Iz knjige „Tajne veze“: Susret s Borom Đorđevićem
Corb 06 S

Photo: Matija Koković

Sjena šepajućeg, palog anđela

Nekadašnji „urbani gerilac“, kako su mu tepali (čini mi se da je frazu smislio pokojni Darko Glavan, i sam dokraja, nakon godina otvorenosti a poslije uplašeno i skriveno, istinski zaljubljen u njegov rad), vođa beogradskog benda, fajter i bundžija, bio je pojava tako isturena u javnosti u jednom trenutku, toliko i slavan i notoran, voljen i u strahu omrznut od institucija i malograđana, da je postao kao kakva mjera za rock’n’roll, emblematska ličnost, onako kako ju je percipirala jugoslavenska kultura.

Od trojice autora, junaka priče, jedini pjevač-frontmen bez instrumenta u ruci, sasvim naprijed i na sredini pozornice, komandirao je svojim oštrim bendom i zborom tisuća; pjevao gorke, naturalističke balade i žestoke pjesme o polusvijetu iz javnih zahoda, pjevao o potrošenim ženama i gradovima, o iznajmljenim sobama – bez arsenovske romantike nad motivom! – ali i o jutrima kad sviće sunce nad urbanom panoramom, o mogućnosti bijega iz okoline i pokušaja da se drugdje počne iz početka (a da nije slušao Springsteena kojem je ovo primarni narativ); pjevao je o prevarama, ljubavnim i društvenim.

Pjevao je – kao i svi najbolji – o slobodi, o njenoj mogućnosti barem. Uz snagu i ozbiljnost, poetičnost iz grubosti, žestinu i intimnost, uz taj i takav naboj, imao je u sebi suprotnost – i pravi poljubac smrti za sebe samog – crtu zabavljača: pravio je i humorne pjesme, pričao je viceve, igrao na granici istinite i hinjene vulgarnosti. Po privlačnosti njegova bunta, po identifikaciji i ljubavi, po upravo bokserski borbenom stavu, po karizmi – kao na najmoćnijoj fotografiji, poslije tragičnog koncerta 8. veljače 1982. u Zagrebu, gdje pjevač drži raširene ruke u zraku, sa stisnutim pesnicama, kao bokserski šampion, kao Stjepan/Stevan Filipović u Valjevu, kao Jim Morrison ili, čak, u citatnosti tada prešutnoj, impresivnoj i ironijskoj jednako – kao Isus.

Kasnije iste godine, objaviće sljedeći album na kojem nije slučajno pjevao: „Sledeći sam koga će da razapnu na krst“. Po svemu tome, jedno vrijeme nije mu bilo para i ne čudi iz toga što mu je onda pripalo da bude i autor koji će naslovom klasičnog romana Thomasa Wolfea Look Homeward, Angel, u strahovitoj parafrazi, „Pogledaj dom svoj, anđele“, otpjevati apokalipsu, sedam godina prije nje. Ne naslutivši je – znajući.

Nikad mi nije postalo jasno zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on, koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam mogao uzeti distancu pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama. Pokušavao sam ga pred sobom i pred drugima opravdati, ponekad potaknut njegovim zaraznim, endemskim inatom i nepopustljivošću u vremenu konvertita. Uglavnom sam se sramio, kao da sam odgovoran za to. Sreo sam ga napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina poslije našeg kolektivnog udesa – zatekao ga u mračnoj diskoteci u blizini rotterdamske luke, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca, izbjeglice i kriminalci iz bivše Jugoslavije. U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sam sjenu, šepajućeg palog anđela.

 „Sjedio je – jedva! – i ne delimično, nego upravo opsceno pijan na barskoj stolici nasred male bine i držao se za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koju se, osim vikenda kad stižu „pevači“, drugim danima u tjednu drže striptizete. Klinci i polusvijet smijali su mu se dok je, između pjesama puštanih s matrice, čitao svoje pjesme s papira, zaplićući jezikom, bez daha, kao da se guši. Prvo su se smijali od prepoznavanja – potvrđivao je na djelu svoj imidž iz posljednjih godina.

Onda su prešli u zlo, kao u Andrićevoj priči, kad se fukara smije posrnulom pelivanu. To je bila smrt na sceni, umiranje pred publikom, bolna poput privatne sramote. Ali on nije popuštao. Nastavio je, tvrdoglavo, držeći se za onu nesretnu štangu – sve dok polako nije prestajalo biti smiješno. Publici se vidno počeo kameniti prezirni osmijeh, neugoda se proširila. Odnos snaga mijenjao se tako sigurno da se to moglo dotaći.

On je izdržavao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja, sigurna u sebe, mogla izdržati. Upravo to – rundi. On je bio bokser one večeri, i tamo i tad a ne kasnije pomislio sam baš to: „Kao Jake LaMotta“, onako kako ga je igrao De Niro u Razjarenom biku. Napravio je, postao sam svjestan, svoju strategiju, neočekivanu varku – jedinu moguću: postoji u boksu trik koji u Americi u slengu zovu rope-a-dope – dati se satjerati u konopce, gurnuti ih leđima najdalje što se mogu nategnuti i – pustiti da protivnik udara koliko može, braneći se onoliko koliko je dovoljno da se ne padne. Pustiti ga treba da udara, da navaljuje, da se izdivlja, dok se sam ne iscrpi, dok ne ostane bez snage. To je najteža i najopasnija strategija, naravno, jer je rizik da se ne izdrži, a cijena svakako da borac koji prima udarce bude izubijan do granica, do nesvijesti, do ludila.

