Balkanska tema: Kako je turbofolk postao društveno prihvatljiv?
Jeka 01 S

Photo: ytimg.com

Sipaj u čašu, tuga da me prođe

Pop muzici ne pružamo uvek onoliko analitičke pažnje koliko zaslužuje. To je naročito primetno kod muzike koja potiče iz istočnih zemalja i koja uključuje folk elemente. Na kraju krajeva, takvi hitovi koji teraju na đuskanje odbijaju zapadnu publiku jer asociraju na kič, Evroviziju i zabačene ruralne nedođije bez pristupa vajfaju i nebinarnim klasifikacijama gender-osoba.

Ali tu leži skriveno blago. Dok se mejnstrim zapadnog popa krčka u ušuškanom osrednjem okruženju zahvalnom za Instagram, ja ne prestajem da slušam istočnoevropski pop-folk ‒ od ukrajinske grupe Onuka koja spaja tradicionalne lokalne instrumente s elektronikom, eteričnim glasovima i povremenim tereminima, preko mađarske Olah Gergo koji uklapa cigansku narodnu muziku s trap-popom i modernu koreografiju do bugarske čalga muzike, vrste seksualizovanog postotomanskog reggeetona sa zdravim smislom za apsurd. Ali omiljeni žanr mi je srpski „turbofolk“.

Turbofolk ima mračnu prošlost kao muzika koju najviše povezuju s nacionalističkim snagama koje stoje iza nasilnog raspada Jugoslavije. „Do ranih godina ovog veka, turbofolk je bio jasan primer muzike koju je podržavala država“, napisala je Jennifer C. Lena u radu Banding Together: How Communities Create Genres in Popular Music. „Ne samo da su vladini zvaničnici ohrabrivali i naručivali pesme tog žanra, već su podržavali njihovu produkciju i širenje. Suština te muzike bila je toliko važna za režimske ciljeve da ju je država koristila kao vrstu propagande.“ Da bismo naveli najbanalniji primer turbofolka devedesetih godina, ne moramo tražiti dalje od Cecinog spota za pesmu Nije monotonija u kojem se igra mladunčetom tigra ‒ iste godine kad se udala za vojnog zapovednika Arkana, vođu paravojne grupe Arkanovi tigrovi.

Srećom, kad je Srbija izašla iz košmara devedesetih, to se dogodilo i s turbofolkom. „Kad su međunarodni sudovi za ratne zločine počeli da sude vojnim i civilnim vođama i usvojene su promene zbog prijema u članstvo Evropske unije, turbofolk je potisnuo naconalističke i etničke teme, pretvorivši se u vrstu balkanske pop muzike“, nastavlja Lena. Kasnije je opisala savremeni turbofolk kao „multikulturni pop fenomen“. A ja sam zaluđen upravo tim fenomenom koji se stalno menja, čiji koreni leže u jugoslovenskoj zabavi za mase osamdesetih godina i koji je popularniji među mladima u bivšoj Jugoslaviji i dijaspori nego ikad ranije.

Family business: Nikolija, kćer Vesne Zmijanac

Iako ga često osporavaju kao kitnjast i komercijalan (kao što opisuju pop muziku svuda), srpski turbofolk postaje sve življi i progresivniji od početka milenijuma. Radosno je odbacio okove Miloševićeve ere i prihvatio veća prava žena, kvir performativnost i sjajno povezane klupske himne. Ono što me toliko opčinjava u vezi s tim žanrom je njegova sposobnost da bude mračan, tužan i ljut (uglavnom iz ženskog ili prikrivenog gej ugla) i istražuje ekstremna emotivna stanja, a da istovremeno bude dobar za plesni podijum ‒ što je veliki kontrast emotivno plitkom EDM-u koji je godinama preovlađujući oblik komercijalne dance muzike na Zapadu. Luksuzni spotovi tog žanra, iako podsećaju na američki hip-hop zbog razmetanja bogatstvom i glamurom, često su zaista umetnički i progresivni ‒ što dokazuje nedavni Nikolijin spot (by Ljubba), koji proglašavam najbolji lirskim spotom u istoriji turbofolka. Setna elektro-balada koja govori o romantičnoj vezi u mračnim lirskim metaforama ( „Ti u meni ko’ metak u cevi... Sve mi je crno osim tvojih crnih očiju“) zapanjujući je primer vizuelne umetnosti.

