„Što da se radi“, nova knjiga Milorada Popovića
Milorad Popović

Photo: okf-cetinje.org

Skeniranje dinamične i kompleksne istorijske epohe

Naslov „Što da se radi“ autor je odredio po jednom obimnijem eseju koji je objavljen 2000. godine. Pisan je neposredno poslije sukoba s NATO-om i najave Mila Đukanovića da će Crna Gora krenuti putem samostalnosti.

– Aktuelnost problema koje tretira ovaj tekst je takva – u strateškom smislu u kulturnom i nacionalnom pogledu malo što se promijenilo od dvijehiljadite godine, iako je u međuvremnu stvorena nezavisna država – da bi se mogao čitati kao studija koja govori o sadašnjim problemima, ukoliko bismo imena Slavka Perovića i Predraga Bulatovića zamijenili sa Rankom Krivokapićem i Andrijom Mandićem, i uz to izbrisali ime Slobodana Miloševića – konstatuje Popović u predgovoru knjizi „Što da se radi“.

Knjiga se otvara tekstovima „Ruski metro i američki crnci“ i „Služenje zadatoj tezi“, koji su dio polemike iz 1987. u beogradskoj Književnoj reči, s Batrićem Jovanovićem, Novicom Rakočevićem i Milovanom Danojlićem, u vezi sa aneksijom Crne Gore Srbiji 1918. i narodnog otpora likvidaciji države od strane saveznika. To su bile prve Popovićeve rasprave o nacionalnom pitanju, koje su objavljene u najuticajnijoj beogradskoj književnoj reviji.

Slijede tekstovi objavljeni u „Monitoru“ 1991. godine: „Bez pozicije i opozicije“; „Između suverenosti i sunovrata“; „Balkanski mislilac i treći balkanski rat“ i otvoreno pismo Momiru Bulatoviću, pisano povodom napada na Dubrovnik. Te cjeline kritički su intonirane u odnosu na vlast u Podgorici koja je je slijedila nacionalističku politiku Slobodana Miloševića.

Najveći broj tekstova u knjizi datira iz posljednje dvije-tri godine.

– U tom periodu bio sam vanredno produktivan, jer je energija starih indipendista opadala a pritisak velikosrpske propagande i njihovih novih saveznika rastao, upravo pred ulazak u NATO, koji je od sudbinske važnosti za ukupnu budućnost crnogorskog društva. Ovi obimni tekstovi pokušavaju rekapitulirati prvu deceniju nezavisnosti kroz analizu vlasti, i s druge strane polemički se osvrću na bivše indipendiste koji su napravili pakt s velikosrpskim nacionalistima – zapisao je Popović.

Najambiciozniji eseji pisani su povodom jubileja deset godina nezavisnosti i pokušaja državnog udara na dan izbora 16. oktobra 2016. Objavljeni su u Pobjedi. Posljednji tekst u knjizi posvećen je liku i djelu Amfilohija Radovića.

– Esej o Amfilohiju odlučio sam napisati dok sam posljednji put čitao i redigovao tekstove koje sam uvrstio u knjigu: shvatio sam da se u mojim osvrtima – kao što je to slučaj i kod naših ostalih kritičkih autora – samo sporadično ili pamfletistički pominje ime ovog jerarha srpske crkve, koji je potonje tri decenije, pored Mila Đukanovića, bio osoba sa najviše uticaja na javno mišljenje, i na duhovno-kulturnu profilaciju zemlje: srećom ne i na sudbinu Crne Gore – konstatuje Popović.

U predgovoru svojoj knjizi on čitaocu poručuje da je svjestan rizika svake rekapitulacije.

– Pogotovo su rizična rezimiranja djela i priključenija koja priređuje sam autor. Ali, važnost tema kojim sam se u ovim člancima bavio, kao i sadašnja realnost u kojoj nijedno od tih pitanja nije izgubilo na aktuelnosti, podstakli su me da čitaocima dadnem na uvid politička štiva, čije se poruke, dileme i uvjerenja, u raznim oblicima ciklično ponavljaju u nas više od stotinu godina. Imao sam na umu i izvjesne obaveze prema budućem čitaocu, koji će nepristrasno, komparativnom analizom izvora i pojava, pokušati da formira mišljenje o našim savremenicima, njihovim idejama i namjerama, pa i ukupnom društveno-političkom procesu ove nadasve dinamične i kompleksne istorijske epohe – zapisao je Popović.

*Prenosimo sa sajta Otvorenog kulturnog foruma

Oceni 5