Sklonost ka hladnom podsmevanju
Ispod poznate istorije Evrope teče jedna podzemna istorija. Ona se sastoji od sudbine Ijudskih instikata i strasti koje je civilizacija potisnula i iskrivila.
Adorno i Horkheimer
Istorija seksualnosti u ranoj modernoj Nemačkoj umnogome je neistražena danas kao i generaciju unazad, kada su Adorno i Horkheimer na domovinu gledali iz američkog egzila i birokratsku efikasnost nacističkih logora smrti označili konačnom posledicom mračne strane prosvetiteljstva. Pod udarom te nacionalne i internacionalne traume, ono na šta teži da se usredsredi mala nemačka istoriografija seksualnosti, koja se pojavila poslednjih godina, jeste sasvim nedavna prošlost, često upravo nacistički period, dok prednapoleonovska era ostaje i dalje u mraku. Sve u svemu, naše znanje o osamnaestovekovnim seksualnim praksama i ideologijama nije odmaklo dalje od fragmentarnih nalaza istoričara iz prethitlerovskog perioda.
Međutim, ono što možemo učiniti jeste da pokušamo da preuredimo i preispitamo izvesne uvrežene istorijske datosti u svetlu nove naučne perspektive koja se razvija tokom poslednjeg desetleća. Delom kao rezultat pokreta za gej oslobađenje, delom kao oblast specijalizacije nekih akademskih istoričara, ova nova istoriografija zapadnoevropskih i američkih seksualnih manjina otvorila je tri ključne oblasti za istraživanje: (a) preinaku definicija seksualnih zločina i državnih sankcija; (b) ustanovljenje urbanih homoseksualnih potkultura; i (c) pojavu posebne moderne homoseksualne uloge ili gej identiteta.
Jedina dosadašnja studija o gonjenju sodomije u Pruskoj zasniva se, zapravo, na arhivskom istraživanju i delo je jednog zainteresovanog lekara, dr Hansa Hausteina, objavljeno u 1930. godini. Istražujući sudske zapise i kraljevske proglase u razdoblju od 1700. do 1730. godine, Haustein je otkrio da su 42 muškarca i jedna žena bili optuženi, sa svedočenjima, kako su posredno ili neposredno bili upleteni u sodomističke radnje koje su uključivale bestijalnost i homoseksualnost. Nekolicina ovih pojedinaca uspela je da umakne dugoj ruci zakona; drugi su oslobođeni zbog svoje mladosti ili zbog nedostatka dokaza. Vredi pomenuti da je u nekoliko navrata, kada su sudije tražile blagu presudu, kralj Friedrich Wilhelm I, „Kralj vojnik", koji je lično pregledao sve presude za sodomiju, zahtevao da se krivac kazni punom zakonskom kaznom (Constitutio Criminalis Carolina iz 1532. godine, što je potvrđeno pruskim Državnim zakonom iz 1620. godine). Uobičajenu kaznu činilo je pogubljenje mačem za kojim bi usledilo spaljivanje tela. Životinje upletene u bestijalnost načelno su bivale podvrgnute istom postupku. Tokom tridesetogodišnjeg perioda koji je Haustein istražio, zbog bestijalnosti je pogubljeno devet pojedinaca, dok su zbog homoseksualnosti pogubljena trojica.
Dana 15. juna 1704. godine, Ludwig Le Gros i Martin Schultze pogubljeni su pošto su priznali uzajamni homoseksualni „porok" (Unzucht). Dana 31. januara 1729. godine, tridesetoogodišnji pekar po imenu Ephraim Ostermann osuđen je na smrt pošto je priznao da je dva puta izvršio felacio nad svojim 19-ogodišnjim šegrtom, Martinom Kohlerom, koji je potom umro i čija smrt je pripisana iscrpljenosti uzrokovanoj neprirodnim gubitkom semena. Ostermann je, takođe, priznao da je izvršio felacio i nad oko dvadesetak drugih muškaraca dok su spavali, ,,jer je za njega to predstavljalo uzbuđenje, te kadgod bi progutao tuđe seme, u isto vreme bi izbacio svoje".
