Situacija u BiH je gora nego 1991. godine

S bosansko-hercegovačkim piscem Selvedinom Avdićem imali smo priliku porazgovarati u klubu Booksa, na nedavnoj tribini održanoj povodom promocije njegovog najnovijeg romana Kap veselja, izdanog koncem prošle godine u Sandorfu.

Avdić je autor koji u svojim djelima daje zanimljiv uvid u ratnu i poratnu zbilju ovih prostora, a s posebnim sentimentom i ljubavlju piše o radničkoj klasi i svima onima koji su u tranzicijskim pljačkama i zločinima odbili sudjelovati. Razgovor za portal MAZ-a započeli smo pričom o njegovoj knjizi Moja fabrika, dokumentarnoj publicistici posvećenoj zeničkoj željezari i udarnicima koji su u njoj proveli živote.

Antonela Marušić: Vaša monografija Moja fabrika postavljena je i u kazalištu u režiji Selme Spahić i u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Kako je zaživjela na daskama i koliko ste bili uključeni u njeno postavljanje na scenu?

Selvedin Avdić: Gledao sam nekoliko predstava Selme Spahić i kad su mi rekli da ona planira da radi Moju fabriku nisam se brinuo. Pozvali su me da prisustvujem probama i interveniram ako vidim potrebu, ali ja sam im rekao da ne poznajem pozorišni jezik i da bih se na probama osjećao potpuno beskorisno, kao nekakav revizor. Pokazalo se da sam bio u pravu, nimalo im nisam bio potreban. Predstava je rađena prema motivima moje knjige. Recimo da je knjiga bila konstrukcija na kojoj su oni sagradili solidnu građevinu. Selma je imala zanimljiv pristup, tražila je da svi glumci na neki način budu povezani sa željezarom, da im je netko iz porodice ili komšiluka tamo radio, čitava ekipa posjetila je ovaj ostatak fabrike kojim upravlja Mittal.

Knjigu sam nazvao Moja fabrika jer sam htio naglasiti da je to moje viđenje zeničke fabrike, možda i pogrešno, idealizirano i poetizirano, ali moje… Predstava je donijela širi, generacijski pogled. Reakcije publike na premijeri bile su neuobičajeno emotivne, poslije sam sebi pokušavao objasniti zašto su bile takve. Palo mi je na pamet i ovo: Zenica je nakon sloma željezare i industrije i dolaska višepartijskog sistema ostala potpuno dezorijentirana. Pobjeda bošnjačke Stranke demokratske akcije je donijela povratak tradicijskim vrijednostima koji možda ima smisla u Tešnju, Sarajevu… Gradovima koji imaju bosanske čaršije, stare begovske kuće i slične stvari, ali kada u Zenici pokušavate takvo nešto da uredite, to je potpuno izvještačeno. Nemate odgovarajuće kulise. Onda odjednom netko s pozornice kaže da je sasvim u redu imati radničko porijeklo, čak i da je to poželjno. Fabrika je Zenici dala otvorenost, multikulturalnost, sve ono što pravi grad treba da ima. Ukoliko to nema, on je provincija. Možda su gledaoci zbog toga tako emotivno reagirali na predstavu. Ne znam, ali sigurno znam da teatar i dalje ima veliku moć.

AM: Zaposleni ste kao novinar i urednik na nezavisnom BiH portalu Žurnal. Nije lako postaviti granice između literarnog i novinarskog rada, mnogi autori s tim su imali ili imaju problema, žanrovi se ponekad prelijevaju na štetu obje forme, no čini se da je to Vama doista i uspjelo. Dajte nam recept!

