Bojan Babić: Yahoo (Partizanska knjiga, 2018)
Konji

Photo:

Simptom bezazlene sezonske bolesti

Svojim romanima “Ilegalni Parnas” i “Čaplinova stopala” te knjigom priča “Devojčice, budite dobre” pisac Bojan Babić je u okvirima postjugoslovenske književnosti izgradio autentičan stilski postupak koji karakteriše atmosfera tranzicijske i posttranzicijske apokalipse svojstvene ovdašnjim banana-državama. Kada to kažem, ne mislim na one već do manira dovedene pripovjedačke manevre kojima se ideja teksta, odnosno njegov unaprijed učitani angažman, stavlja ispred same vještine pisanja i kompozicione organizacije. Babić, nesumnjivo, taj sumorni osjećaj opšte propasti i sluđenosti ovdašnjih društava, njihov svakovrsni pad u banalnost i kič, shvata prije svega kao okvir unutar kojeg će razviti uvjerljivu priču, kojom se, što je i primarna uloga književnosti, nastoji doći do figura koje tu stvarnost demaskiraju i silaze u samo grotlo užasa.

Horor oaza

Tek iza tih pojavnosti nastaje istinska književnost, koja zaobilazi doslovičnost i razotkriva nam naš svijet u svim nijansama sivila. Iza kojeg kao mizanscen stoje dimnjaci ruiniranih fabrika, a shopping centri postaju horor oaza konzumerističkog hedonizma.

Novi Babićev roman znakovitog naslova “Yahoo” čini se da nastavlja jednim svojim krakom tamo gdje je stao “Ilegalni Parnas”. Već u uvodnom citatu “Jedina reč za zlo je Yahoo”, ako u njemu prepoznamo intertekstualne reference na Swiftova “Guliverova putovanja”, koju i sam autor u kasnijem tekstu direktno otkriva, vidjećemo da je posrijedi roman koji pojedinca postavlja u društvo mizantropskog karaktera. To je korov koji neprestano buja, koji hrđom osvaja svaki pedalj stvarnosti. Ne pomaže više ni vrisak, jer sve je ogluvilo, uši su zapečaćene dugotrajno, a automatizam egzistencije pretvorio je čovjeka u beslovesno stvorenje koje inercijski opstaje i ne razaznaje više ništa oko sebe.

Junak Babićevog romana beogradski je novinar, intelektualac, koji u svom poslu, ali i okruženju vidi neprestano poraze. Sve je determinisano niskim strastima divljeg kapitalizma i nacionalističkog barbarikuma. Sve oko njega, a i on sam su kič i banalnost, sve je lažno i mimikrirano. Okupljanja neformalnog udruženja Salonske komunjare koja protagonist romana posjećuje, kojim Babić ironizira jednu tako prisutnu intelektualnu učmalost, sav onaj hipsterski olakotni odnos prema grozotama prošlosti i sadašnjosti, nepobunjene, trpeljive persone, koja se možda buni na društvenim mrežama, ali se na svaku naznaku ozbiljnog suočavanja sa problemima povlači u sigurnost građanskog konformizma.

Poznat je to svijet beznađa koji se gotovo svakodnevno očituje u ovdašnjim životima, društvo koje počiva na zločinima i laži, nespremno da iskorači iz vlastite ugodnosti (po sistemu u krdu je toplije iako smrdi) i konačno sagleda sumornu stvarnost u svom njenom rasulu. Ili riječima samog junaka romana “Yahoo”: “To je stalni oprez niskog intenziteta koji je trajan i koji ne podstiče na akciju, na bežanje, na suprotstavljanje, već na pasivnost i trpljenje uz što manje reakcije, na kamufliranje u neživot, u kamen”. Bijeda pasivnosti, robotizacije emocija i pogleda na svijet, sve to djeluje do te mjere stješnjujuće da je počela odsudna bitka za vazduh. “Yahoo” to dojmljivo i uvjerljivo pokazuje.