Ova pogubljenja su u upadljivoj protivnosti sa pravdom dosuđenom plemiću, baronu Ludwigu Christianu Guntheru von Appelu, koji je dva puta oslobađan optužbe za sodomizovanje težaka na svome posedu. Prvu optužbu je podigao Jurgen Schlobach, dvadesetrogodišnjak, koji je ustvrdio kako ga je, dve godine ranije, baron zaveo. U svoju odbranu, baron je dokazivao kako je mogućnost sodomije isključena jer njegov je krevet bio isuviše mali za dvojicu, štaviše - nalazio se tik uz vrata iza kojih je spavao njegov sluga. Posle istrage koja je trajala osam meseci, Schlobach je „priznao" da je optužnicu bio podigao iz puke mržnje prema baronu. Appel je oslobođen optužbe, dok je Schlobach osuđen na bičevanje i isplatu sudskih troškova. Dve godine potom, baron se ponova uspešno odbranio optužbi koje je protivu njega podigao Jurgen Ludewig Lange, koji je posvedočio kako je Appel „svoj organ dvaput zabio u njegovu stražnjicu i jedared u usta; te pošto da ga je ulepio (labbrig), morao je usta da isplakne na česmi". Zbog lažnih optužbi, Lange je osuđen na bičevanje i večiti progon iz domovine. Kada je sudski izvršitelj otpočeo sa šibanjem, Langeov otac i brat su vilama nasrnuli na njega, što im je donelo zatvorsku kaznu od četiri, odnosno dva meseca. Langeova majka je, takođe, osuđena na kaznu zatvora zbog tvrdnje da je žena barona Von Appela pokušala da je potkupi haljinom u zamenu za ćutnju. Da ovako očita nepravda nije bila isključivo ograničena na slučajeve u kojima je običan narod tužio vlastelu, sugeriše i poslednji slučaj iz 1730. godine, u kome je crkveni sekretar po imenu Achenbach oslobođen optužbi za počinjenje nepriličnih radnji nad petnaestogodišnjakom i trinaestogodišnjakom. Pošto je 17 godina „časno" služio u crkvenoj upravi i „vazda vodio čestit život", optužbe dvojice dečaka odbačenesu kao kleveta. Međutim, sud jetakođe pokazao svoju nameru da sačuva i objedini zapisnike koji su se ticali Achenbacha.
Pored demonstriranja da u jednoj apsolutističkoj državi ljudi ni u kom slučaju nisu stvoreni kao jednaki, sudski zapisi s početka 18. veka takođe otkrivaju da je mučenje bilo redovno korišćeno ne bi li se od nesalomivih sodomita iznudilo priznanje. Došlo je do značajnih promena u ovoj praksi dolaskom na presto Friedricha II 1740. godine. Jedna od prvih stvari koje je uradio bilo je i ukidanje mučenja u Pruskoj. Ovakve prosvećene mere isprva su se činile potvrdom Voltaireovog suda o njemu kao o „Solomonu severa" i „nadi čovečanstva". U svom sećanju na kratak boravak u Berlinu, gde je bio gost mladoga kralja-filozofa, Voltaire prepričava anegdotu koja se tiče jednog suđenja zbog sodomije. Jednom prilikom su izvesne provincijske sudije želele da spale nekog jadnog seljaka koga je sveštenik optužio za ljubavnu avanturu sa njegovim magarcem; niko nije bio osuđivan na smrt pre nego što kralj sudsku presudu odobri, što je veoma čovečan zakon koji tada postaje običaj u Engleskoj i u drugim zemljama; Friedrich je ispod presude dopisao kako, u svojoj zemlji, on dopušta slobodu savesti.
Da je Friedrich zbilja dopuštao slobode koje je tako izazovno zagovarao, Prusku bi načinio prvom istinski modernom državom, preduhitrujući tako francusko revolucionarno poimanje privatne seksualne sfere kao obeležja građanske države. Ali Pruska je ostala apsolutističkom: mučenje je ubrzo vraćeno, a zakon protiv sodomije niti je povučen, niti preispitan tokom Friedrichove četrdesetšestogodišnje vladavine. Nedostatak arhivskih istraživanja ostavlja nas u mraku i po pitanju učestalosti propisivanja uredbe protivu sodomije, ali se s puno prava može pretpostaviti da je i dalje preovlađivao stari dvojni aršin plemićke povlašćenosti spram građanske privatnosti.