A kad kroz polusvijest osjeti da se protivnik istrošio, mora se tada sabrati u sekundi, reorganizirati snagu preostalu i što brže i sa što više iznenađenja vratiti udarac, kratkim direktima u povratku, da se iznenadi protivnik, i dok se – što mogu samo najbolji borci – u najvećoj brzini ne pripremi i otvori napokon prostor za uzvraćanje, za kaznu – za nokaut – onako kako je Ali u Zairu ’74. pustio Foremana da ga izlupa, sve dok ta neman gotovo mitske snage nije ostala bez sapi, bez imalo jačine. I pjevač je izdržao, dok se sva lica nisu ukočila, (p)o(d)smijeh nestao, pogledi se počeli spuštati na pod. Nitko pak nije izlazio. Jedino po vlastitim pravilima i uvjetima on će napustiti pozornicu, nikako drugačije.

Vreme normalnosti:  Bora Đorđević na koncertu u Zagrebu 1982. godine

I tako je učinio, na kraju mučenja koje je trajalo... pola sata? sat?, otišao je, uz mlak pljesak, od olakšanja najviše, što se međusobno ogledavanje završilo, što je klanje prestalo. Prišao sam mu kasnije u kafeu kluba gdje je sjedio za šankom, kao da ništa nije bilo, kao da maloprije nije izveo nešto nevjerojatno: sjedio je sam – on, roker koji je možda prvi u nas imao tjelohranitelje. Jedva se držao i tu, povijen, pravio grimase kao da mu bol probada tijelo, trljajući jednu ruku po dužini drugom kao da mu je nestalo krvi u njoj.

Dao sam da mi potpiše knjigu, jedva vjerujući da je to isti čovjek, da su stvari na ovo izašle. Znao sam da neću moći ne reći bar nešto, ne spram ovoga stanja, nego zbog onog strašnog ranijeg, moralnog, zbog njegova držanja u našoj katastrofi. Spremio sam se na vlastiti momenat, manovski, jasperovski, vjerojatno zbog takve moralne samouvjerenosti i smiješan, možda i nezreo ali zato ne manje iskren: „Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?“ Pogledao me mutno odispod, jedva me fiksirajući. Sad nema nazad. Suviše sam ga volio nekad da ne bih rekao, to sam 10 tajne veze dugovao sebi i njemu. Mogao mi se dakako podsmijehnuti, kao publika njemu maloprije; mogao je – iako osjećam kao što sam i tada da neće – i naljutiti se, otpičkarati me kratko, u svom stilu; mogao je bilo što. Kao da se nečega sjetio, međutim, i odjednom zadigao rukav na majici.

Imao je, u međuvremenu istetoviranog, dvoglavog orla ispod ramena. Isturio je to prema meni i provalio iz grla, napuknuto: „Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.“ O, moj Bože, da je bar bilo ikoga iznad nas, sveznajućeg, tko bi vidio obje strane, da može vidjeti u obje glave pa da u tom trenutku dohvati sve nanose i ove i svih naših zabuna...! Nasmijao sam se tada, a suze su mi došle zapravo i zagrcnuo sam se kao povrijeđeno dijete – upravo što sam i bio u tom trenu ponovo, onaj dvanaestogodišnji dječak što njuši unutrašnjost omota albuma njegovog benda, omota što je mirisao kao privatni raj. Bilo je posebnosti u susretu svejedno, tvrdim, nešto se jest dogodilo, na stotinku, na dah, postavilo se važno pitanje, prekinula se šutnja barem na sekundu. U zraku gore, to se vidi. (Ili barem hoću da mislim da je tako.)

Bilo je... sve dok sekundu poslije on nije progovorio ponovno, onom najglupljom, ponižavajućom rečenicom: „Ja sam bio uz svoj narod.“ Čarolija, ma bila negativna, impresija što je tren moralnog ogledanja, makar ovakvog, balkanskog, što znači uvijek dijelom neozbiljnog, farsičnog, tu između bivšeg obožavatelja i idola, obojice što su ipak, još uvijek, nosili nešto, ma zrnce od svoje davne i potpune čistoće, sve se to raspršilo i zazvonilo tupo, neinteligentno, nedostojno.

Ustao sam, pružio mi je ruku – opet fajterski, reagiravši prije mene ovom naklonošću, pristojno, barem u formi – i ja sam znao da je to rastanak, koji njemu naravno ništa nije značio, ali za mene, za moj vlastiti unutarnji svijet, za sve što sam tolike godine čuvao u egzilu kao najveću i najdragocjeniju stvar – to je bilo opraštanje od najvažnijih godina, zadnje zbogom nečemu što nije preživjelo netaknuto. I koliko god sam se trudio da budem tužniji nego što sam uistinu bio, i ljut zbog toga, znao sam, sigurno sam morao znati, da mi je zapravo laknulo, da sam odrezao teret bez kojega će biti neobično i nakon kojega ću biti drugačiji, tvrđi, možda hladniji, sebi manje poznat, ali s jasnijim pogledom, i s manje boli.

* Odlomak iz knjige “Tajne veze” prenosimo s dozvolom autora

Oceni 5