Sjećanje na Zuka Džumhura

Na uvodnoj fotografiji Zuko je očevidno ‘uhvaćen na djelu’ u kockarnici nekog luksuznog kazina ili hotela. Ležerno nalakćen na naslon barske stolice, stoički fiksira objektiv fotoaparata. Iz očiju mu svjetlucaju šeretske iskrice. U blagom osmijehu zerica ironije. Bore između čupavih obrva starog morskog vuka čine veliko ‘V’ naopako, znak gubitnika kojemu ni do čega nije previše stalo. Lafovski stisnute usne okvirene prosjedom kratkom bradom, ni previše njegovanom, ali niti zapuštenom. Frizura, ni malograđanski kratka, ali niti beatnik tipa. Obrazi i nos preplanuli od sunca i pokoje čašice više. Frajerski brkovi zavodnika. Iz džepa flanelske košulje kanadskog drvosječe viri kutija Marlbora. Cigareta dogorijeva između kažiprsta i srednjaka ogromne šake. Komotno izlizane traperice, najvjerovatnije čuvene ‘leviske’.

Tepih kompliciranih geometrijskih motiva dominantne žute boje doima se bogato, raskošno. Očevidno potpuno prekriva pod kockarnice, prigušuje korake posjetilaca. Skladni je okvir za Zukovu plavo-teget-sivu kombinaciju i jeftinu pozlatu barskih stolica s elegantnim vertikalnim prugama.

Sasvim u pozadini, okrenuti leđima, dva igrača u striktnim večernjim odijelima. Jedan od njih skinuo je smoking, samo je u prsluku i bijeloj košulji. Vjerovatno prolazi kroz gubitničku fazu kockanja. Mini-scena dvojice igrača zadubljenih u igru je kontrapunkt šarolikosti tepiha i Zukovoj ležernosti. Esteta, dandy, kameleon, istočnjački kicoš, diplomirani visoko-kvalificirani majstor marifetluka, šejtanski šegrt …

U putopisnim crticama sabranim u ‘Hodoljublja’ Zuko samog sebe pak portretira i predočuje čitaocu kao hodočasnika ljepote, pustolova, hodoljuba (ponekad ‘ubogi hodoljub’), lutalicu, bekriju, vjetrogonju, umirovljenog budalastog klovna, propalicu, ispičuturu, barabu, vjetrogonju, probisvjeta, skitnicu (ponekad ‘skitnica poderanih gaća’) posranog goluba i… poguziju.

Kritičari, recenzenti, prijatelji ga s pravom karakteriziraju kao boema, šaldžiju-šereta, istočnjačkog mudraca, vicmahera… Slobodan Despot ga u jednom svom članku reducira na ‘muslimana’. On je samog sebe prepoznao na Velaskezovoj slici ‘Pijanice’, identificirajući se sa jednim od njih, to jest trećim s desna od boga vina Baha. I stvarno, ima neke sličnosti između Zukovog šeretskog osmijeha, njegovih obješenih brkova sa onima koje krase pijanicu sa slike Velaskeza!

U malo ozbiljnijem tonu dodala bih da je uza sve to bio kritičar, pisac scenarija, karikaturist, mudrac, filozof i vizionar. Duša mu je bilo putovati - vozom, brodom, kocijom, lađom, avionom, na leđima kamile, konja ili na magarcu. Želio je svojim ‘bangavim’ stopama kročiti svugdje po bijelom svijetu. Nikad pak ne hitati, a ni po koju cijenu ne trčati1; izvještavati, raportirati o svemu i svačemu, a najviše o ljepoti, mudrosti, skladu, talentu, umjetnosti, filozofiji, arhitekturi. S vremena na vrijeme gunđati, kritizirati malograđane, ‘tvrdosere’, ‘mekosere’… Mjeriti koracima veličinu trgova, šepuriti se perivojima, zavirivati u bašče, šetati se kroz vrtove, nabrajati do iznemoglosti, upoređivati, seiriti, pjevati, teferičiti, prebrojavati sve do posljednjeg kipa: božice, bogove, kornjače, ribe, delfine i ostale životinje koje krase fontane Madrida. Zuriti satima u nebo, oblake i horizont… Zabadati nos u knjige, stare i nove, historije, kataloge, biografije… Letjeti u mislima kroz vrijeme, seliti se s jednog mjesta na drugo na krilima mašte i čarobnom ćilimu. Probati, kušati, osjetiti, mirisati, počev od ruža do svakojakih vina, mirođija i napitaka.

