Silvija Plat: Mjesec i tisa

Ovo je svjetlost uma, hladna i planetarna.
Stabla uma su crna. Svjetlost je plava.
Trave polažu svoj bol pred moje noge, kao da sam Bog,
Bockaju moje članke i mrljaju svoju poniznost.
Dimne, sablasne magle nastanjuju to mjesto
Odvojeno od moje kuće nizom nadgrobnog kamenja.
Naprosto ne vidim kamo se stiže.

Mjesec nije izlaz. I sam je lice,
Blijedo kao zglob prsta i strašno uznemireno.
Povlači more za sobom, kao mračan zločin; ćuti
Sa O-zjalom potpunog očaja. Ovdje ja živim.
Dvaput nedjeljom zvona zaprepaste nebo –
Osam velikih jezika potvrđuju Uskrsnuće.
Na kraju, trezveno odzvone svoja imena.

Tisa stremi gore, gotičkog je oblika.
Oči je slijede i pronalaze mjesec.
Mjesec mi je majka. Nije mio kao Marija.
Iz plavih mu halja izlijeću mali šišmiši i sove.
Kako bih voljela vjerovati u nježnost –
Lice podobija, umekšano svijećama,
Spušta, upravo na mene, svoje blage oči.

Duboko sam pala. Oblaci cvjetaju,
Plavi i mistični iznad lica zvijezda.
U crkvi, posve će da pomodre sveci
Lebdeći na nježnim stopalima iznad hladnih klecala,
Lica i ruku ukočenih od svetosti.
Mjesec ne vidi ništa od toga. Ćelav je i divalj.
A poruka tise je tmina – tmina i tišina.

*Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović