Uvijek ista priča o nama
Kravan 02 S

Photo: Jure Kravanja

Sitniš sa Balkana

Prvi put nakon rata otišli smo u Dubrovnik nas troje 1997. godine: grad pust, ranjen, bratski naklonjen Bosancima, posebno Sarajlijama. Nigdje nikoga. Orlando zapakovan u svoj tužni drveni sanduk, ulice obilježene samo nama poznatim “ružama”, drage zidine nagrižene granatama, tegoba po pustim ulicama. Osoblje po srednje skupim hotelima se trudi: sjede s nama, pričamo o ratu (o čemu drugom?), malo dijete uživa punu pažnju i naklonost domaćina.

U bašti hotela “Vis” radi Aleksa, donosi našem sitnom djetetu sve što voli, i bez naknade; u bašti hotela “Kompas” radi Ibro, odnekud iz Bosne, priča o svom tegobnom seljačkom djetinjstvu i dolasku u Dubrovnik, nekad, sedamdesetih prošlog vijeka; dvoje-troje upornih starih Britanaca i dalje dolaze u ‘svoj’ Dubrovnik, užasnuti mrakom što još bije s Balkana… Tako tri-četiri godine. Poslije, svake godine sve manje Bosanaca u Dubrovniku (što se ne može reći za Hercegovce); nema više smiješnih bh. registracija po parkinzima skupih hotela; poneka se nađe na uvali Lapad, no i njih je sve manje. Nestade Alekse iz vidokruga. Ibro poslužuje ali šuti kao da nas vidi prvi put. Mi odsjedamo u sve jeftinijim hotelima; na kraju i odustanemo i odemo kod privatnika. Bratstvo i jedinstvo Sarajeva i Dubrovnika na realnu mjeru svode ekonomske zakonitosti – pa neka, tako i treba. Valja misliti na budućnost.

Godine (2007) sjedamo u autobus malo zabrinuti: dan prije našeg polaska mladež iz Rijeke Dubrovačke odlučila da spriječi Bosance da prismrde na dubrovačko područje – ko bajagi požar kod Dubrovnika izazvali i u Hrvatsku drito poslali susjedi iz BiH. Mi prilazimo Dubrovniku, mislimo: ‘Aha, sad će nas vratit tamo odakle smo došli’.

Ali, bezbeli, ništa: more bajkovito, auti jure tamo-ovamo, turista ihihi, nigdje frke osim u novinama! More raširilo ruke, plus 35, ima para i za vina i za soka i za sladoleda (hvala nanama i tetkama!) – ukratko, milina. Šetamo stazom od Lapada prema Babinom kuku: nekako mi atmosfera domaća: smeća koliko hoćeš, gotovo kao u Sarajevu, pa mi nešto toplo oko srca što Dubrovnik i Sarajevo osim Povelje Kulina bana imaju još nešto zajedničko.

Ali Dubrovčani, za razliku od nas, izgradili velike betonske kante za smeće s finim ravnim rubom. Kante poluprazne, a smeće okolo. Poznato. ALI: po rubu kante ispisano crnom debelom pisaljkom (oštro pjesničko oko ne gleda samo higijenu nego i pučku književnost): SRBI SU ZLI. Nešto me štrecne: Eto, opet kao kod kuće! Na rubu druge kante ono ZLI prekriženo pa napisano UBICE. Sad već moram da pratim dramatični dijalog anonimnih korespondenata: na trećoj prekriženo SRBI i napisano USTAŠE. Pitam se kad će – zbog političke korektnosti! – neko prozvat Bošnjake, ali zasad ništa. Nekoliko kanti nose samo ‘originalni’ natpis, a onda, na jednoj od posljednjih, gusto prekrižen prvi tekst i bijesno ispisano: SVI STE ZLI.

A prolaze razni stranci šetnicom, na tisuće svakodnevno: Nijemci, Španci, Talijani, Englezi, Francuzi, Danci, Holanđani, Amerikanci…, opaljeni od sunca, opušteni i bezbrižni… Oni niti znaju šta piše po kantama niti ih je briga: oni su ovdje došli da u Božijem raju zaborave i na vlastitu zemlju, a kamoli na ove naše, sitne i nebitne. Samo smo mi, sitniš s Balkana, zakrvili da jedni drugim pokažemo koliko smo različiti: izgleda da međusobne razlike podvlače uvijek baš oni koji su najsličniji. I nikako da izađemo na ljekovito dubrovačko sunce iz te naše zagušljive crne rupe.

Poslije ovoga ode odmor u propast: jedino što radim je da po hrvatskom tisku pratim šta “mi njima” i šta “oni nama”. Na primjer: ocvala pjevaljka Matija Vujica u Neumu se pred kamerama zagrnula hrvatskom zastavom na opće oduševljenje publike (koje li, mili Bože? Američke?) i sve se ibreti što su joj to zamjerili na Federalnoj TV. Ma njoj nije zamjeriti: mnogo bolje izgleda zagrnuta nego skinuta, ali što se vas tisak hrvatski nadigao na to, umrijeću a ne mogu shvatit. Ili da utuvim već jednom da Neum nije u BiH?

Sudeći po tisku, na Sarajevo Film Festivalu bili su samo Severina i hrvatski glumci, a Juliette Binoch naučila je „bošnjački“ jezik. Što znači da se neće razumjeti s Hrvatima koje sretne na SFF, pa će morati pričati na nekom drugom jeziku. Ja predlažem - srpski. Ili ipak engleski? Sudeći po reklami na Novoj TV, u Bosni (ne i Hercegovini!) postoje tri dobre stvari: ćevapi, Mustafa Nadarević i bosanski humor. A sudeći po vijesti o požaru na Hvaru, njega je izazvao nebitni Hvaranin i dva bitna državljanina BiH, sezonska radnika koji su gazdu pratila: da su bili nedajbože sami, ili Amerikanci, možda iskra iz gazdinog auta ne bi zapalila pola Hvara.

Zato, vladari BiH-FBiH-RS-kantona/županija-opština/općina… Kupujte kanadere, jadni ne bili, inače će vam izgorjeti i prćije i budale koje su glasale za vas!

* Iz knjige “Pokret otpora” (Dobra knjiga Sarajevo 2013)

Oceni 5