Iznad svega bio je privržen i volio je svoju Bosnu i Hercegovinu, rodni Konjic, Mostar, Neretvu, ali je istovremeno više od svega volio biti u pokretu, otkrivati nove predjele, gradove, lica, običaje, adete. Totalno enciklopedijsko stvorenje, otvoreno, blagonaklono, bez dlake na jeziku, sa smislom za humor (najčešće na vlastiti račun), s iskrenom nehinjenom skromnosti i vedrinom nekog ko spava snom pravednika jer ima mirnu savjest.

Zuko je također pjesnik. U hladu vrba, uz polić loze, usredotočen na žubor Neretve, moli konobara obližnje kafane neka s vremena na vrijeme premjesti oblutke u plićaku tako da može čuti novu pjesmu. Neretvu je Zuko pretvorio u juke box!

Na tu listu voljela bih dodati da je smjeli izmišljač novih riječi i izraza, a i jedan od rijetkih balkanskih autora koji je savršeno znao rabiti jezičke varijante svih govornih narječja, kultura i uljuđenosti na prostoru takozvane Titove Jugoslavije. Koristio je naizmjence, simultano, dva pisma (latiničnu abecedu, ćirilicu tj.‘bosančicu), arkaizme, egzotizme, rusizme, germanizme, provincijalizme, staroslavisme, turcizme i sijaset sinonima. Zuko je skovao svoj specifičan ‘zukovski’ fond riječi, stil, pravopis i gramatiku.

Nema nikakve komplekse niti ustručavanja pozajmiti izraze iz makedonskog, slovenačkog, mađarskog, njemačkog, francuskog … Rabiti krnjave, ali sočne izraze iz svakodnevnog života, pjesmi i napjeva. Potpuno spontano upotrebljava simpatični, opće poznati, makedonski pridjev ‘ubav’ za opis rodnog grada Salvadora Dalija: ‘mali i ubavi Figueras’ (str. 30) i opis trga gdje se nalazi spomenik jevrejskog mudraca i liječnika Majmonidesa: Ubavi mali trg (str. 143).

Ta njegova “imperijalistička” sposobnost i vještina za lingvističkim prisvajanjem i osvajanjem niti u jednom času ne doima se nakaradno, vjestački ili neukusno. Dapače! Budući je Zukova zamisao, želja i namjera da čitaoca ili slušaoca (gledaoca) zainteresira, šarmira, očara i obendija, izgleda mu logično služiti se svim raspoloživim materijalom, verzijama, lingvističkim mirođijama. Tom književnom sladokuscu, cordon bleu, ispičuturi, poguziji i gurmanu je stalo svoje jelo što ukusnijim sačiniti, a Zuku, inventivnom ‘džez muzičaru’ izvesti svoju solo improvizaciju što virtuoznije i sa što više suptilnosti i nijansi.

Slikar Zuko svakako zna dobro pripovijedati o slikarima! Evo jednog njegovog nenadmašnog opisa svijeta Salvadora Dalija: “Nestaju zidovi, padaju svodovi, rusš se stubovi, pojavljuje se njegova slika gluhoga nekog predjela po kome se, obješeni o golo granje, suše veliki džepni satovi poput debelih jufki za pitu, ili poput ovih hotelskih jastuka. Njihovi federi, točkići i žembereci odavno ne rade, ali oni tek sada u u nekom ogromnom uhu otkucavaju jedno dalijevsko, ravnodušno, slijepo i nemušto vrijeme skuckano od varnica, trenutaka, mrvica i krpica”.

Ono što je za mene zagonetka je sljedeće. Kako je moguće da Zuko koji je tako dugo vremena proveo radeći za istaknute novinske kuće tipa Politika, Vreme, Jez, BH Dani itd. družio se, napijao se, bio prisan i surađivao sa hrpama intelektualaca, pisaca, slikara, političara od kojih je veliki broj među njima zacijelo i tad imao u sebi šovinističko-nacionalističke nagone i monstruozne ideje o etničkom engeneeringu od koje su one najvažnije i najzloglasnije objelodanili za Zukova života, dakle, kako je moguće da niti u jednom Zukovom djelu, bilo da se radi o priči, prikazu, scenariju, tv emisiji, nigdje nema nagovještaja, slutnje o uroti koju je sva ta njegova bivša ‘raja’ pripremala, podržavala, pljeskala joj, bilo da se radi o pretvorbi Jugoslavije u Srboslaviju, kreiranju Velike Srbije ili pak Izetbegovićevoj suludoj ideji o stvaranju islamske državice na Balkanu?