U julu 1779. godine, Friedrich je pošao na jedno od svojih povremenih putovanja ne bi li nadgledao kako napreduje „unutrašnja kolonizacija", program stvaranja novih zemljoposeda i osnivanja novih sela putem isušivanja močvara i krčenja šuma. Razgovor sa dvojicom činovnika sugeriše da je kralj na svoje podanike gledao kao na svojinu i otvoreno, čak bezobzirno im odricao bilo kakvu privatnu seksualnu sferu:
Fromme: Vaše veličanstvo, ovo je savetnik Klausius iz nojštatskog ureda, pod čijom se upravom nalaze kolonije.
Kralj: Vidi, vidi! Drago mi je da to čujem! Pošaljite ga ovamo! Kako Vam je ime?
Savetnik: Klausius!
Kralj: Klau-si-us. Pa, imate li dosta stoke ovde u kolonijama?
Savetnik: Imamo 1887 grla, Vaše veličanstvo! Bilo bi ih mnogo više od 3000 da nije došlo do stočne epidemije.
Kralj: Da li je i ljudi sve više?
Savetnik: Oh, da, Vaše veličanstvo, sada u kolonijama ima 1576 duša.
Kralj: Da li ste i Vi oženjeni?
Savetnik: Da, Vaše veličanstvo.
Kralj: Imate li dece?
Savetnik: Posvojčad, Vaše veličanstvo.
Kralj: Zašto ne sopstvenu?
Savetnik: Ne znam, Vaše veličanstvo; tako je ispalo na kraju.
Bilo bi, razume se, sasvim nepojmljivo da podanik upita svoga kralja zašto on nije obezbedio naslednika prestola.
Nacionalistički biografi i istoričari utrošili su poslednja dva stoleća ne bi li Friedricha oslobodili glasina da je bio sodomita. U leto 1986. godine, na dvestogodišnjicu njegove smrti, istočnonemački i zapadnonemački muzeji su glavne postavke priredili u čast mnogobrojnih postignuća ovog velikog kralja. Dva protivstavljena politička sistema bila su jedinstvena u mučnoj ćutnji kojom su zaobišli temu Friedrichovih erotskih sklonosti. Posetiocima Friedrichovog dvorca u Potsdamu zvanični istočnonemački vodiči saopštili su kako Friedrich nikada nije živeo sa svojom ženom iz prostog razloga što je od društva Ijudi više voleo društvo svojih odanih pasa goniča, i na tome je imalo da ostane. Čini se da je konvencionalno stanovište nalik principu anglosaksonskog prava po kom je svako nevin dok se ne dokaže suprotno; ovde je, pak, nevinost povezana sa heteroseksualnošću, a krivica sa homoseksualnošću. Pa ipak, bilo bi nesuvislo odbaciti svako razmatranje Friedrichove seksualnosti samo zato što nemamo otvorenih priznanja poput onih izvučenih - mučenjem - od sodomita osuđenih na smrt. Uistinu, najiscrpnije svedočanstvo dobijeno je iz slučajeva u koje su bili umešani plemići, naknadno oslobođeni optužbi.
Ako bi Friedrichovu očiglednu homoseksualnost uzeli kao radnu hipotezu, mogućnosti novih tumačenja otvaraju se na toliko različitih polja kao što su nemanje političke mreže ili pratnje na njegovom dvoru, njegova sa godinama rastuća mizantropija, kao i njegova uloga pokrovitelja i tvorca umetnosti. Čak i unutar aristokratskih krugova, Friedrich je bio zatvoren u ulozi autsajdera, ulozi koju je razvio u svoj životni i vladalački stil. Ubrzo po stupanju na presto, zaželeo je da pobegne od neprestanih spletki dvorskog života u Berlinu povukavši se u seosku osamu Potsdama, gde je mogao da stvori sopstvenu pastoralnu Arkadiju i redefiniše prirodno i neprirodno. Prilikom svečanog otvaranja Sansusija, potsdamske rezidencije izvedene po vlastitom nacrtu, kralj je svome prisnom prijatelju, grofu Kaiserlingku, posvetio sledeću pesmu:
U ovoj novoj palati uzvišene arhitekture
Nas dvojica ćemo uživati čistu slobodu
U pijanstvu prijateljstva!
