Siguran seks – svima!

Gotovo svima je poznato da su se prva veća žarišta HIV virusa pojavila unutar gej zajednica u SAD-u ranih osamdesetih, prvenstveno zbog visoke prenosivosti virusa analnim putem, kao i komparativno većeg broja seksualnih partnera među muškom gej populacijom.

Manje je poznat katastrofalan efekt homofobne stigme koja je na razne direktne i indirektne načine isključila gej osobe iz zdravstvenog sustava i time pospješila širenje zaraze. Zbog stigme asociramo gej muškarce s HIV-om, ali ih ne asociramo sa sigurnim seksom, iako češće koriste kondome i češće se testiraju od heteroseksualnih muškaraca.

Uostalom, jedan od prvih agitatora za sigurni seks bio je gej muškarac, seksualni radnik, pisac i AIDS aktivist Richard Berkowitz, koji je zajedno s Michaelom Callenom, gej muškarcem i glazbenikom, 1983. izdao knjigu How to Have Sex in an Epidemic: One Approach. Riječ je o publikaciji koja se smatra pionirskom u zagovaranju sigurnog seksa, i prvoj koja je agitirala za kondom kao sredstvo za sprječavanje prijenosa spolno prenosivih bolesti među gej muškarcima. 

Međutim, ideja sigurnog seksa nije prošla tako glatko u gej zajednici. HIV se pojavio upravo u trenutku kada su LGBT ljudi, barem oni u urbanim sredinama, nakon desetljeća krvavih borbi napokon dobili priliku za dostojanstven život u kojem se mogu voljeti i seksati bez stida, kajanja, krivnje, cenzure i ormara. Seksualna sloboda za mnoge je predstavljala ne samo tjelesni užitak, nego i konačno ostvarenje vlastite ljudskosti zauzimanjem za istinu vlastitog tijela, kao i čin otpora prema homofobnom društvu koje je gej ljude stigmatiziralo prvenstveno zbog samog čina seksa, konkretno, analnog seksa. Ideja da se upravo tim putem širi smrtonosni virus koji prvenstveno pogađa gej muškarce, i to točno u dio tijela koji je bio najviše opterećen stigmom, mnogima od njih bila je psihički nepodnošljiva. 

Značaj AIDS krize toliko je velik i kompleksan (i mučan i inspirativan i dirljiv) da ga ne možemo ni načeti u ovom tekstu. Bitno je reći da je bolest pomela milijune gej muškarca te traumatizirala milijune onih koji su preživjeli, a koji su preko noći bili lišeni svojih partnera, prijatelja, obitelji i čitavih zajednica. U međuvremenu, homofobno društvo je likovalo, a vlast i zdravstveni sustav dopustili da građani umiru kao ulični psi, sami, odbačeni od sviju osim nekolicine požrtvovnih, srčanih lezbijki koje su nam previjale rane i brisale guzice te nas bodrile u sitne sate kako ne bismo umrli sami. Vječna im slava!

Bitno je reći koliko toga smo izgubili dok smo se borili za goli život. Pokret za gej oslobođenje je praktički iščeznuo zajedno s generacijom aktivista koja ga je predvodila, ostavljajući otvorena vrata bogatim i utjecajnim LGBT ljudima čiji je glavni problem bio pitanje nasljedstva, pa su zbog toga borbu za gej oslobođenje, koja je bila dio šireg društveno fronta za emancipaciju svih ljudi, reducirali na zagovaranje braka kao centralnog pitanja LGBT pokreta. Uspješno su nam prodali ideju asimilacije u buržoasko, heteronormativno društvo kao naš krajnji domet, dok su naši identiteti, naša bogata povijest, kultura i senzibilitet reducirani na banalnost seksualnog čina.

No, da se vratimo na temu ovog teksta: raščlanjivanje koncepta sigurnog seksa i njegove uloge u suvremenim gej zajednicama. Upravo je AIDS kriza, čije posljedice živimo i danas, učinila pitanje sigurnog seksa centralnim za živote gej muškaraca.