Nigdje ni tračka upozorenja, aluzije upućene običnom smrtniku, čitaocu, gledaocu, običnom čovjeku, sugrađaninu Konjičanu, susjedu Sarajliji, nepoznatom tuzlanskom rudaru o paklenim nakanama razbijanja Jugoslavije! Da li Zuko uprkos svojoj suptilnosti, rafiniranosti, mudrosti, enciklopedijskom znanju posjeduje također neke od opće poznatih osobina svojstvenih bosanskom mentalitetu tj. onu specifičnu smjesu naivnosti, lakomislenosti, djetinjatosti noja koji suočen sa opasnosti, zaranja glavu u pijesak, funkcionira po sistemu ‘što je babi milo to joj se i snilo’?

Posvetimo se sada maloj amaterskoj grafološkoj analizi Zukovih raznolikih potpisa. Možda nam ona može donekle dati odgovor na to pitanje. Većinu ljupkih, lelujavih crteža koje ilustriraju njegove putne crtice, hodoljub ne potpisuje. Ili nema vremena za to, ili zaboravi ili smatra da je to nepotrebno. Ali kad se potpiše, onda se stvari zakompliciraju. Potpisi pustolova su priče same za sebe.

Vecinu uredno, s đačkom priležnošću potpisuje sa čitkim Zuko Džumhur, pisac i živopisac. ‘Pisac’ je najčešće u latiničnom skriptu, ‘živopisac’ u ćiriličnom gdje je početno ‘z’ izuzetno vješto stilizirano. Samo po sebi doima se već kao minimalistički crtež. ‘Zuko’ je čas napisano latinicom, čas ćirilicom. Katkad je ZuKo poput kakvog Kineza ili Kambodžijanca.

Kameleonske igre, pretvorbe, prerušavanja… Prezime Džumhur najčešće je u ćirilici, najvjerovatnije iz estetskih razloga. Naime, prema mom skromnom mišljenju, ćirilično ‘dž’ vizuelno je mnogo uspjelije nego li latinično koje je neka vrsta frankensteinskog znaka nevješto sklepanog od ‘d’ i ‘ž’. Jedno od mogućih objašnjenja je također to što je slavni Hodoljub sticajem životnih okolnosti, djetinjstva provedenog na Dorćolu, najvjerovatnije prvo savladao ćirilicu, a tek onda latinicu. Početno veliko ćirilično ‘Dž’ u minimalističkom krasnopisnom stilu podsjeća na vinsku čašu sa vijugavom iskrivljenom stopom. Da li je to neka vrsta podsvjesnog signala za hedonističku dimenziju Zukovog karaktera?

Ispod ilustracije kafane ‘Kod Sezana’ (str. 13) potpisuje se jednostavnom trojkom, tj. brojem 3 za ‘Zuko’ i ljekarski nečitkim ‘Džumhur’. Na prvoj ilustraciji crtice ‘Samotnik iz Eksa’ koja prikazuje njegovog ljubimca slikara Paul-a Cezanne kako ide na posao ‘u krajolik, u Provansu’ stavlja sljedeću bilješku: “Foto: ZuKoDžumhur. (Vjerovatno je bio malo pripit ili previše ushićen, pa nije više znao da li se radi o fotki ili o crtežu, ili je htio napraviti vic). Naredni crtež posvećen Cezanneu gdje vidimo preteču impresionista kako se sprema na počinak stoji ‘ZuKoDžumhur, pisac i živopisac’. (Usput, Cezanne je jedini slikar u ‘Hodoljublju’ kome su posvećene dvije priče. To svjedoči o jačini Zukovog divljenja i poštivanja ovog slikara.)

Ilustraciju priče o Segoviji sa nizom briljantnih karikatura stanovnika tog grada stoji jedini latinični potpis slavnog skitnice ‘Zuko Džumhur’.

Pisac i živopisac? Živopisac je naravno slikar. Samo ne bilo koji slikar, nego onaj koji radi freske, slika generalno religiozne teme, izrađuje ili restaurira ikone. Sve to Zuko nikad, koliko je poznato, nije u svom životu radio. Živopisac je povezano sa ‘životopisom’ (uostalom, kad se utipka ‘živopisac’ na Google pretraživaču, on predlaže smjesta ‘životopis’ ili kako se to na staroslavenskom lijepo kaže ‘žitije’).

Zašto onda Zuko sebe smatra piscem i životopiscem? Moje skromno mišljenje je da je on shvatao taj izraz doslovno tj. kao nekog ko opisuje život općenito. Vjerovatno mu je pasala melodija i muzikalnost spoja te dvije riječi.

Diplomirani visokokvalificirani majstor marifetluka? Šejtanski šegrt? Dandy? Naivni kameleon? Vrag to samo može znati.

1 Anegdota o susretu sa joggerom. Zukova opaska: “Bog je svakoj osobi dodijelio određeni broj koraka u životu, zasto uzalud traćiti taj kapital”

Pariz, 2011. godine