkcionisati kao sasvim pristojni i prihvatljivi primjerci romantičarske poezije, a ni ostali tekstovi sa albuma ne zaostaju mnogo. U tome je možda i najveća posebnost Vicinog repertoara: pjesme koje, iako nominalno pripadaju pop kontekstu i maniru, skoro pa nikada ne biraju temu ljubavi, toliko dominantnu u pomenutom žanru. Umjesto toga, opjevani su gradovi, ljudi, sjećanja, pa čak i simboli.

Treći dio albuma čine talijanske kancone „Dicitencello Vuie“, „O sole mio“ i „Chitarra romana“, te arije Cortigiani, Romanca Zrinskog i Habanera iz opera „Rigoletto“, „Nikola Šubić Zrinski“ i „Carmen“, respektivno. Djela su to o kojima nisam kadar reći nešto novo, ali ono što treba istaći a tiče se analize koncerta jeste Vukovljeva interpretativna vještina i raznolikost. Kada izvodi zahtjevne arije, vokal je, jasno, najčešće u fortissimu, zanos skoro glumački, a ukupan utisak kod slušatelja takav da bi se moglo zaključiti kako se radi o pravom opernom tenoru. Nasuprot tome, svega nekoliko minuta kasnije, u tradicionalnim pjesmama, vedro i lako donosi melodiju, nerijetko koristeći polufalset, na nekim je mjestima i ukrašavajući prikladnim melizmima. 
U tom smislu posebno je zanimljiv repertoarski presedan i svojevrsni eksperiment sa bosanskim neo-folk klasikom „Tebi majko misli lete“. Za aranžman se pobrinuo tamburaški sastav Ex-Panonia, a Vicina interpretacija bila je suzdržana i rigidna, strogo prateći melodijski obrazac. Bez afektacije i ornamentike neophodnih za takvu vrstu pjesama, ali takvo nešto se naravno nije moglo očekivati. Pjesma koja se ne da svrstati ni u ove labavo osmišljene i improvizovane okvire je balada Miroslava Krleže „Gumbelijum roža fino diši“  koju je Vukov prvi put otpjevao 1969. godine.

Jedva razgrčući semantički sloj i ponavljajući je desetak puta, iznova sam ostajao zatečen silinom koja se čula iz svakog takta i sloga. Nokturalna atmosfera i tragična sudbina likova ostvarena je sugestivnošću i punoćom glasa koji dinamičkim nijansiranjem od recitacije do dramatičnog krešenda oslikava posljednje trenutke čovjeka na vješalima. Kompozicija koja uspostavlja vezu sa tradicionalnim, ali se po interpretativnom nadahnuću i složenosti aranžmana istovremeno približava klasičnom žanru.

Kada je riječ o izvedbama festivalskih uspješnica, Vukov suvereno nosi melodijsku liniju tako da se čini kao da je još u studiju podređena i prilagođena njegovom dramskom tenoru koji, ma koliko dominantan bio, nikada ne upada u zamku u kojoj bi postao sam sebi svrha. Te  melodije djeluju kao da su same nastale iz teksta i kao da ne postoji više nikakva druga mogućnost za njegovu muzičku primjenu. Glas kojem bogate Špišićeve, Gotovčeve i Runjićeve melodije pomažu da svojom uvjerljivošču i besprijekornom dikcijom ispripovijeda priču o odbjeglom ocu, odnosu čovjeka i prirode, ili donese sliku starih gradskih zvona i kotoranske ljetne noći. Čak i kada izvodi svoj pjevački „trejdmark“, linearnu kadencu, to nije u cilju isticanja vokala već u funkciji pojačavanja određenog bitnog momenta u kompoziciji. Svi nabrojane stilske osobine najočitije su u pjesmi „Zvona moga grada“, jednoj od najvažnijih iz cjelokupnog opusa. Otpjevana je predano i korektno, uz pokoju metričku i dinamičku omašku, ali bi i bez tih propusta originalna izvedba sa Prokurativa iz 1970. ostala nedostižna - po stepenu izražajnosti, preciznosti fraziranja i sugestivnoj uvjerljivosti jedinstven vokalni akt u povijesti domaće muzičke produkcije.

Ovaj live album nije neobičan samo zbog žanrovske raznolikosti; na sceni je bio Veliki revijski orkestar rukovođen Miljenkom Prohaskom. Aranžmani su bili novi, iako u velikoj mjeri vjerni originalnim, ipak drugačiji. Drugačiji taman toliko da u nekim kompozicijama utiču na samu suštinu. Obogaćena orkestracija pojačala je efektnost u Gumbelijum roži, Rigolettu i Zrinskom, ali zanemarila nijanse i neke detalje koji su prvobitnim aranžmanima davali posebnost i autentičnost. Takav je slučaj u pjesmi Mirno teku rijeke, pobjednici opatijskog festivala 1959. za koju je tada jednostavan akustični aranžman napisao banjalučki dirigent i kompozitor Ferdo Pomykalo. Na tom snimku dominiraju gudački instrumenti koji skupa sa emotivnim, sotto voce pjevanjem i kristalno jasnim vokalima na krajevima fraza tvore cjelovitu sliku harmoničnog odnosa čovjeka i prirode.

Verzija sa koncerta iz 1989, malko ubrzana i obogaćena horom, sugeriše fizičku (vanjsku) dinamičnost  i kolektivni sentiment, nasuprot temeljne ideje pjesme o pojedincu unutar strukture čovjek – misao – priroda. Ovakvi aranžmani su, kraće rečeno, naglasili dramsko na uštrb lirskog. Album iz Lisinskog pokazao je da je Vukov i u zrelijoj pjevačkoj fazi zadržao svoj diskretni i prijatni vibrato, ali i da su se blago naglasili problemi sa afrikatima „č“ i „ć“. Izgubio je nešto moći i poletnosti u odnosu na šezdesete, ali dobio na osjećaju za tumačenje teksta, pa je zato bilo moguće ispraviti jedan dikcijski propust, kakvi su bili izrazito rijetki, sa originalnog snimka „Bodulske balade“. Tada je u stihu „škrta zemlja daje sve ono ća more“, riječ „more“ otpjevana otegnuto ukazujući na more kao vodenu površinu, umjesto kratko što upućuje na jedan od oblika glagola moći, kakvo i jeste ispravno znaćenje.

Na kraju, smatram da je ovim albumom zaokružen Vukovljev pjevački izraz: od narodne popjevke do opere, stilski različito ali po suštini blisko, estetika je to koja u skladnom i dostojanstvenom maniru zbližava popularno i klasično, te decenijama kasnije privlači nove slušatelje, trajno useljena u kolektivno pamćenje.