Siguran seks – da, ali za sve!

Diskurs oko sigurnog seksa često zasjenjuje zdravlje i životi HIV pozitivnih ljudi, dok ih društvo i dalje tretira kao kužne nesretnike koji ne zaslužuju nikakve zdravstvene usluge – poput nedavnog slučaja HIV pozitivnog mladića kojem je Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju iz Lipika uskratila liječenje. Ova mučna priča eskalirala je do sudske tužbe, u kojoj je mladiću dosuđeno bijednih 3500 eura odštete, što sigurno neće pokriti psihičku štetu uzrokovanu šikaniranjem od strane zdravstvenog sustava.

Nizak status mentalnog zdravlja unutar zdravstvenog sustava, kao i šireg društva, notorna je činjenica. Mnogo je uzroka za takvo stanje, od kapitalističkog tretiranja javnog zdravstva kao troška koji treba reducirati, što inhibira širenje koncepta zdravlja, pa do individualističke etike koja u mentalnoj bolesti vidi karakternu manu umjesto ozbiljni zdravstveni (i društveni) problem.

Stigma oko HIV-a/AIDS-a samo je konačni okretaj ključa u bravi dvostrukog ormara u koji su pritvoreni HIV pozitivni gej muškarci. U Hrvatskoj je popularno misliti da svaka osoba slobodno bira želi li ostati u njemu ili ne. To je notorna glupost. Nitko “slobodno” ne bira život u strahu, paranoji i skrivanju. Nije to izbor, već gangsterska ucjena: tvoje dostojanstvo ili tvoj život.

Međutim, kada je riječ o tome trebaju li HIV pozitivni ljudi otkriti svom seksualnom partneru svoj HIV status, pravo na izbor i privatnost odjednom više nije snažan moralni princip nego egzistencijalna prijetnja, pa čak i nešto što bi trebalo kriminalizirati. Kada je naše dupe u pitanju, moralni principi troše se brže od wc osvježivača.

Ukoliko osoba zna da ima HIV a ne liječi se, riječ je o namjernom širenju zarazne bolesti. Oko toga se svi slažemo. (Osim ako virus u pitanju nije HIV već SARS-CoV-2. Onda je naše bogom dano pravo da kašljemo smrtonosni virus u tuđu facu bitnije od tuđeg prava na život.) Međutim, većina ljudi svjesni da su HIV pozitivni se liječe (ukoliko im zdravstveni sustav to omogućuje), a moderni lijekovi mogu potisnuti razinu virusa u krvi do te mjere da je on doslovce neprenosiv, pa makar vam HIV pozitivna osoba svršila u dupe bez zaštite (nemjerljiv = nezarazan).

I dok je farmakološki napredak ostvaren u zadnjih 30+ godina revolucionaran, borba protiv stigme jedva se pomakla s mrtve točke. Upravo zato i dalje prevladava mišljenje da HIV pozitivni ljudi imaju – ako već ne zakonsku – bar moralnu obvezu otkriti svoj HIV status. Pri tome nikoga ne briga koliko ogromna količina seksualnog i emotivnog odbijanja može narušiti njihovo psihičko zdravlje, uzrokujući razne depresivno-anksiozne simptome, kao i veći rizik od suicida. Dovoljno je skrolati kroz nekoliko Grindr profila da bi naletili na izraze poput “bitno je da si zdrav” ili “ja sam zdrav, budi i ti,” koji funkcioniraju kao eufemizam za izbjegavanje potencijalnih HIV pozitivnih seksualnih ili romantičnih partnera.

Da rezimiramo: u seksualnom odnosu dvoje ljudi, od kojih je jedan partner HIV pozitivan, ali ima nemjerljivu količinu virusa u krvi, najozbiljniji zdravstveni rizik je onaj po njegovo psihičko zdravlje. A psihičko zdravlje HIV pozitivnih ljudi je važnije od bilo čijih predrasuda i osjećaja privilegije. Deklariranje svog zdravstvenog statusa je u potpunosti njegov izbor.

*Prenosimo s portala VoxFeminae