Sjećanje na Clémenta

Jedne večeri na povratku kući, dok sam živio u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, iz čistog mira grupica ćelavaca nasrnula je na jednog drugog mladića sličnih godina. Dečko je pjevušio i malo više mahao ručicama, to je sve što je napravio. Njih osmorica nasrnuli su na njega kao buldozi i cipelarili ga sve dok nije ostao ležati u lokvi krvi. I ne razmišljajući, s drugog kraja trga potrčao sam prema njima. Lice tog mladića i njegovu rastrgnutu usnu pamtit ću sve dok budem živ.

Te večeri odlučio sam biti peder do kraja života. Onako, iz čistog ljudskog, kršćanskog i političkog uvjerenja. Hrvatskim, i svim drugim neonacistima i homofobima u inat.

***

Idemo

Daj mi svoju ruku, idemo, izađimo iz ove banalnosti

- istina, možda nikada više nećemo biti djeca

čija se lica iskre od nevine bezbrižnosti

ali još uvijek možemo biti ljudi

posve neobični, i posve drukčiji

još uvijek možemo zaobći pruge i mimoići ceste

još uvijek možemo... još uvijek možemo...

sve što nikada nije moglo niti jedno dijete

daj mi svoju ruku, idemo, ludost je živjeti bez mašte

- hodit ćemo u tišini, lica okrenuta prema suncu

slijedit ćemo samo njegov trag, i nestajati

sve dok ne nestanemo u potpunosti

sve dok ne postanemo isto što i vjetar, oblak i oluja

sve dok ne stignemo s onu stranu svijeta

gdje se vrijeme ne mjeri po otkucaju sata

gdje sve biva besmisleno, što nije satkano

od čiste nesebičnosti, strepnje

i najintimnijih ljudskih vjerovanja

dođi, daj mi svoju ruku, idemo

skinut ćemo ove maske i ostati dostojni sebe

leći ćemo oboje na gluhu i golu zemlju

slušat ćemo kako se razmnožavaju tišine

kako nemoguće stvari postaju moguće

stvorit ćemo neku, sasvim svoju, naciju i vjeru

zastava bit će joj nebo, a himna tvoje nemirne oči

ja ću je pjevati, od jutra do sutra, bez prestanka

nijemo, kao što se pjevaju najsvetije molitve

a plakat ćemo zajedno

daj mi svoju ruku, idemo, izađimo iz ovog jezika

ostavimo riječi, neka rastu same, mimo nas

umjesto njih progovoit će naši isprepleteni prsti

po toplini dlanova prepoznat ćemo

intenzivnije, i bolje nego li po mahovini

kako se dan pretvara u noć, i noć u dan

sve što trebmo znati saznat ćemo

u pulsiranju vlastite nam krvi

*Pesmu prenosimo sa autorovog bloga