U feljtonu na Balkanistu, istražujem polove i seksualnost u balkanskom pop-folku, s posebnim osvrtom na srpski turbofolk ‒ koji ima mnogo više homoseksualnih elemenata nego što bi neko sa strane mogao da pomisli. U postkomunističkim društvima koja i dalje vatreno osuđuju homoseksualnost, kao što su ona na Balkanu, kvir performativnost u popularnoj kulturi je moguća zbog nedostatka zajedničkog koda između preovlađujuće heteroseksualne mejnstrim publike i kvir i gej tolerantnih kulturnih radnika. To i nije tako iznenađujuće: setite se kako je američka javnost prihvatila Liberacea kao heteroseksualnog iako je bio napadan i kitnjast (ili kako Mr Humphries iz engleske serije Are You Being Served? nikad zvanično nije bio gej). I zaista, kao što je Philip Hensher  pisao o kemp engleskoj komediji šezdesetih i sedamdesetih: „Ono što se nije moglo prihvatiti u stvarnom životu, bilo je dobrodošlo u obliku mas-medija saturnalija subotom uveče.“ Isto je s Balkanom i drugim postkomunističkim društvima danas ‒ recimo, pogledajte samo kazahtanskog pobednika X Factora Kairata Kapanova koji se oblačio kao žena. Budući da postkomunistička javnost uglavnom ne primećuje znake muške homoseksualnosti kao što uglavnom čine na Zapadu, održavanje upadljive heteroseksualne sklonosti u javnoj sferi često dozvoljava izvođačima da budu upadljivi koliko god hoće.

U prvoj knjizi koja se smatra autoritetom o tom žanru, Turbo-folk Music and Cultural Representations of National Identity in Former Yugoslavia koju je 2014. objavio Uroš Čvoro, redovni profesor teorije umetnosti na Univerzitetu Novog Južnog Velsa u Australiji, piše da „javnost doživljava turbofolk kao ’izvorno balkanski’ kulturni vid otpora zamišljenoj pretnji od kulturne globalizacije i neoliberalizma“ i da „u suštini deluje kao kulturni oblik pomirenja“ među narodima bivše Jugoslavije. Video sam to na delu u turbofolk klubovima u Nemačkoj i Austriji (uključujući jedan dekadentni superklub smešten u podrumu fabrike guma u industrijskoj zoni u predgrađu). Mladi ljudi čije su porodice napustile bivšu Jugoslavije devedesetih godina i koji su odrasli u zemljama poput Švedske, Amerike i Australije okupljaju se u takvim klubovima da uživaju u jeziku i kulturi koje znaju samo iz roditeljskih priča i godišnjih odmora u domovini.

Hrvatski i bosanski hitovi puštaju se zajedno sa srpskim, a gostujući izvođači veoma su cenjeni. Čvoro takođe pronicljivo opisuje turbofolk kao „konceptualnu kategoriju“ umesto kao žanr po sebi, budući da uključuje sve od balada i folka do repa, densa, elektropopa, roka pa čak u izvesnoj meri R&B početkom veka. Svi radovi pojedinaca kao što su Jelena Karleuša, Đogani ili Luna uključuju većinu tih različitih stilova.

U turbofolk pesmama se zdravstvene tegobe i tretmani koriste se kao metafore za emotivna stanja, što sve češće dokazuju nazivi pesma ‒ Depresija, Insomnija, Panika, Delirija, Tahikardija, Kolaps, Antidepresiv i tako dalje (a sve su odreda, uprkos mračnim stihovima, brze). Veliki hit 200/100 Ane Nikolić iz 2016, u aranžmanu Cobija iz srpskog hip-hop kolektiva Balkaton, čak govori o njenom nenormalno visokom krvnom pritisku posle traumatične veze („Krvni pritisak 200 sa 100, a ja ne osećam to“).

Turbofolk je ono što jeste baš zbog te mešavine stava „udri brigu na veselje“, slomljenog srca i hedonizma, koji Čvoro briljantno sažima kao „grmljavinu egzaltirane melanholije“. Jeste da zdravstvene metafore zvuče čudno, ali suština je da je ta muzika po sebi terapija za mlade na Balkanu i iz dijaspore. Zbog velike nezaposlenosti među mladima i ekonomske nesigurnosti čak i onih koji jesu zaposleni, ponekad je najbolji lek ludi noćni izlazak s društvom ‒ ispijanje pića pomešanih s votkom, đuskanje na splavu na Dunavu uz domaću muziku na jeziku koji razumeš, s temama i izvođačima s kojima možeš da se poistovetiš, a možda i ljubakanje krišom s neznancem zvanim Zlatko pre odlaska kući.

U najboljem slučaju, turbofolk omogućava omladini na Balkanu i iz dijaspore da pobegne iz mahom malodušne ekonomske stvarnosti, prihvati isceljujući zajednički identitet i postigne katarzu i transcedentnost, dok stihovi puni patnje pomažu devojkama i gejevima da prevaziđu prošle lične traume kako bi se osnažili, oslobodili i stekli društvenu podršku. Zbog toga turbofolk forsira osećanja ‒ i ne ublažava ih.

Kao što Dara Bubamara kaže u pesmi Noć za nas: „Vikend je rezervisan za takve kao što sam ja... Noćas ništa me ne zanima, sipaj u čašu tuga da me prođe...“ Reper Cvija odgovara drskim kupletom kojim zaokružuje pesmu: „Za sve devojke sa Balkana, heej, DJ da pušta samo za vas. Da vidimo svi visoko, ova je noć za nas“.

*Tekst pod originalnim naslovom „Turbofolk: how Serbia’s weird and wonderful pop music came in from the cold“, objavljen je na sajtu The Calvert Journal

Oceni 4.2