George Orwell: The Road to Wigan Pier
Orvel 01 S

Photo: izvor/Filozofski magazin

Siromaštvo, socijalizam i vi

Nakon što se vratio s dvomjesečnog tumaranja po ekonomski „ugroženim“ krajevima na sjeveru Engleske kuda ga je poslao Victor Gollancz, direktor izdavačke kuće „The Left Book Club“ u čijim koricama su otisnuta djela brojnih ljevičarskih autora kao što su Stephen Spender i Arthur Koestler, Eric Blair je svoje bilješke o tmurnim, hladnim i zagađenim industrijskim regijama nadopunio kritikom socijalističkog pokreta u kojem se okupio priličan broj beskorisnih ekscentrika. Jasno je kako ovo nije bio najbolji način da se dodvorite čitaocima bilo kakvog „lijevog“ kluba, pa je Gollanz našao za shodno intervenirati pomirljivim predgovorom u kojem je za svaki slučaj istaknuo (na način koji je odražavao osjetnu nelagodu) kako stavovi autora ne odražavaju nužno stavove redakcije. Gollanzova pretpostavka da bi reportaža mogla izazvati negativan odaziv među ljevičarima je bila osnovana. Jack Hilton, pisac iz redova radničke klase kojem se Blair obratio za savjet u odabiru odredišta te je sukladno tome zaslužan i za sadržaj, i za naziv reportaže, smatrao je kako bi bilo bolje da je njen autor ostao kod kuće jer je samo „potrošio novac i energiju te nadrobio gluposti.

Pored činjenice da se već u vrijeme kada je napisana nije mogla svidjeti značajnom dijelu svoje ciljane publike, reportaža „The Road to Wigan Pier“ je imala nesreću da se nađe na policama u ožujku 1937. godine, kada je njen autor već bio u Španjolskoj, gdje se odvijala uvertira u globalni rat s fašizmom; nakon rujna 1939. godine, tema radnih uvjeta i stambenog pitanja radničke klase u Engleskoj je iz razumljivih razloga pala u drugi plan. Kada je autor reportaže 1950. godine umro – prerano, u dobi od 46 godina, od tuberkuloze – više nije bio poznat po djelima kao što su „A Clergyman's Daughter“ (1934), „Keep the Aspidistra Flying“ (1936) ili „Coming up for Air“ (1939), već po dva romana koji su ušli u antologiju svjetske književnosti: „Animal Farm“ (1945) i „Nineteen Eighty-Four: A Novel“ (1949). Stoga nije čudno što se „The Road to Wigan Pier“ obično ne nalazi na listama kanoniziranih djela autora kojeg poznajemo pod pseudonimom George Orwell.

Moglo bi se učiniti kako je u takvim okolnostima teško argumentirati zašto je ovu knjigu neophodno uzeti u ruke, ali nakon prve tri stranice to vjerojatno nije niti potrebno. Od uvodnog opisa pansiona u kojem je George Orwell dijelio sobu s rudarima i socijalnim slučajevima čiji su životi prošli u bezizlaznom siromaštvu i fizičkom radu koji bi slomio i poneku tegleću životinju, vi se nezaustavljivo sjurujete prema samom dnu ljudskog društva, gdje se živi u ceradom prekrivenim prikolicama i spava na madracima natopljenima vlagom. To je svijet prema kojem se ljudi boljeg materijalnog stanja i danas odnose kao prema nekoj vrsti prirodnog rezervata, jer je daleko lakše živjeti s neizrečenom i neizrecivom mišlju da bića koja tamo žive zapravo nisu ljudi – ili bar nisu ljudi kao vi. Orwell nije toliko nadmen da bi od vas zahtijevao da nešto učinite po tom pitanju, ali je moguće pretpostaviti da bi razgovor s njim išao vrlo teško ukoliko biste se pretvarali kako ti ljudi ne postoje ili nemaju nikakve veze s vama. „The Road to Wigan Pier“ otkriva kako tipičan Englez iz 30-ih godina 20. stoljeća nije odjelirani džentlmen koji svaki dan u pet sati nalazi vremena za čaj s mlijekom i novine, već fizički radnik čija obitelj živi u pljesnivim domovima, bezuspješno se bori sa stjenicama i pothranjenošću te dijeli dvorišni toalet s trideset drugih obitelji. U 30-im godinama prošlog stoljeća u Engleskoj, ekonomske kalkulacije s budžetom koji bi modernog čovjeka otjerao u očaj su ponekad davale neočekivane rezultate – na primjer, ulaznica za kino je u provincijskim gradovima bila toliko jeftina da je samcima zimi bilo isplativije provesti dva sata u kino dvorani nego održavati dom ugrijanim. Naravno, bilo bi pretjerano tvrditi da je reportaža „The Road to Wigan Pier“ za nas relevantna iz razloga što po pitanju grijanja stambenih objekata od tada nismo napredovali, ali samo posljednji blesavac može reći kako je taj problem danas u potpunosti riješen.