SA: Mislim da sam se ja tome uvježbao igrom slučaja. Moja fabrika je naručeni tekst. Moj izdavač Muamer Spahić (Vrijeme, Zenica) čuo je da sam jednom prilikom u Splitu govorio o željezarskim radnicima i pitao me da li bih napisao monografiju fabrike. Rekao sam mu da je to dugotrajan istraživački rad, da nemam dovoljno vremena. Još smo pregovarali i odlučio sam da ipak pokušam. Krenuo sam da skupljam građu o fabrici i shvatao da nje nema. Na primjer, dugo sam čekao da dobijem dozvolu da uđem u Mital (današnji nasljednici fabrike), u njihovu biblioteku, a onda sam vidio da tamo nema ničega čemu sam se nadao. Najviše je nekakvih priručnika na ruskom jeziku o upravljanju mašinama koje su odavno izbačene iz upotrebe. Ne znam kakav drugi zaključak da izvučem, nego da se radi o namjernom mijenjanju kulture sjećanja. Nisam imao ništa, pa sam se dogovorio s uličnim prodavačima da mi prodaju knjige i brošure u kojima se spominje fabrika. Ni to nije bilo dovoljno. Nisam imao drugog izlaza nego da pišem o vlastitom iskustvu, o mojoj porodici, komšijama, ne bih li na taj način pokušao zaokružiti priču. Tako sam se uvježbao. Na sreću, to se jako svidjelo izdavaču.

AM: Roman Kap veselja završava apokalipsom, katastrofom neimenovanog grada o kojemu pišete. Kraj romana je otvoren, a unutar teksta ostavili ste i mnogo otvorenih pitanja. Zašto ste pribjegli takvom kraju, jeste li u rukopisu iskušavali više završetaka?

SA: Apokalipsa traje, ne vidimo joj kraja… Vrijeme stoji. Kad mi netko kaže da se nešto dogodilo 2000. godine ja imam osjećaj da se to desilo jučer. To nije slučajno… Mi potcjenjujemo političare, izrugujemo im se, parodiramo ih. Ali, oni su pametniji nego što mislimo. Gledao sam nedavno na televiziji Čovića i Dodika, kroz smijeh su nabrajali koliko su važnih zakona u državi zaustavili. Zakona od kojih zavise vrlo važne reforme. U tom momentu sam shvatio da oni godinama vješto održavaju postojeće stanje. Prošle godine sam bio na vikendici kod jednog druga i uzeo sam Oslobođenje, listao sam ga i tek na kraju shvatio da je to broj od prošle godine. Mi samo imamo osjećaj da se stvari kreću, kao kad sjedite na autobuskoj stanici, a autobus pored vas počne da se kreće, pa vi imate osjećaj da se krećete. Ali ne, mi uporno stojimo u mjestu. S druge strane, naše političke elite su za to vrijeme uspjele izgraditi čitave poslovne imperije.

Svake godine slušamo iste priče, oko obljetnica u javnosti krenu priče o stratištima, pa onda dođe Nova godina i pitanje “treba li nam Djeda Mraz”, onda dođu ustavne promjene, treći entitet, referendum, pa pitanja tradicije, jezika, identiteta… Čitava javnost okreće se tim pričama, danima se pišu kolumne, reakcije, analize… Umiru kolumnisti, generacije se mijenjaju, a političari i dalje imaju iste argumente, pričaju iste viceve… I zaustavljaju vrijeme. Nedavno sam na televiziji gledao jednu psihologinju koja predlaže da je jedini izlaz da gradimo vlastiti mikrosvijet! Obavezno takve savjete daju oni koji se nalaze u javnom sektoru ili su na neki drugi način obezbijedili svoju egzistenciju. Kakav mikrosvijet da izgradim kad nemam grijanje kući, kad svaki mjesec brinem kako ću platiti hranu i režije?

I konačno, da pokušam dati nekakav odgovor – priznajem, apokalipsa na kraju romana je izraz moje nemoći, jer ne vidim rješenje.

AM: Roman Kap veselja nastanjuju filmski upečatljvi likovi: šef sale hotela Metalurg u ulozi sveznajućeg pripovjedača, umirovljeni kriminalistički inspektor Lombroso, Arhitekt, tajkun Kralj banana, stari bajker Honda… Sam roman je relativno kratak i pripovjedno čvrsto i kompaktno sagrađen oko stambene zgrade u kojoj živi većina likova. Kroz koje etape je tekao rad na Kapi veselja?

