Simboli izgubljenog slučaja

Brutalno ubojstvo Georgea Floyda i masovni prosvjedi pokreta Black Lives Matter koji su uslijedili u svim američkim saveznim državama i diljem svijeta, otvorili su i temu medijske reprezentacije opresije te uloge umjetnosti i kulturnih institucija u perpetuiranju rasne diskriminacije. Kao i u slučaju drugih slojevitih i nelinearnih tema, u medijskom presjeku uglavnom iskoče njihovi lakše probavljivi isječci, pa se tako proteklih dana američka mainstream javnost bavila pitanjem trebaju li se filmovi, serije i drugi sadržaji pop kulture koji uključuju rasističke prikaze i ideje ukloniti iz javnog opticaja. 

Širu raspravu pokrenula je odluka streaming platforme HBO Max da iz svoje ponude privremeno izbaci film Prohujalo s vihorom Victora Fleminga iz 1939. godine, čija se radnja odvija u vrijeme američkog Građanskog rata (1861. – 1865.), a uz ljubavne pustolovine Scarlett O’Hare i Rhetta Butlera nudi i romantiziranu sliku života robova, koji gotovo da su živjeli u idili sa svojim bijelim gospodarima. Kritičari mu prebacuju da takvim prikazom omalovažava brutalne uvjete u kojima su živjeli porobljeni ljudi i ovjekovječuje pogubne rasne stereotipe. "Prohujalo s vihorom je produkt svojega vremena i prikazuje neke od etničkih i rasističkih predrasuda koje su, nažalost, oduvijek karakteristične za američko društvo. Rasizam je bio pogrešan tad, kao što je pogrešan i danas i smatrali smo da bi bilo neodgovorno zadržati taj naslov u bazi bez pojašnjenja povijesnog konteksta u kojemu je nastao i stava o distanciranju od takvih prikaza”, izjavio je glasnogovornik HBO Maxa. Stigla je i najava da će film, nakon što se stavi u primjeren kontekst, biti vraćen na platformu, ali ta je informacija ostala zagušena glasovima uznemirenih duhova koje od brutalnih ubojstava i institucionaliziranog nasilja ipak više brine podivljala politička korektnost. 

Pitanje uloge umjetnosti i kulture u legitimaciji i perpetuiranju rasne diskriminacije svakako je složenije od onog kojeg bi se moglo svesti na cenzuru – o kojoj, uostalom, ovdje i nije riječ, ako ništa zbog činjenice da je film dostupan na drugim platformama, a još više jer i dalje čini dio američkog Nacionalnog filmskog registra u kojem se kao djelo historijskog značaja čuva od 1989. godine. No, iako ovo nije prvi put da se diskutira o povijesnim aspektima njegova portretiranja rasnih odnosa, aktualni izljevi rasne netrpeljivosti zaoštrili su i prokazali suštinski problem Flemingovog filma. Sažeo ga je John Ridley, scenarist filma 12 godina ropstva, istaknuvši da glorificiranje južnjačkog načina života "daje legitimitet shvaćanju da je secesionistički pokret bio nešto više, bolje ili plemenitije od onoga što je bio – krvava pobuna radi održavanja 'prava' na posjedovanje, kupovinu i prodaju ljudskih bića". U tome je sadržana i više od 150 godina njegovana ideologija "izgubljenog slučaja" (eng. Lost Cause) koja u revizionističkom prevrednovanju vrijednosti Građanski rat tretira kao plemenitu borbu za prava južnjačkih država, gradeći mit u kojem se prešutno – ili malo manje prešutno – odobrava represija nad crncima i rasna segregacija. Aktualna zbivanja, posebno na američkom Jugu, pokazuju da nisu sporni samo prikazi rasnih odnosa niti su oni tek "proizvodi svojeg vremena" ili zastarjele koncepcije od kakvih se danas pristojno ograditi, već predstavljaju itekako žive ideje koje kontinuirano prodiru u sadašnjost.