Drugi razlog iz kojeg bi se „The Road to Wigan Pier“ trebao naći na raširenom popisu lektire za odrasle jest Orwellovo upozorenje na fragmentiranu, razdražljivu i nepraktičnu prirodu političke ljevice. Ukoliko se u vašim redovima ističu vegetarijanci, nekakve preteče hipija, fanatici kontracepcije te lažni intelektualci i borci za čistoću marksističke dogme, tada se ne treba čuditi ako na domaćem terenu izgubite političku utakmicu čak i od tako odbojnog protivnika kao što je fašizam. U svakom slučaju, u Europi je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća bilo neoprostivo glupo trošiti vrijeme na rasprave o dijalektičkom materijalizmu ili oslovljavati jedni druge s lažno prisnim „druže,“ što je odvraćalo brojne ljude koji su već bili spremni potpisati pristupnicu radničkom pokretu. Dok je fašizam u Europi gradio svoj brand asocijacijom s kršćanstvom, patriotizmom i vojničkim vrlinama, - sakralnim vrijednostima koje se čovječanstvo do dana današnjeg ne usudi osporavati, - socijalistički pokret je djelovao kao nakupina dokonih teoretičara i neuroznih fanatika. Ovih posljednjih se svakako trebalo riješiti, jer je njima do radničkih prava ionako kao do lanjskog snijega; to se jasno vidjelo po sudbini radnika u SSSR-u, gdje se nakon pobjede jedne takve malobrojne sekte malo tko obazirao na njihove misli i osjećaje. Orwell je smatrao kako se ovaj gubitak u brojevima mogao s lakoćom kompenzirati kada bi se socijalistički pokret umjesto fantaziranja o ostvarivanju materijalističke utopije pozabavio privlačenjem svih ljudi kojima je stalo do slobode i pravde bez obzira na njihovo klasno porijeklo i materijalni položaj. Ukoliko se takvo razmišljanje iz današnje perspektive čini beznadežno naivnim, to je moguće oprostiti čovjeku koji se dobrovoljno pridružio radničkoj miliciji u Španjolskoj te radi svojih uvjerenja primio metak u vrat.

Na kraju, više od tri četvrtine stoljeća nakon Orwellovog puta po sjevernim pokrajinama Engleske ostaje dojam kako bi se malo koji autor izložio dvomjesečnom boravku u ušljivim pansionima te puzanju kroz mračne i zagušljive rudnike za potrebe jedne reportaže. Međutim, za potrebe ovakve reportaže je to bilo neophodno; čak i duboko u 21. stoljeću, neuhranjenost u Velikoj Britaniji - kao i bilo kojoj drugoj zemlji - ostaje „gotovo nevidljiv nacionalni skandal,“* pošto gladni i siromašni ljudi nastoje ne isticati da su gladni i siromašni ukoliko to mogu ikako izbjeći. Stoga upoznavanje sa siromaštvom zahtijeva zaranjanje duboko ispod mora relativne tišine u kojoj se to svetogrđe prema ljudskim životima odvija. Nagađati o motivima autora je tek isprazna mentalna vježba, ali ja volim zamišljati kako George Orwell nije zaronio u more bijede samo radi pretplatnika izdavačke kuće „The Left Book Club,“ već da bi upoznao stvarno stanje svijeta u kojem živi. Jer ukoliko moderna civilizacija počiva na milijunima izmrcvarenih i polugladnih života, onda je to svakako činjenica koju vrijedi utvrditi i usvojiti. Još jednom, od vas se ne očekuje da napravite išta po tom pitanju; ali zaboga, nemojte se ponašati kao da ti ljudi ne postoje i nemaju nikakve veze s vama.

* - „No one who has experienced food poverty would stand by and let it spread like this,“ Jack Monroe, The Guardian, 11. rujan 2020.

*Predgovor za prijevod knjige Georgea Orwella "The Road to Wigan Pier" kojeg je nedavno objavila izdavačka kuća "Šareni dućan"

Oceni 5