SA: Na početku sam imao dvije polazišne tačke: jedna je bila pjesma Lole Novaković Kap veselja koju pamtim iz djetinjstva. Tu je i fotografija hotela Metalurg u momentu kad se on pretvara u hotel Dubrovnik. Ta fotografija je na naslovnici hrvatskog izdanja. Dakle, imao sam atmosferu romana – pjesmu i temu – zašto me toliko fascinirala fotografija hotela. Imao sam i bezbroj pitanja na koja sam htio sebi odgovoriti, čije odgovore dugujem još od knjige Sedam strahova. Polako sam gradio likove prema odgovorima koji su mi potrebni. Svaki od njih govori o meni važnim temama: usamljenosti, starenju, ljubavi, sreći, sukobu s establišmentom…

Određene dijelove romana sam i crtao, skicirao, vjerovatno zato što se plašim da ću ostati nedorečen i biti krivo tumačen. Želim sam potpuno ovladati romanom, da sve bude pod mojom kontrolom. Znam da zvuči ziheraški, ali jako je zabavno. Napravio sam skicu zgrade iz romana da bih znao koji točno lik stanuje u kojem stanu, da znam precizno kad se upali svjetlo u prizemlju koji dio parka osvjetljava, koliko treba nekoj osobi da dođe do određenog mjesta… Takve stvari. Ukoliko meni dok pišem to ne zvuči dovoljno uvjerljivo i snažno, ukoliko nisam dovoljno uzbuđen tekstom, kako to mogu očekivati od čitalaca?! Svaki put kad shvatim da me priča zamara i dosađuje mi, promijenim način pripovijedanja i počnem ispočetka.

AM: Grad iz romana izgrađen je na lošim temeljima – “na leglu zmija”, atmosfera u kojoj se zbiva radnja prepuna je misterije i jeze. Urednik Kruno Lokotar na koricama poteže usporedbe s atmosferom iz filmova Davida Lyncha. Koliko vam je za građenje atmosfere u ovom romanu doista bila važna pop-kultura, filmovi?

SA: Sve mi je bitno: pop i rock-pjesma, dnevna novina, film. Uopće ne mogu da razumijem kad netko kaže da mu je samo literatura poticaj za pisanje. Sjećam se da je jedno vrijeme postojalo mišljenje da se književnost konačno mora odmaknuti od ratnog iskustva. To bi bilo kao da kažemo da ne smijemo više pominjati paprike u literaturi. Osim toga, ako meni neki film toliko uzburka emocije da o njemu razmišljam po sedam dana, zašto me ne bi obilježio rat koji je trajao četiri godine?

AM: Glavni lik romana je Miran, mlađi muškarac o kojemu ispočetka ne znamo previše, osim da se vratio u grad “u vrijeme kada su ljudi prestali pričati o ratu” i u trenutku kad je naglo prestalo tajnovito brujanje kojemu nitko nije shvaćao uzrok. Nakon dugog lutanja on se vraća u zgradu u kojoj je odrastao s ocem i tamo zatiče neku drugačiju atmosferu i stvarnost, suočava se s uspomenama i pokušava izgraditi nove odnose. Kako je nastajao taj lik?

SA: Miran je moj stari drugar, ja sam o njemu pisao u u priči Plastični Indijanac. U toj priči on ode u šumu i nikad se ne vrati. Razmišljao sam što se desilo s njim i odlučio da ga dovedem natrag. Miran je osoba koja je u stalnom traganju, pa sam ga i ostavio takvog.

Čovjek kad shvati krhkost svijeta, to saznanje ga zauvijek promijeni. To i jest ono najstrašnije u ratovima, kad shvatiš koliko ti se brzo život može promijeniti, doslovno preko noći

Lee Scratch Perry, poznati reggae producent, radio je tako da prvo snimi kompletan bend, a onda ih izbaci iz studija i sam stvara zvuk. Zato je glazba koju je on producirao uzbudljiva, nikad ne znaš kakav će biti sljedeći prijelaz, tišina je kod njega značajna. Nešto slično pokušavam i ja, režem od već gotovog, da bih napravio gotovu sliku. Mirana sam napravio po jednom liku iz mog omiljenog crtanog filma Moomin Tove Jansson – Snufkinu! On tako izgleda, tako se i ponaša, hoda, živi.

AM: Sve što u krvi i znoju gradimo desetljećima može vrlo brzo nestati u hipu. Tako je bilo 90-ih, ali i u mnogim drugim, povjesnijim vremenima. Kako vi živite s tom spoznajom?

