Neponovljiva idila naših života
Unna 03 S

Photo: Lenka Sam

Sjećanje na djetinjstvo u Jugoslaviji

Moje prvo sjećanje na djetinjstvo jeste strah od smrti. Bio sam sasvim mali i jeo krišku kruha namazanu puterom. Na televizoru je neki rock-band prašio dobru pjesmu, mahali su dugim kosama, i uopšteno bili spontano veseli i puni života. Baš to me jako prepalo, užasnulo do te mjere da su suze same krenule, i padale po puteru, koji se topio na vrelom kruhu iz rerne. Osjetio sam jak strah od smrti. Mati je peglala veš na daski, uz pomoć vlažne gaze. Rublje je nježno mirisalo na gazu. Mirisao je i puter slan od mojih suza. Rockeri su nastavljali sa pjesmom. Svejedno sam bio neutješan. Poslije sam pitao mamu: “Kako oni mogu pjevati i biti veseli ako znaju da će umrijeti?”

Ne sjećam se koji mi je odgovor dala mati. Nije bila puno starija od mene, tek nekih dvadesetak godina, tako da njen odgovor nije mogao biti dovoljan mome mladom filozofskom pitanju. Strah od smrti je izvor svakovrsne melanholije. Taj vječni žal za izgubljenim vremenom, koje čak još nije ni postalo izgubljeno. Taj osjećaj te sprečava da uživaš u sadašnjem trenutku, naravno, nisam to mogao tada znati. Ali sam bio svjestan da vrijeme prolazi još u najranijoj mladosti. Mislim da se to sve odigravalo nakon povratka iz Libije, gdje je prvo otišao otac, a mati i ja se naknadno priključili.

Melanholija: ta strašna riječ. Nisam tada poznavao tu riječ. Sve se dešavalo u drugoj polovini sedamdesetih. Moje pravo sjećanje počinje u Libiji. Sve prije odlaska u tu prijateljsku zemlju pokriveno je velom zaborava. Taj veo ću poslije strgati, jer što jednom reče Boro Žaga: “Sjećam se svega od prije 40 godina, ali ne znam šta sam juče ručao.”

Možda se malo sjećam kupanja u Uni. Na Pačijem, ostrvcetu sa jednom kočopernom vrbom, nekolicinom kamenja, koje je bilo prekriveno šašem i pijeskom kao vezivom. Okolo ostrva su bili direci nekadašnjih mlinova za brašno. Ispred, uzvodno, od Pačijeg bio je veliki bazen mirne vode. Dno mu je bilo pjeskovito, i bazen su formirale sedre koje su ga opkoljavale. Lijevo i desno od ostrvceta su bila dva toka, struge, koje su prelazile u slapove. Lijeva struga, nalik potočiću, koji je bio oivičen, tu i tamo, malim stubovima, tekao je u zelenac, s čije lijeve strane, odmah iza ostrvceta, nalazio se plitki pjeskar, koji bi u augustu izvirio iz vode, i postao pješčano ostrvo. Niz taj potočić sam se spuštao plivajući pasji, ovaj stil je bio prvi način plivanja u Uni. Tako se počinjalo plivati.

Dlanovima si grabio vodu kao što to rade psi, a nogama pokušavao stupati, bućkati površinu vode nadajući se nekom ubrzanju. Potočić bi me nosio prema zelencu i tu bih redovito tonuo i borio se svim silama da zaplivam. Uvijek je neko od starijih pratio moje spuštanje i dočekao bi me u zelencu stojeći u vodi do ramena, dok je meni voda bila preko glave. I ako bih se prepao nečija ruka bi me povukla prema onom pješčanom sprudu, gdje sam mogao stopalima dohvatiti dno. Tu su bili Mirdal Terzić, Đana Sedić, Đana Šehić, moja rodica, visoka i zgodna djevojka, Elvir, Mirdalov mlađi brat. Družina s Huma, Žitarnice, i Titove ulice. Inače su se ljudi dijelili u grupe prema pripadnosti nekom kvartu, ulici, dijelu grada. Ja sam pripadao Humljanima, iako tamo nisam živio, to je bila moja volja, jer su Humljani imali cijelo brdo kao svoj posjed, a tu je bliskost s prirodom bila grb na našoj imaginarnoj zastavi. Tada u našem internom jeziku nije postojala riječ: raja, zato su postojali Humljani, Zahumljani, Mahaljani itd. Mi smo živjeli u Jugoslaviji, eksteritorijalno u odnosu na Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naš identitet je bio jugoslavenski, ne bosanskohercegovački.

Tada u Bosanskoj Krupi nije bio izgrađen kej pa je tamna vodena masa udarala u obronke Staroga grada. Tu su bili neki betonski blokovi, ogromno drveće i kuća u kojoj se nalazilo Vatrogasno društvo. Ljeti si morao plivati preko duboke vode da bi došao do Pačijeg. Što za mene nije bilo moguće, pa me je Mirdal stavljao na leđa i preplivavao najopasniju dionicu Une u ovom dijelu grada. Kada bi doplivali do Pačijeg zadovoljstvo je moglo da počne. Miris unskog pijeska, čistoća i bistrina vode, sunčevi zraci, tamna koža, zidine Starog grada visoko iznad nas, drveni mlinovi sa kojih su skakali odvažni mladići, vrbe, johe, divlje patke, ribe, ptice, Gvozdeni most uzvodno, i Drveni most nizvodno, Hotel, kuće i zgrade, sve to je činilo jednu neponovljivu idilu ljetnog doba naših života. Ljeto je bilo ogromna svetkovina na Uni. I ljudi s Une uopšte nisu voljeli more, niti su čeznuli za ljetovanjem i kupanjem u moru koje je imalo čudan miris, i koje je kožu uvijek sputavalo solju, nakon što se koža osuši na previše vrelom Suncu.

Godinama poslije strah od smrti će biti potisnut užitkom življenja vlastitog života. Rat će ga opet aktivirati, ali volja za životom će iznova biti jača od straha od smrti. Onaj puter će uvijek biti ukusan, ali i začinjen suzama, ponekad. Rock-band će svirati svoju pjesmu, veselo slaviti život, kao što je i red. A život će biti veći od svega što smo poznavali..

*Tekst prenosimo iz prijateljskog magazina BH Dani

Oceni 5