Šta mladima danas znači Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija 2020 S

Photo: bljesak.info

Skloni se, matori, žurimo

Nedavno, u Rajićevoj, tržnom centru, šeta Rade Šerbedžija, sam, sa štapom, nešto kupuje, vozi se onim pokretnim stepenicama, gore, dole, nešto traži.

Niko mu ne prilazi, a većina ga i ne primećuje.

U jednom trenutku, u žurbi, prolazi grupa momaka. Koji ni svoje očeve i dedove ne poštuju, a kamoli tuđe, i ljutito, više sebi u bradu, jedan od njih dobaci - skloni se, matori, da prođemo, vidiš da žurimo, šta se tu kilaviš... 

A taj matori je Rade Šerbedžija, koji se, kako ga nije sramota, isprečio pred njima, pošto pred njihovom opakošću sve mora, istog momenta, da se skloni i pokloni.

Verovatno ih nije ni čuo, naučen da ni ne reaguje na takve stvari.

Zastao sam sa strane, i posmatrao ga, minut – dva.

Toliko veliko poštovanje osećam prema njemu, da mu samo diskretno klimam glavom, u znak podrške, na šta on uzvraća.

Hiljadu razloga da mu čovek priđe, ne samo filmovi, ne samo pesme, ne samo život koji je proživeo, i trag koji je ostavio, beskrajan. Niko mu ne prilazi. Ljudi zagledani u svoje telefone, mladi brzim korakom prolaze, devojke u nekom svom filmu, lepotice našeg vremena ni ne znaju ko im je u blizini, niti ih zanima.

Koliko veliki umetnik, a i muškarac, koji je obeležio naše prostore. Pojavom, harizmom, glasom. Pričanjem, a i ćutanjem. Koji je u sebi objedinio mnoga prostranstva. I čija umetnost traje već pola veka. Kada bi samo znale koliko odgovora ima na njihova nepostavljena pitanja. O životu, smislu, umetnosti.

Ali njih to ne zanima, dok hvataju još jedan selfi za instagram. Trudeći se da im neki tamo čiča ne bude u kadru. I pokvari fotografiju. A nesvesne da bi je samo ulepšao, i tek sa njim bi bile umetničko delo.

Šeta Šerbedžija, nastavlja nešto da traži, sam, nigde kamermani, nigde pratnja, nigde niko oko njega, a ja posmatram da li će neko da mu priđe, bar da ga primeti. Niko, nijedan jedini čovek. Osim par starijih, koji pogledaju u njegovom pravcu, i to je to.

U istom tom tržnom centru sam video kako bukvalno mladi trče oko Bake praseta, i još nekih ispraznih youtube zvezdi. Kao da su ne znam ko, i žali bože sekundu bačenog vremena na njih. I duša me boli. Nastavljam da gledam Šerbedžiju, koji se vrti na nekoliko metara od mene. Verovatno tražeći nešto da kupi. Prolaze mi glavom njegovi filmovi, pesme, predstave, knjige. Toliko toga. I ništa.

Odlazi Šerbedžija svojim putem, lagano, korak po korak, iz tržnog centra, na štapu, ka parkingu. U nekom samo njemu znanom miru i nemiru. A za njim kao da iz naših života odlazi sve ono što su generacije volele. A Šerbedžija predstavljao.

Odlazi "Ne daj se Ines", odlazi "Selma", Svetlana iz Mostarskih kiša, odlazi Arsen, Kema, i toliko toliko toga. Vanvremenskog. Za čim neka nova deca ne mare. Njima je to plitko, dosadno, prazno. A ne shvataju da su oni to.

Baka prase je važan, Kija i Luna su važne, i ostali nedovršeni narcisiodni nesrećnici, u kojima vidiš nezasitu potrebu da po svaku cenu skrenu pažnju na sebe. I nema šta ne bi prodali, i svoje najrođenije, samo za gram pažnje. Sve je manje ljudi nalik Šerbedžiji, a nekada ih je bilo toliko. Svaki grad ih je imao. Svaka škola. Kafana. Ulica.

Dolaze neka nova deca, koja drugačije pričaju, koja se drugačije ponašaju, banalna, bahata, bez orijentira i respekta prema bilo čemu. Kojima su Šerbedžije samo smetnje na ulici, kao i njihovi profesori u penziji. Kilometrima su daleko od svega što ti ljudi predstavljaju. Svojom pojavom, glasom. Umetnik, u prostoru i vremenu. Možda se zato Bekim Fehmiu i ubio, pre toga zaćutao u najboljim glumačkim godinama. Nesposoban da podnese količinu besmisla u javnosti.

Mi smo bar imali Šerbedžiju u našim životima, i mnoge mnoge nalik njemu. Prepoznali smo ih na vreme, rasli uz njih, i preuzeli bar delić od njihove magije. U nadi da ćemo ih preneti i na druge. A šta će oni značiti nekoj novoj deci, koja to ne osećaju. Kojima to ne znači ništa. I koji će u njemu videti samo nekog tamo čiču sa štapom, koga gledaju u prolazu samo što pre da zaobiđu, ništa više.

Kada bi samo znali šta taj čiča sve može i sada u sedamdesetim. Bar bi stali sa strane, zagledali se u njega, zamislili se. I pokazali poštovanje, a ne da ga zaobilaze kao nekog tamo matorca. Čekaju Baku praseta, i ostale poluidiote da im traže autogram ili selfi. Oni su njihovi heroji. Na putu, za nigde. A ja ću nastaviti da se družim sa Radetom, pomalo ljut na sebe što mu nisam pružio ruku, i rekao hvala za sve što je uradio. I radi. I njemu, i mnogim drugima nalik njemu. A, srećom, ima ih. Nažalost sve manje. Ali tu su, postoje, u nama, oko nas. Samo ih treba primetiti. I dati im šansu.

Oni su lek za dušu, u njima je spas.

*Tekst Stefana Simića preuzet s njegovog Facebooka

Oceni 5