SA: Čovjek kad shvati krhkost svijeta, to saznanje ga zauvijek promijeni. To i jest ono najstrašnije u ratovima, kad shvatiš koliko ti se brzo život može promijeniti, doslovno preko noći. Jako se loše nosim s tim i ne znam da li bih mogao ponovno proći kroz takvo nešto.

Miljenka Buljević (Booksa): Postoji li uopće mogućnost da nakon što ti se svijet raspadne, još jednom prodješ kroz takvo što?

SA: Izgleda da se, kad se svijet raspadne, on ponovno još nakaradnije sastavi, četnici, ustaše i slični fašisti stupaju bodrije nego ikada. U ovom momentu situacija u BiH je gora nego 1991. godine. Radovan Karadžićnikad nije izgovarao stvari koje danas izgovara Milorad Dodik. Otvoreno se prijeti, crtaju nove karte, zvecka se oružjem, kostima… Mi apsolutno ništa nismo naučili iz ratnog iskustva. Jedan moj prijatelj o tome kaže: “Naučio sam samo da u mraku kad mokrim, ne profulam šolju.” I meni se čini da nam je to jedino korisno ratno iskustvo.

MB: Na gostovanju u Booksi govorili ste o svojoj naklonosti prema radnicima i radništvu, priznajući kako ih idealizirate, no da između njih i tajkuna uvijek birate ove prve. Ta bazična, oštra podjela još uvijek funkcionira makar označavajući suprotne polove na ekonomskoj ljestvici. Međutim, danas se sve više potiče poduzetništvo, svi bi htjeli biti prvo mali, pa veliki poduzetnici. Taj javni diskurs o poduzetništvu koje iskupljuje (i spašava od neimaštine) je dominantan u cijeloj regiji. U postindustrijskoj eri u kojoj živimo na pijedestalu su turizam i trgovina. Kako gledate na sve ovo?

SA: To je samo eho bajke o američkom snu – kako mali čovjek može, ako bude vrijedan, dobar i uporan, postići mnogo. Kao što rekoh, to je bajka. U Bosni i Hercegovini je nemoguće postati uspješan poslovni čovjek bez političkih veza. Sjećate se priča o uspješnim kompanijama, koje su procvale skoro preko noći zahvaljujući hrabrim poslovnim potezima? Kada su s vlasti smijenjeni njihovi politički zaštitnici pokazalo se da su ti hrabri potezi ustvari bile obične poreske prevare. Može privrednik raditi dan i noć, ponuditi najnižu cijenu ali to mu neće pomoću ukoliko su tenderi namješteni.

Sistem je postavljen tako da mali poduzetnici, ukoliko žele narasti, moraju tražiti podršku neke političke partije i onda joj na razne načine vraćati dug. Ako to nisu u stanju, zauvijek će ostati mali, a na slobodnom tržištu vlada zakon jačeg.

MB: U neformalnom razgovoru u Booksi ste mi spomenuli novu generaciju djevojaka i žena u BiH koja je u posljednje vrijeme dosta vidljiva na kulturnoj sceni cijele regije u ulozi književnica i aktivistkinja. Zašto je ovaj trend važan i što mislite koji su ga razlozi potakli?

SA: Tek će se pokazati koliko je to važno za društvo. Meni jeste. Recimo, Selma Spahić je u predstavi Moja fabrika pokazala ulogu žena fabričkoj istoriji, što ja nisam dovoljno dobro uradio u knjizi. Vjerovatno zbog sljepila, nema šta drugo biti? Ali, zahvaljujući njoj, slika je kompletnija, istinitija. Ja sam mnogo naučio.

Ne znam koji razlozi su ih potakli, znam da im to niko nije omogućio. Jednostavno se pojavilo nekoliko izvrsnih književnica. Kako sam čuo biće ih još, spremno je još nekoliko dobrih rukopisa. Kvalitet njihovih knjiga garantira da će one jako dugo biti prisutne. Bolja garancija im ne treba. Drago mi je zbog toga, rado ih čitam.

*Intervju prenosimo s prijateljskog portala MAZ