Skitnica po sopstvenom izboru
Zbirka pripovedaka Punk Is Dead Tomaža Kosmača čita se kao pikarski niz avantura naratora i glavnog (anti)junaka u svih dvanaest priča, piščevog alter ega po imenu Kosmo, koga (kao i skoro sve ostale likove u knjizi) Kosmač predstavlja sasvim u skladu s klasičnom pikarskom tradicijom, kao skitnicu (povremeno čak i kao beskućnika po sopstvenom izboru, koji ne okleva da prespava u jarku, nečijem podrumu, na klupi u parku i tako dalje), probisveta, spadala, uz to alkoholičara. U jedinstvenom pripovednom svetu, koji je zajednički svim pričama u ovoj knjizi, Kosmo je zakleti marginalac koji svoju pasivnu poziciju na dalekom društvenom i umetničkom obodu bira i održava svesno i promišljeno.
Priče u kojima nam predstavlja Kosmove doživljaje Kosmač bez izuzetka uobličava prema kružnom obrascu koji junaka na kraju vraća na mesto i u stanje iz kojih je pošao. To kružno putovanje započinje nekakvim podsticajem koji Kosma izbacuje iz svakodnevne rutine (obeležene opijanjem kod kuće i pisanjem, dogod za to ima i najmanje materijalne osnove, to jest dok ne istroši poslednju paru); zatim sa raznim saputnicima upada u neobične, bizarne, uglavnom manje ili više neprijatne situacije koje rezultiraju blamiranjem i nedostojanstvenim ponašanjem, da bi se na kraju povratak kući, podvijenog repa, ipak pokazao kao najpoželjnije moguće rešenje, što, razume se, predstavlja povratak u početnu pripovednu situaciju i otvara vrata sledećoj priči i novim avanturama.
Kosmovo nepristajanje na socijalne uzuse temelji se na izvesnom moralnom nazoru čije razjašnjavanje značajno doprinosi razumevanju i valorizaciji zbirke Punk Is Dead. Taj stav obeležen je beskompromisnim individualizmom, antagonizmom prema glavnim tokovima organizacije građanske zajednice i njenog političkog i umetničkog života, te odbijanjem da im se makar koliko približi, a kamoli u njih uključi. Konkretno, Kosmo je nezaposlena pijanica koja živi u stanu bez grejanja, pisac lišen visokih literarnih ambicija, koji se izdržava od retkih honorara za objavljene tekstove ili, ređe, zaradom od privremenog manuelnog rada kojeg se nevoljno i samo po nuždi prihvata. Da bismo precizno definisali Kosmov etički sistem, važno je zapaziti da rad ima korozivno dejstvo na njegov proklamovani marginalizam, jer ne samo što je zavodljiv usled lakoće kojom našeg antijunaka pretvara u aktivnog i korisnog člana društvene zajednice, pritom potiskujući i umanjujući njegovu umetničku sposobnost i nagon, već izgleda da mu donosi istinsko zadovoljstvo; najjači osnov za ovakvo tumačenje nalazimo u obimnoj priči „Vrtlarstvo”, koja otvara zbirku i povlašćena je time što nam prva predstavlja pripovedača i glavnog lika, a ujedno donosi i njegov najdugotrajniji (ne zaboravimo – prinudni) pokušaj kakvog-takvog uklapanja u društvene norme i prihvatanja uobičajenog ponašanja:
Sve češće sam bio na Kalcama i postajao sam sve nezadovoljniji sobom. S jedne strane, posao s cvećem me je ispunjavao, a s druge strane sam sebi prebacivao da sam prodao dušu za pare. Bio sam rastrojen. Više ništa nisam pisao. U meni je ključalo.
S jedne strane, rad našeg antijunaka ispunjava, signalizujući da bi mu načelno bilo moguće da egzistira kao mali, podmazani zupčanik društvenog procesa, te da je u stanju da oseti pozitivan naboj, elan kojim takva funkcija napaja pojedinca. S druge strane, pak, Kosmo je nezadovoljan takvim uvidom, jer smatra da time izneverava moralni zakon kojim se rukovodi (prodaje dušu). Taj zakon, kojem je intimno predan, nalaže mu da ostane po strani, uvučen u vrtloge samodestrukcije, upućujući na taj način nemu, pasivnu, ali zato ništa manje oštru i radikalnu društvenu kritiku.
Da navedemo još jedan primer, iz priče „Hidrogliste”, u kojoj Kosmo nakratko postaje član putujuće umetničke trupe koja bi, nominalno, na turnejama trebalo da nastupa predstavljajući regionalno umetničko stvaralaštvo („idrijske kreativce”). Ipak, ovakav društveno uklopljen, poželjan vid umetničko delovanja biva autosabotiran na svakom koraku, od banalnog nepoštovanja saobraćajnih propisa koje ih odvodi u farsični sukob s policijom, do eksplicitnog poricanja svrhovitosti čitavog poduhvata i alkoholičarskog abortiranja javnog umetničkog čina:
Trebalo je da se probijem kroz masu studenata da bih izašao na scenu. Ne znam oko čega su se uzbuđivali. Možda što smo bili slavni. Postali smo prilično poznati iako niko nije znao šta zapravo radimo. Bili smo ništa, a nudili sve. Obećavali smo sve, a davali ništa.
Promrmljao sam pola strane i zamolio za bevandu. Pošto nije bilo trenutne reakcije, usred rečenice sam ostavio papire i krenuo da tražim piće. Za šankom sam na Duletovo namigivanje kelneru dobio dva deci belog. Onda sam skrenuo u ve-ce i napunio pisoar. Za mnom se dovlačio Indo, protrljao zamršenu kosu i rekao:
„Mislio sam da nastupaš.”
„Osećam se suvišnim.”
Dakle, u društvenom kontekstu, sebe i svoju umetničku sabraću Kosmo smatra nepostojećim (Bili smo ništa), beskorisnim i jalovim (davali [smo] ništa) i izlišnim – suvišnim. Opredeljujući se za pasivnost, on optužuje, upirući prstom u društvenu stvarnost koju smatra nesposobnom da prihvati autentičnu umetničku delatnost i umetnički način života.
Pišući o carstvu zla, u priči „Otpadnik, ili: Pomućen um”, Kami na jednom mestu kaže: „Dole Evropa, razum, i čast i krst!” Očigledno, antijunak zbirke priča Punk is dead zastupa istovetnu poziciju (mutatis mutandis), te beži u carstvo apatije i pasivnosti, nalazeći ipak želje i snage da sve zapiše.
*The content of this review represents the views of the author only and is his/her sole responsibility. The European Commission and the Agency do not accept any responsibility for use that may be made of the information it contains/ Sadržaj ovog prikaza predstavlja isključivo autorove stavove i njegova je potpuna odgovornost. Evropska Komisija i Agencija ne prihvataju nikakvu odgovornost za bilo kakvu upotrebu informacija koje ovaj tekst sadrži.