Festival autorskog filma
Sigurno mjesto

Photo: © Pipser

„Sigurno mjesto“, film koji nas gleda

Uz nadu da će ući u redovnu bioskopsku distribuciju, te nadalje ubirati nagrade, ostaje želja da ovaj film vidi što brojnija publika. Ne zato što će se edukovati ili osvestiti, već zato što će biti pozvana na empatiju i razumevanje onda kada racio ne nudi nikakve argumente. Tu smo da posvedočimo, osetimo, budemo prisutni i ne okrenemo glavu, ili pomislimo da je to nečija tuđa priča.

Iako ovo delo Juraja Lerotića sadrži autobiografske elemente, ovo je priča o svima nama. Svakom se mogu dogoditi depresija, suicidalne misli, pa i pokušaj suicida. „Poklekao sam“, govori Damir svom bratu Brunu. Nakon zastrašujuće epizode u kojoj je mogao izgubiti život, brat i majka čine sve kako bi Damir dobio neophodnu pomoć. Najpre je u bolnici u Zagrebu, potom u Splitu, a krugovi pakla hrvatskog (i svakog drugog „našeg“) zdravstvenog sistema najpregledniji su kada se dođe do teme mentalnog zdravlja. Kao i uvek, sve zavisi od osobe, pošto je sistem već truo. Na preglede i snimanja čeka se mesecima, moraju se potezati veze, neretko je i prava dijagnoza upitna, pa sve ostaje na ljudskosti koja ne bi trebalo da ima ni cenu ni rok trajanja. I u rasulu se mogu naći ljudi spremni da saslušaju i razumeju, no kao što je nekad dovoljna jedna osoba da nam pomogne, tako je nekad dovoljno i da nas nepromišljene opaske i nemar obeshrabre. Pomišljamo da nas niko ne voli, da nikome nismo potrebni, da smo kao takvi loši i zli.

I kad govori o institucijama na koje se ne možemo osloniti, film suštinski govori o čoveku, njegovim emocijama, unutrašnjem stanju koje se nekad ne može promeniti, objektivnim okolnostima i dobrim namerama uprkos. Zato Lerotić svesno bira da u filmu ne spekuliše o potencijalnim uzrocima depresije. Kao što znamo, godinama se govorilo tek o hemijskoj neravnoteži u mozgu koja može biti balansirana lekovima, da bi se nedavno utvrdilo da to najčešće nije slučaj, te da se odgovori mogu kriti u detinjstvu, traumatičnom odrastanju, genetici i mnogim drugim faktorima čije sadejstvo takođe nije isključeno. Ne manifestuje se depresija kod svakog isto, niti ima isti ishod. Samim tim, nema ni jednako polazište. Baš kao što se i u filmu kaže – ne moraš biti branitelj ili gladno dete iz Afrike da bi ti bilo loše. Ne moraš ispuniti nijedan „objektivni“ uslov da bi ti bilo loše. Nekad je jednostavno tako. I to jeste najteže razumeti, no upravo zato i treba razumeti.

Ne možemo da dokučimo i vidimo sve, potvrđuje nam to i sama kamera koja neretko ostaje iza poluotvorenih vrata, suzdržana i odmaknuta. I kad smo tu i kada posmatramo, nećemo uspeti da uočimo sve. Promaći će nam neki detalji, nećemo dobiti celokupnu sliku. Bilo da smo na mestu Damira, Bruna, njihove majke ili nekog izvan, neće nam sve biti jasno. Uveravaju nas da je sve u našim rukama, da je moguće imati kontrolu, no život nam u prelomnim trenucima pokazuje koliko je ta kontrola krhka, koliko smo mi krhki, kao i život sam.

Dok mi ne uspevamo da sagledamo sve, ovaj film gleda u nas, preispituje naše zablude i uverenja, mesta u nama za koja smo mislili da su sigurna; ostavlja nas bez reči, bez laži, osmeha, lakih zaključaka, čak i bez suza.

Za Lerotića je važno gledati u istinu, uprkos tome kakva je. Da je davao konkretnija objašnjenja ili razloge, kaže, gledalac bi mogao pomisliti da se to njemu nikad ne može desiti. A istina je, naprotiv, da se to svakome može desiti, da to sve možemo biti, i jesmo, mi. U tome, prema njegovom mišljenju, i leži užas, u toj nemoći. U nemoći, usuđujem se dodati, pred kojom razum ne može ništa.

Zato nam ostaje da verujemo – najpre subjektivnom osećaju ljudi i mogućnosti (ne)pronalaska sigurnog mesta. Retki srećnici ga odvajkada nose u sebi, drugi ga stvaraju, neki ga pak traže van, u drugima, u stvarima, ili negde između svega navedenog. Neki ga ne pronađu nikad. Taj neko smo možda baš mi.

Oceni 5