Ambicija, neprijateljstvo
Biće jedini protivprirodni gresi.
Na drugom jednom mestu, u svom pesničkom opusu, Fridrih je oglasio svoj antiklerikalizam opisujući grupno silovanje u manastiru, pritom se služeći terminima kako nepristojnim tako i učenim. Pre nego što prvi kaluđer nasrne na nevoljnog mladog iskušenika, on sjajnim rečima opisuje vrsnu družinu sodomita kojoj će se uskoro pridružiti, navodeći primere Sokrata i Alkibijada, Eurijala i Nisa, Julija Cezara, i - najsablažnjivije od svega - svetoga Jovana nazvavši ga Isusovim Ganimedom.
Friedrich se u Potsdamu nikada nije udaljavao od Ganimedovih predstava. Bronzani poznohelenistički kip Ganimeda brižljivo je postavljen pred prozorom njegove biblioteke u Sansusiju, što je omogućavalo nesmetani pogled. Ovaj kip je dobavljen iz zaostavštine kneza Eugena Savojskog, homoseksualnog zapovednika pobedonosne habzburške vojske, sa kojim je kratko vreme, kao prestolonaslednik, izučavao veštinu ratovanja, time ostvarujući estetsku vezu sa uzornim modelom prethodne generacije. Drugi Ganimed bio je središnja fresko-predstava na tavanici Novog dvora koji je Friedrich podigao u Potsdamu nakon svoje pobede u Sedmogodišnjem ratu. Nedaleko od dvora je podigao Hram prijateljstva, ukrašen portretima Eurijala i Nisa, Oresta i Pilada, Herakla i Filokteta, i Piritoja i Tezeja.
U kraljevskoj osami u Potsdamu, Friedrich je mogao da se prepusti svojim estetskim — i bez sumnje erotskim - zanimanjima na jedan profinjen način. Prvi izveštaj o homoseksualnoj mreži, koja je običnim Prusima omogućavala da se daju za svojim Ganimedima, potiče iz 1782. godine, neposredno pred kraj Friedrichove duge vladavine. Delo je naslovljeno kao Pisma o berlinskim galanterijama, a napisao ga je „jedan austrijski oficir" koji je hteo da ostane neimenovan, ali koji je pouzdano identifikovan kao Johann Friedel, autor i poznati jakobinski društveni kritičar. Friedelovih 29 pisama govore o vidovima zabave polusveta i seksualnom promiskuitetu koji posetioca očekuju u Berlinu, a tri pisma su u celosti posvećena homoseksualnim radnjama. Friedela je njegov berlinski domaćin jedne večeri izveo na poselo, u mešano društvo muškaraca i žena:
S vremena na vrerne, primećivao sam da se momčad grli s najtoplijom nežnošću, da jedan drugog ljube, drže se za ruke, i kako među sobom govore stvari tako dražesne, kakve bi udvarač govorio dami. Sve ovo što videh, shvatih tek kao prijateljski ton, istinsku mušku naklonost i duševnu srodnost. I gledajući iz tog ugla, divih se toj maloj grupi prisnih prijatelja. Ali kako se samo iznenadih kada uvideh tajne ovih prijateljstava!
Friedelov domaćin objašnjava ovo neobično ponašanje:
,,Oh, ne smete biti iznenađeni. Ova sedmorica gospode jesu topla braća." - Topla braća? Šta je to? - ,,Ne znate ništa o tome a već ste četiri meseca u Berlinu? Baš me čudi! Moraću Vam to malo opisati. Vi mora da ste čitali nešto o sokratskoj ljubavi?"