Suočavanje sa zidom šutnje

Međutim, novinarski zadatak koji junaka Babićevog romana šalje u Srebrenicu na obilježavanje dvadeset i prve godišnjice genocida, kako bi napravio reportažu i razgovor sa porodicama žrtava, pruža mogućnost za suočavanje sa zidom šutnje i ignorantskim odnosom spram mučne prošlosti. Iako je iz redakcije prijedlog za takvu reportažu stigao ne kao stvarno suočavanje sa stravičnim zločinom, i odgovornosti za njega, već kao otaljavanje agende unutar projekta za koji su stranci “dali pare”, Babićev junak sprva se čini kao neko ko će se ipak suočiti sa tom kolektivnom traumom. Ali odlazeći na put, on se u pograničnom mjestu zadržava kod bolesne majke, te na koncu ne odlazi u Srebrenicu. Vidjećemo da je to samo još jedan nojevski potez i izbjegavanje suočavanja. Njegova koleginica Mimi, koja je ranije otišla, ipak piše reportažu, i pod njegovim imenom je šalje u redakciju. Protagonist romana je spašen od posljedica neobavljenog zadatka, ali onaj unutrašnji nemir i inertnost spram potrebe suočenja sa stvarnošću ostaju kao sveprisutna gorčina. Junak Babićevog romana tako potvrđuje iznova onu istinu o dubini društvenog pada u kojem obitavamo na ovim prostorima. Ono što se nije desilo u našem vidnom polju, kao da se nije ni desilo. Zid šutnje i dalje stoji, niko još nije ni pomislio da ga razlupa macolom. Sam se neće srušiti, a laž postaje jedini važeći modus vivendi.

Nakon neobavljenog posla junak se vraća u Beograd, te potom odlazi na Krčedinsku adu na Dunavu kako bi u tom eskapističkom pokušaju sabrao svoju nesposobnost za suočavanje, kako sa kolektivnim odgovornostima, tako i spram vlastitog života ispražnjenog od svakog sadržaja koji nije tek ružičasta ambalaža. Tamo, na Krčedinskoj adi, obitava tokom cijele godine krdo divljih konja. I tu se ponovo vraćamo Swiftu. Babić kroz dnevničke zabilješke svog junaka otkriva njegovu želju da u toj izolaciji, sam sa prirodom i konjima kojima je fasciniran, pokuša konačno pogledati sebe u ogledalo. Jer svijet je, prema Guliveru, podijeljen na ljude koji su označeni kao jahui - ljudi, i slika su niskog, uprljanog oblika života (otuda je “Yahoo” jedina riječ za zlo), te na konje koji su označeni kao huinhmi, koji su obdareni razumom kakav čovjeku nije dat. Ali već u prvim danima boravka na ovom izolovanom prostoru junak romana postaje svjestan da se ni tu neće moći suočiti sa sobom. Jer ostati sam sa sobom znači zapitati se.

Samoća je neugodno stanje. Zima osvaja adu i ona postaje svijet surov. Konji više nisu životinje koje pobuđuju mir, iznevjerava se ona sviftovska ideja. Epizoda u kojoj se krdo nemilosrdno ustremljuje na osamljenog konja, a koju junak Babićevog romana posmatra sa interesovanjem, u potpunosti demistifikuju nastojanje da se postigne kakav-takav eskapizam. Sve se raspada u toj nemogućnosti da se duboko zaroni u sebe. Ipak, junak romana “Yahoo” to iznova mimikrira: “Priroda mi je jasno stavila do znanja da nisam dobrodošao. Njen glasnogovornik Dunav mi zahvaljuje na poseti i ljubazno me gurka ka vratima. Vrhom kažiprsta me izbacuje s Krčedinske ade kao trn iz sopstvenog oka. Iskašljava me na kopno kao grašku gustog šlajma. Ja sam simptom bezazlene sezonske bolesti”.

Priroda je posve neosjetljiva na naše bolove, ona ovdje još jasnije potcrtava okamenjenost emocija čovjeka programiranog da osjeća laž i produbljuje je kao suštinsku istinu. Ona postoji i korov će sve osvojiti. Bojan Babić ponovo je napisao roman koji je, kako urednici Arsenić i Srdić pišu, elegija pesimizma, koja na dojmljiv način slika dubinu našeg sveopšteg pada u ambis.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora

Oceni 5