Ušećeriću i sačuvati svoje dane kao voće
Silvv1

Photo: voxfeminae.net

Silvija Plat: Posljednje riječi

Ne želim običan sanduk, želim sarkofag
S tigrastim prugama i na njemu lice
Okruglo kao mjesec, što zuri uvis.
Želim ih gledati kada dođu
Krećući se među nijemim rudama, korijenjem.
Vidim ih već – blijeda, zvjezdano daleka lica.
Sad nisu ništa, nisu čak ni bebe.
Zamišljam ih bez očeva i majki, kao prvi bogovi.
Pitaće se bijah li važna?
Ušećeriću i sačuvati svoje dane kao voće!
Moje se ogledalo magli –
Još nekolika daha i neće više uopšte
ništa da odražava.
Cvjetovi i lica bijele u papir.

Ne vjerujem duhu. Izmiče kao para.
U snovima, kroz usta-rupu ili oko-rupu.
Ne mogu ga zaustaviti.
Jednog se dana neće vratiti. Stvari nisu takve.
One ostaju, njihovi maleni pojedinačni sjajevi
Topli od velike upotrebe. Gotovo da predu.
Kad mi se tabani ohlade,
Plavo oko moga tirkiza će da me utješi.
Dajte mi moje bakrene kuhinjske lonce,
nek moji crveni lonci
Cvatu oko mene kao noćno cvijeće, ugodna mirisa.
Omotaće me zavojima, pohraniće moje srce
Ispod mojih nogu u urednom zamotuljku.
Jedva ću samu sebe poznati. Biće mračno,
A sjaj ovih malih stvari slađi je no lice Ištar.

*Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

Oceni 5