Friedelov domaćin kreće sa kratkim pregledom postojanja homoseksualnosti u klasičnoj starini, ali odlučno odbacuje svaki prenos morala iz drugog vremena i sa drugog mesta u Nemačku, pripisujući berlinsku homoseksualnu praksu s kraja 18. veka neumerenoj seksualnoj pohoti i želji za pomodarstvom:
,,I, prijatelju - ovo odurno ponašanje predstavlja se kao galanterija koja služi za zabavu u dobrom društvu kao što bi to bila ljubav prema devojci; upražnjava se bez imalo srama, čak se zbog nje ni ne crveni! Skoro da nema lepa momka koji je bezbedan od ove gospode. Čim takvog spaze, jure ga ko jeleni u teranju... Štaviše! Ovde ćete naći kuće koje nose dično ime dečačkih ustanova (Knabentabagie), u kojima se momčad od 14, 15 godina i stariji okupljaju zarad te obuzetosti... Naići ćete na svodnike i podvodačice koji tumaraju ulicama tragajući za decom i odraslim dečacima ne bi li ih namamili u ove kuće i na njima zaradili."
Ovaj opis je zaintrigirao Friedela, te domaćin pristaje da ga, naredne večeri, odvede u jedan od dečačkih bordela. Tu on vidi:
... skupinu od desetak do dvanaest dečaka različitih uzrasta i, sa druge strane, muškaraca raznih karaktera; na svakome licu ženska požuda, i tome slično. Zgranuto sam gledao zagrljaje u koje stariji ovnovi prihvataju mlađe. Ni slatkiši ni novac nisu se štedeli ne bi li se mladić pridobio. Na jednoj strani je krupni bahant koji svome Ganimedu nazdravlja punom čašom vina, dok je na drugoj jedan koji svoga dečaka grli sa najtoplijim ushićenjem; ovde se mekoputi momčić igrao sa opasačem svoga Zevsa, dok je tamo, pak, pobednik nestao sa svojim tračkim plenom. Ukratko, prijatelju, ovo je prevazišlo svako očekivanje koje ste mogli imati o divljoj razuzdanosti ove skupine. Samog utiska radi, nekoliko istrošenih dama bi se pojavilo s vremena na vreme. Ako bi se, slučajem, pojavio čovek koga dečaci ne privlače, one bi bile gracije koje bi ga zadržale u Jupiterovom predvorju, dok bi ovaj sedobradi gromovnik, po svom ukusu, tražio zadovoljstva iza zastora.
Pod strogim budnim okom jakobinskog moraliste, osobitosti u ponašanju i jezik posetilaca ove ustanove pokazuju žaljenja vrednu težnju da se rasplinu u buri metafora koje potiču ili iz životinjskog carstva ili iz klasične starine, otežavajući tako bilo kakvo poređenje berlinskog dečačkog bordela sa iscrpno dokumentovanim homoseksualnim potkulturama gradova kakvi su bili London ili Amsterdam. Takođe je neizvesno da li je ovaj bordel bio poznat policiji i da li ga je ona tolerisala, koliko dugo je postojao, kao i da li je bilo drugih njemu sličnih. Tokom 19. veka, dalji izveštaji o homoseksualnoj prostituciji, kao i o berlinskim sastajalištima na otvorenom i u zatvorenom, objavljivani su sporadično, s namerom da sugerišu kako je u gradu sve do kraja 18. veka postojala jedna potpuno kontinuirana homoseksualna potkultura.
Pojava vidljive homoseksualne manjine u Berlinu vezana je, naravno, za urbani rast: za vladavine Friedricha II, gradska populacija se udvostručila na više od stotinu hiljada. Kao i politikom unutrašnje kolonizacije, i ovom ekspanzijom je rukovođeno sa prestola zbog Friedrichovog pronicavog opažanja da više Ijudi znači više novca, što je shvatanje sasvim suprotno predmodernom gledištu koje je težilo da političku stabilnost obezbeđuje stabilnom populacijom. Pruski pronatalizam mogao se spojiti sa prosvetiteljskom kritikom hrišćanske ortodoksije, doprinoseći na taj način opštem utisku veće (hetero)seksualne slobode; postepena pojava javne sfere necenzurisanog političkog diskursa išla je ruku pod ruku sa stvaranjem privatne sfere građanske, kućevne intimnosti.