U folkloru Lost Cause revizionizma ključno mjesto zauzimaju spomenici podignuti u čast poraženih južnjačkih generala, isti oni koje prosvjednici ovih dana skidaju s postamenata, rušeći zapravo supremacističku ideju za koju se Konfederacija borila. Isti ti spomenici bili su povod neonacističke parade u Charlottesvilleu prije tri godine, kada je pripadnike alt-right pokreta okupila vijest da će grad u Virginiji ukloniti spomenik podignut u čast generalu Konfederacije Robertu E. Leeju. Podsjetimo, povod odluci o uklanjanju spomenika bilo je ubojstvo devetoro Afroamerikanaca u crkvi u Charlestonu, a desničarsko divljanje u Charlottesvilleu rezultiralo je još jednom ubijenom osobom i desecima ozlijeđenih. Nakon ovih događaja nekolicina gradova na Jugu pokušala je ukloniti spomenike koji očito ne samo da memoriraju rasističku i imperijalističku prošlost, već su i dalje živa poprišta njihovog slavljenja. No, ako je takva namjera i postojala, ispriječio joj se Zakon o očuvanju spomenika, poput onog u Alabami koji onemogućava izmještanje ili izmjenu simbola Konfederacije starijih od 40 godina, a usvojen je upravo 2017. godine – u vrijeme društvene debate o rasnoj diskriminaciji, značenju spomenika i sve glasnijih zahtjeva da se uklone iz javnog prostora.  

Prosvjednici ovog puta nisu čekali dozvole već su stvar uzeli u svoje ruke: prema rukom skiciranim uputama za rušenje obeliska koje je na Twitteru objavila egiptologinja Sarah Parack u Birminghamu su srušili spomenik vojnicima Konfederacije, jedan od mnogih koji su u jeku prosvjeda postali poprište borbe i mjesto otpora institucionaliziranom rasizmu. Praksa se s vojnika i generala nastavila širiti na statue "osvajača" i trgovaca robljem, pa tako i na bristolski spomenik Edwardu Colstonu koji je nakon rušenja završio u kanalu – simbolično, poput stotina i tisuća robova s njegovih brodova koji nikad nisu ni dospjeli do Amerike. Prema nekim procjenama, u američkim je gradovima podignuto gotovo 800 takvih spomenika, o čijoj sudbini se ovih dana intenzivno raspravlja. Gdje ih i kako pohraniti, ako ih se jednom i službeno ukloni s počasnih mjesta koja su predugo zauzimala u javnom prostoru? 

Kao naizgled jednostavno i samorazumljivo rješenje nameću se muzeji kao mjesta čuvanja društvenog sjećanja, u kojima bi konfederacijski spomenici dobili svoje primjereno objašnjenje i kontekstualizaciju. Ipak, ne treba zaboraviti da muzeji nisu lišeni problema ukorijenjenih u sva kultuna i društvena polja, pa su i sami često mjesta isključivanja, s dugom tradicijom podržavanja većinskih narativa i perpetuiranja diskriminacije. I ovih dana neke američke galerije svoje ulaze štite policijskim snagama (što je motiviralo i pokretanje kampanje #OpenYourLobby), a u muzejskim odborima sjede ljudi koji profitiraju na nasilju. Prisjetimo se slučaja potpredsjednika upravnog odbora muzeja Whitney Warrena Kandersa, čija se ostavka tražila nakon objave informacije da je osnivač i izvršni direktor grupe Safariland, proizvođača suzavaca kojeg su američki imigracijski službenici koristili u sukobu s azilantima na meksičkoj granici.

Safarilandovi gumeni meci ovih su dana letjeli prema prosvjednicima na američkim ulicama, a Wenders je, nakon prošle godine iznuđene ostavke, baš sad prodao svoj udio u kompaniji, vjerojatno naslućujući da bi unosni poslovi s policijom u skoro vrijeme mogli presušiti. Njegov slučaj, kao i brojni slični, pokazuju da muzeji, a ni druge institucije, nisu neutralne sfere niti autonomna polja prosvijećenog pogleda na stvarnost. Kad su u pitanju spomenici, važnije od toga gdje će ih se pohraniti, je to tko će i kako ispričati povijest rasizma, opresije i institucionaliziranog nasilja koja je u njima ovjekovječena.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt