Moj brat blizanac i ja
Dvojnik

Photo: media.steampowered.com

Siromah i bogataš

Netko me je u prisutnosti brata Ivana, blizanca, upitao da li smo mi bili bogata ili siromašna obitelj. Bez dvoumljenja sam odgovorio: siromašna. Moj brat se usprotivio. Po njegovu mišljenju to nije istina. Mi smo za razliku od siromašnih, imali to, to i to. I tako dalje. Nisam rekao ništa. Pitao sam ga jedino da li je on to, da nismo siromašni, mislio i dok smo bili djeca. On je odgovorio da jest, čitavo djetinjstvo. A onda je razgovor o toj temi prestao i krenuo drugim tokom, ali ja se nisam mogao sabrati i misliti o nečemu drugom.

Eto tako, stanovali smo u istoj sobi, jeli istu hranu, nosili gotovo istu odjeću, radili iste poslove, bili istih dana, mjeseci i godina, imali iste roditelje i tako dalje, a on je mislio da smo mi dobrostojeća obitelj, a ja da smo siromašni. Da je on tako mislio i osjećao, nisam nikada znao.

Sve malo sliči na priču. Rasla dva brata likom vrlo slična (dvojajčani blizanci) zajedno, jedan bogat, a drugi siromašan.

U tišini koja je nastala pomislio sam: što bih dao da sam bio na Ivanovu mjestu.

Ovo je kraj male priče o siromašnom i bogatom bratu, i možda bi ovdje trebalo stati. Priča je gotova i o njoj, kao pravoj istinitoj zgodi, svatko može misliti što hoće. Ipak, upustit ću se u sitan komentar koji možda i nije točan.

Kada sam kasnije mislio o ovome, iznenadio sam se što sam se tako začudio. Znam da činjenica u velikom broju slučajeva nije odgovorna za posljedicu. Taj posvemašnji relativizam navikao sam smatrati za vrstu pravila. A ipak me zgoda zatekla. Kao da je igra dvojnosti bila prejaka, drastična. Pa u što se onda čovjek može pouzdati, pitao sam se.

Neposredno poslije toga pročitao sam knjigu Erica Bernea „Koju igru igraš?“ u kojoj ovaj lucidni liječnik psiholog, izumitelj „transakcijske analize“ u psihijatriji, govori o igri kao modelu društvenog i obiteljskog života kroz koji se strukturira vrijeme i zadovoljava, na ovaj ili onaj način, želja za Drugim, za neophodnom komunikacijom. Obično osoba misli da ona vodi i prati događaj i da čini što želi, a zapravo igra koja je krenula od početnog rasporeda ispunjava slijed. Pravilima igara život kreira i čuva sebe; konflikt ih incident ide rješenju.

U riznici igara Erica Bernea mislio sam da ću naći i našu dječju igru, bar u nekoj igri odraslih. Nisam je našao. Sve tamo obrađene igre imaju vidljiv konflikt, jaču »dramsku« strukturu, jasan početak i kraj. Naša igra „siromaha i bogataša“ manje je očita i ide kao ponornica. Ali igra je, po Berneovim obrazloženjima, bez dvojbe, jer ima cilj koji inače igre imaju — uspostaviti ravnotežu i trajno strukturirati događaj, ekonomizirati psihičke snage da bi odnos bio moguć.

Berne, u škrtom uvodu za svoj pregled, nigdje ne spominje jednu možda osnovnu osobinu igre — simetriju. Ono što izgubi jedan, dobije drugi, strategija dobitka i olakšanja je neprestana. U našoj igri, čini se, događalo se i to. Naime, kada dvoje djece živi i raste zajedno, što je normalnije nego da jedno bude lijevo drugo desno, jedno zapadno a drugo istočno, jedno sretno a drugo nesretno, jedno racionalnije a drugo manje racionalno, jedno prozno a drugo pjesničko, jedno siromašno a drugo bogato, i to bez obzira na okolnosti i činjenice. Taj raspored, ta simetrija, ta igra, jači su od činjenica.

Gledano izvana, i ne uvodeći u razgovor psihologiju, čini se da je odnos mehaničkiji nego što smo ga spremni priznati u životu, ali takva je osobina igre. Ona se zapravo odvija kao muzički proces, po zakonima ritma, rasta i mjere.

Zašto je Ivan mislio da je bogat, a zašto sam ja mislio da sam siromašan? Da li je moglo biti obratno? Teško je na to odgovoriti. A možda i ne treba. Dvoje ljudi koji žive zajedno, a da im to nikada ne dođe do svijesti, ne prestaju muzicirati, točnije rečeno igra s njima muzicira. Jedan čini nešto na jednom mjestu, drugi dolazi na mjesto koje je slobodno, govori riječi koje ovaj nije rekao i koje su mu jedine preostale.

Naravno da sam ovdje, bar u biografskom smislu, napravio pogrešku. Uzimajući zajednički dan rođenja kao početak igre, govorio sam o očitom duetu. Međutim, kako smo živjeli u jednoj široj socijalnoj zajednici, u višečlanoj obitelji, pomnijim pogledom, odnosi bi se mogli suptilnije odrediti, ali za igru „siromaha i bogataša“ to nije presudno. I u bogatijoj muzičkoj formi ovaj bi se duet mogao izdvojiti i pratiti kao duet.

Uostalom, takav je jedan duet izdvojio neki anonimni Indijac iz neke veće šume ili voćnjaka u Upanišadama: „Dva ptića, dva nerazdvojna prijatelja, živjela su na istom stablu; jedan je jeo slatke plodove, a drugi nije jeo, samo je gledao“.

*Iz knjige „Cvjetni trg“

Oceni 5