Sve ove promene pomogle su da se, u 1794. godini, ukine smrtna kazna za sodomiju. Pruska se na taj način pridružila josifovskoj Austriji (1787) i revolucionarnoj Francuskoj (1791) u opozivu ovog zaostatka srednjovekovnog hrišćanstva. Pod paragrafom br. 1064 Vrhovnog pruskog državnog zakona, „sodomija i njoj slična neprirodna sagrešenja" od strane muškaraca ili žena ubuduće su imala da budu kažnjiva zatvorskom kaznom u trajanju ne manjern od godinu dana, šibanjem pri ulasku i izlasku iz zatvora i progonstvom shodno zatvorskom pravilniku. Iako je ova uredba objavljena osam godina po smrti Friedricha II (te stoga doprinosi slavi njegovog inače ni po čemu značajnog bratanca, Friedricha Wilhelma II), prethodile su joj duge pravne rasprave za vreme njegove vladavine i, zapravo, može da predstavlja de facto odraz sudske prakse u godinama pre zvaničnog obnarodovanja.
Procvat prosvetiteljstva u Berlinu ispoljio se ne samo u promeni položaja homoseksualaca, već i u većoj toleranciji prema pruskoj jevrejskoj manjini. Zbog svojih briljantnih doprinosa kantovskoj filozofiji, samouki Salomon Maimon (1753-1800) bio je izopšten od strane berlinskog rabinata odmah po prijemu u intelektualno društvo koje je preziralo i hrišćansku i jevrejsku ortodoksiju. Zajedno sa istaknutim stvaraocem Karlom Philippom Moritzom (1757-1793), Maimon je pokrenuo ono što se danas uopšteno smatra prvim nemačkim časopisom za psihologiju, Magazin zur Erfahrungsseelenkunde (1783-1793). Na njegovim stranama su spisatelji iz svih krajeva Nemačke objavljivali članke o sopstvenim snovima, fantazijama i stanjima svesti, kao i svoja zapažanja koja se tiču gluvonemih, depresivnih, i pojedinaca sa psihičkim neobičnostima svake vrste. Upravo tu su ljubitelji sopstvenoga pola po prvi puta predočeni saosećajnom nemačkom čitalaštvu.
U 1791. godini, neimenovani spisatelj je opisao „hudu strast" studenta čiju narav je odlikovala sklonost ka „hladnom podsmevanju" i postojanost kojom je „odbijao da dopusti srcu uticaj nad njegovom glavom" sve do sudbinskog dana kada se na isti univerzitet upisao privlačni novajlija. Bilo je to „kao da ga je pogodio električni udar". Spočetka se snebivao da priđe novajliji, a njegove studije su trpele dok ga je on izdaleka promatrao. Pošto su se naposletku upoznali, još je manje pažnje poklanjao studijama, već se posvetio Šekspirovim sonetima, učeći ih brzo i lako, i uveravajući spisatelja da „nigda niko nije tako dobro razumeo sonete, doli on sada". Najposle je postao sasvim nesposoban za rad te je napustio studije, preselio se u drugi grad i postao „povučen i izrazito melanholičan". Spisatelj svoj izveštaj zaključuje pitanjima: „Da li neko zna za još neki primer ovako čudnovatog skretanja ljudske prirode? I kako pomoći mome prijatelju?"
Ova izuzetna molba izmamila je brzi odgovor jednog drugog neimenovanog studenta čije je svedočanstvo iz prve ruke imalo daleko srećniji svršetak. On je, takođe, osetio neku „privlačnost" prema novajliji, ali se nije mogao odvažiti na upoznavanje sa mladićem, tako da je njegova nežna ljubav tinjala u njemu i „konačno se izvitoperila u jednu krajnju strast". Osećao je „bol usled najjačega ćežnuća" i čak je „povremeno zapadao u neku vrstu zanosa (Schwarmerei)". Naglasio je da nije imao „krajnjih, zabranjenih namera":
Jedino što želeh beše najdragocenije sjedinjenje s njim; uistinu, u svom sam zanosu želeh da se u njega sasvim utopim tako da obojica postanemo jedno. Razum i vera, međutim, imadohu odveć vlasti nada mnom da bih dopustio takvim zabranjenim željama da se ispolje.
