Reportaža: Kosovom, nogu pred nogu (3)
Arss 01 S

Photo: arhiva/XXZ

Sinoć sam sanjao Arsena Dedića

Ne živi zaključak od prvog dojma, niti istina osobito vrijedi, ako joj u naličje ne zaviriš. Provucimo svoju misao kroz filter sumnje. Vremena u kojima smo, društva pod kojima se grče naše nade i želje, nemirna su mora, vjetrovite pustinje. Pa i u Prištini (među ljudima kojima sam okružen, u centru, na Ulpijani, nedaleko spomenika Klintonu, kraj džamije Lapi, kroz sokake Tophane, na stazama okolnih sela, budžacima ili avenijom glavnog grada Republike Kosovo) teška se borba za život vodi. Tresu se strahovi, nemirni sni eksplodiraju. Dok golubica vjere guguče da će biti bolje, nadu sirotih gnječi zlo osionih. Čudno se i stravično pozorje odigrava; surovu predstavu vode igrači istih uloga. Zovu ih tajkunima. Prefrigani lopovi Balkana. Hulje ledenog srca, otimači i progonitelji sirotinje.

Zanosim se željom: ko je tu, odavde je. Crnogorski i albanski i srpski i bošnjački i muslimanski i hrvatski, islamokatoličkopravoslavni u nevoljama sudružnici, svi smo hodači preko užarenog ugljevlja života.

Avaj, to sam ja u nadi da se mogu premostiti mostovi upleteni bodljikavom žicom! Tragovima srpskih divljanja od juče danas stupa osvetoljubivost albanska. Vidim kako jednako uporno, kao da dolaze iz dubine zemlje, iz tmice kosmosa, sunovraćeni među nama u mnogo oblika i sa mnogo maski, stupaju, marširaju duhovi Zla. Oličeni u oligarsima današnjice, nastanjeni među nekultivisanim otimačima i nezasitnim zlikovcima. Zli duhovi u politici, ekonomiji, trgovanju na veliko i malo ljudskim tijelom i dušama, među koncesionarima, građevincima i trgovcima najamnom radnom snagom, a bogami i na poljima kulture ih sretnem - posvuda su dobro raspoređeni novi moćnici. Čudne su to figure, tajnovita bića. Iako vični mnogo čemu da bi se prikrili, njih odaju oči njine i smiješak uljudniji od smiješka kurve Istorije. Pa da su i stotinu doktorata  stekli, ta umišljena gospoda ne mogu da se suzdrže: puni su sebe kao svraka govana. Počne susret s njima uljudno, krene razgovor dobro, a završi sa mišlju mojom da ne poželim ponovni susret sa takvima, u ovome životu, nikad više.

Najprije i više od svega - oni su bezbožnici. Ne pagani (takve danas, ako ih još ima, treba respektovati), već spodobe sa bogohulnim bagažom u svom biću. A stalno se posipaju pepelom: njih cijeli svijet mrzi, a oni bi htjeli da ih se voli, jer su toliko dobra oni narodima svojim dali. Umjesto srca kamena je gruda u njedrima njihovim. Ubijeđeni su da su miljenici sudbine, maltene sveci. A njihova vjera (jer vole da se rese time da su dosljedni vjernici, utrkujući se tokom blagdana da što bolja mjesta zauzmu u crkvama i  džamijama) samo je ogoljeni satanizam. Događaji i užasi koje smo u proteklo odživjeli, dobrim dijelom produžavaju se učincima te sorte bogataške. Smrdljivi talog iz njihovih čeljusti po nama se osipa. Daleko im kuća naša bila! Ali tu su, želje da ih se ne sretne ostvariti mi se neće, nad glavom je njihalo strave.

Samoljubivi su i osioni, a kad ih argumentima uz zid očiglednosti pribiješ, svađalice su i priprosti. Bagra i ološ, sa virusom kuge u zrncima krvnim. I svi su patriote, niko mimo njih. Na kraju slova o njima, svi takvi lako stanu u aksiomu iz  „Filozofije palanke“: iskustvo je njihovo doista, i samo takvo - palanačko. Ma koje nacije i vjere bili. I u Prištini ih viđam svakodnevno, njihovo je carstvo kriminogeno, ali se trudim da ih zaobiđem, da se udaljim, i odem do onih koji svakodnevnu muku muče. Tamo se osjećam bolje, dišem lakše. Kraj onih koji nikome nisu dužni osim životu svom koji ih muči. Među prijatelje idem koji znaju da sam njihov i oni moji, i gdje ću uvijek pronaći slatku priču zaborava, kad se zaželim razgovora ugodnog slavenoalbanskog…

Sinoć sam Arsena Dedića sanjao, a ujutro poželio da se i  njemu javim: „Slutim nove bitke, nove pohare, jauke i vrisak. Kako bi mi na Balkanu sretni bili, ako se ne bi međuse trvili?! Javljam ti se sa Kosova, iz Prištine, sanjareći o  multikulturi, nadahnut voljom da ljude treba razumjeti i voljeti. I samo se čini da me ti čuti nećeš. I čuješ me, i razumiješ me, i dalje je u meni kantilena tvoja. Znam, ko još danas haje za takvima! Lako se bilo, u komotno doba tvoje i moje mladosti, žalikati na prolaznost i sirotovanje, kad smo sve mogli biti, samo ne na ovakav način zlovoljni. Lako je nama bilo onda, Dediću Arsene, no - kako je mladima Kosova danas? Uznemiren sam: u zabuni je mladost koja tumara ovom državom, u nevjerici što iluzije o blagostanju padaju kao krijesnice sa petardi. Slutnje me straše. Jad se nazire u kosovarskom društvu. Ko će i na koji način stati uz mladost u ovom strašnom vremenu?

Pored mnogih pogodnosti kojima sam u Prištini od prijatelja bio obasut, moje radoznalo oko i krok upornog šetača svjedočili su i o naličju stvarnosti. O dobrome i naprednome pisao sam znancima u ranijim javljanjima. Danas, Dediću Arsene, dok pjevušim tvoju pjesmu „Tko stoji iza mene“, paralele tražim. Deformiše se lice ove mlade i nezavisne države. Širi se magla, meandri očaja nastanjuju olako usvojeni optimizam, narasta prijetnja Doba bez šansi. Ako se ovdašnje stanovništvo ne bude okanilo kolektivne gluposti o svojoj veličini, ako Kosovo i Albanija zaborave nauk da se u minulim srpskim porazima krije klica njihove buduće golgote, ne budu li se zaustavili već zaorali po balkanski da šire prijetnju, nevolje veće od jučerašnjih sve će nas zasuti. Takvo što se, nažalost, kȃni, sve manje skriva, sve više opošljava. Narod, omladina najžešće, doji se otrovom koga zloslutna albanska inteligencija i političari zovu Prirodna Albanija. Pravedna. Kao da je mijenjanje granica prirodno, a osvajanje tuđeg pravedno. Oni viču: nije to tuđe, naše je odvajkada bilo. Jeste bilo. Ali je bilo i ostalo da čovjeku samo dva metra pod zemljom pripadaju.

Pravednost u istoriji ne postoji, a i božje sa pravednim počesto dodira nema. Te se i pozivanje na viševjekovno,  autentično i autohtono, kad su tle i krv u pitanju, nikad ne završava drugačije do krvlju i suzama. Prije nego što albanski narod krene u ponore, valjalo bi da oni koji ih na takav put gone, ponaosob, počnu ponavljati rečenicu jednog istrijanskog glagoljaša iz davnine: „Ki zatira, zateri ga se! Amen“... Jer, ionako, uvijek i za sve, postoji Treći, koji se za sve pita i o svemu odlučuje; pa i o prostiranju granica na Balkanu. Ako je Veliki Brat umislio, do promjene će doći, uprkos gomilama mrtvih sa svih strana. Uz vrisak i krvoliptanja. Potom će se steći dogovor i susret za nekim okruglim stolom, tamo negdje, tamo daleko. Potpisnici novog ugovora o razgraničenju fotografisaće se pred istorijom, jedno uz drugoga. Ćutaće Majčica Zemlja, ćutaće Nebesa. A kurva Istorija počeće da piše nastavak hronike o ljudskom padu. Prva rečenica, već po maniri glasiće: „Bilo je, ne ponovilo se!“

(Nastaviće se)

*Tekst prenosimo s portala Plima uz dozvolu urednika Andreja Nikolaidisa

Oceni 5