Spisatelj napominje da je njegova „smrtonosna nesmirljivost" iščezla čim su se njih dvojica zapravo upoznali: „ Zadovoljan sam i srećan!"
Pa ipak, priznao je kako je njegov emotivni život i dalje na stranputici, nudeći čak jednu etiologiju:
Ako se osvrnem na moju životnu priču, uzroci tog moga skretanja jasno su mi pred očima. Od dečaštva naovamo, ljudi su mi govorili da imam dopadljivu pojavu. Kad bejah detetom od 5 ili 6 godina, odrasli me vazda grljahu, a kad bejah dečak od 10 i 12 godina, to činjahu moji vršnjaci. Ovo, kao i potpuno nemanje odnosa sa osobama drugoga pola, uzrokovali su da se prirodna sklonost ka ženskome polu u meni izokrene i usmeri prema muškom; sećam se da, još kao dečak, nežno ljubljah neke muškarce, a i sada sam jošte prilično ravnodušan prema ženama.
Ova izvanredna ispovest označava jednovremeno i vrhunac nemačkog prosvetiteljstva i početak onoga što bi se moglo nazvati kontraprosvetiteljstvom. Sa svojim izrazitim naglaskom na subjektivnim stanjima, Moritzov i Maimonov Magazin zur Erfahrungsseelenkunde okrenuo se od spoljnog ka unutarnjem svetu, od prirodnog zakona ka besporednom kovitlacu čuvstava. Pojava romantizma u Nemačkoj, koncem 18. veka, okončala je prevlast razuma i veću toleranciju, nazore koji će biti poraženi Vladavinom terora u revolucionarnom Parizu, kao i potonjim Napoleonovim ponižavajućim uništenjem Svetog rimskog carstva. Nemački romantizam je najavio otpor racionalnosti i oživljavanje hrišćanstva i antisemitizma, kao i kristalizaciju modernih polnih uloga unutar građanske porodice.
U 1810. godini, Napoleonov zakonik je propisan u Pruskoj, potpuno eliminišući bilo kakvo kažnjavanje homoseksualnih počinjenja do kojih dolazi između saglasnih odraslih osoba i u privatnosti. Godinu dana kasnije, pruski oficir po imenu Heinrich von Kleist, pripadnik antisemitskog Hrišćansko- nemačkog stonog društva, ubio se u Berlinu. Povod ovoga samoubistva bio je višestruk. Kao vojnik, bio je ponižen francuskom okupacijom domovine; intelektualno, doveden je na ivicu očaja kantovskom filozofijom; emotivno, morila su ga ista ona osećanja zabeležena u Moritzovom i Maimonovom časopisu. Izvor njegovih osećanja neusklađenosti vis-a-vis veoma krutim polnim ulogama, uzbudljivo je dokumentovan u pismu koje je 1805. godine, napisao svom kolegi oficiru, Ernstu von Pfuelu:
Oživeo si u mome srcu doba Grka, dragi dečače; stoga te prigrlih svom svojom dušom! Često sam, sa istinskim devojačkim osećanjima, posmatrao tvoje krasno telo kad god si na moje oči ulazio u Tunsko jezero... Prihvati moj predlog; jer ako to ne učiniš, osećaću da me niko na svetu ne voli.
U meri u kojoj je izazvano njegovom homoseksualnom žudnjom, Kleistovo samoubistvo jasno pokazuje internalizaciju moralnih propisa praćenu dominacijom građanskih normi.
U času kada je država sebe potpuno uklonila iz kontrole homoseksualnih radnji, sprovođene pretnjama smrću ili utamničenjem, nemačko građanstvo je preuzelo stvar u svoje ruke. Pretražujemo rana svedočanstva sodomističkog ponašanja i potkultura u potrazi za bilo kakvim znakom srama ili samoprekora. Namesto toga, čini se da je takav emocionalni negativizam odlika jedino modernog društva.
Izvor: James Steakley, ,,Sodomy in Enlightment Prussia: From Execution to Suicide", u: The Pursuit of Sodoimy: Male Homosexuality in Renaissance and Enlightenment Europe, izd. Kent Gerard i Gert Hekma, New York, 1989.
Prevod s engleskog: Aleksandar Miletić
QT magazin (3-4)