Mršave noge se ne vide u vodi
Sunije1

Photo: Chad Moore

Skoči

Skoči, čula sam ih kako uzvikuju. Žmurila sam kroz neprekidni dnevni žamor, nadajući se da ću ga tako utišati. Iritantni, predatorski dečji glasovi, teži od nesnosne vrućine. Sunce pritiska teme, kosa i ramena gore u izmaglici nejasnih, glasnih, grozničavih misli. Otvorila sam oči pred svetlucavom, poluprozirnom vodom, željnom mene, nekoliko metara ispod. Deca su skakala s mola, svuda okolo, veselo, spontano, na glavu, a ja to nisam umela, nikada tako nisam umela. Sveprisutno peckanje stida posle svakog tuđeg skoka hladile su kapljice vode zaustavljene na mojoj koži. Prepuštala sam se, u nelagodi, da ne remetim ničiji dan.

Ne znam koliko sam tako stajala. Možda pet, šest minuta, možda sat vremena. Da nema nikoga, mogla sam da stojim tako danima, da gledam u vodu koja se mreškala, da hrabro oslepim od odblesaka vode. Volela sam vreli vazduh kroz koji sam videla zagasite, nagorele prizore. Navikla sam na sve nagorelo, zagasito i nejasno. Oduvek sve i jeste nejasno, tako pamtim stvari. Žmirkala sam. Skoči, neumorni navijački glasovi su i dalje navijali.

Teodorino Ne mora da skoči, pustite je. Iako okrenuta leđima, prepoznala sam njen glas. Nepodnošljiviji od svih glasova sve dece na moru. Poželela sam da nikad nisam prišla molu, da sam ostala da sedim u hladu i pijem Fruktalove sokiće od marelice. Tačno je znala šta će da mi urade njene kao pravedne i blage, a opet autoritativne reči. Ona koja govori šta mora, a šta ne mora. Ima nečeg nadmenog u suptilnosti, ponižava više nego grubost. Nije teško, samo se pustiš, rekla mi je, i izvela savršen, graciozan skok, tik pored mene, toliko jednostavno, gotovo usputno, kao da je sklonila kosu s lica, što je moje stajanje i neodlučno odmeravanje vode činilo još glupljim. Samo se pustiš. Pritajeno podsmevanje. Kao da sam ja uopšte razumela šta znači pustiti se. Nešto nije u redu sa željom da od malena tiho vladaš. Nešto nije u redu ako si lukav kao dete.

Sad moram da skočim, odlučila sam u trenutku koji je bilo neophodno iskoristiti što pre. Moja hrabrost je obično kratkotrajni nalet inata, kolerični ispad, odbrana časti, puko maštanje, nagađanje o tome kako bi izgledalo biti odvažan i odlučan. Pogledala sam u svoja stopala, pa u svoje noge. Uvek bih se štrecnula, koliko su mršave. Ostala deca su izgledala zdravo, preplanulo, bila su bučna, ja sam stajala kao utvara, bela kao pulski obluci, bela posle dvanaest dana na moru, rozikastih podočnjaka, kao albino miševi. Jednodelni sintetički crveno-beli kupaći se bio toliko ugrejao na suncu, strepela sam da će uskoro početi da se topi i curi po meni. Malopređašnja hirovita samouverenost polako je isticala iz mog tela u znoju koji mi se slivao niz ukočena leđa. Plašila sam se, a nisam tolerisala strah. Otkad pamtim sebe, nisam se slagala s većinom stvari koje osećam, a još manje ih odobravala.

Imala sam jedanaest godina. Šta me je koštalo da skočim. Mršave noge se ne vide u vodi.

I tako sam skočila, bez najave. Na glavu. Prvi put u životu. U poslednjem deliću sekunde, pre no što ću dodirnuti vodu, trgnula sam se i malo iskrenula glavu. Zabolelo je. Voda je ošamarila telo, a onda me progutala. Loše izvedeno, očekivano. Svako je bolji od mene u svemu. Kamenčuga elegantnije pada u vodu kad je bace, govorila sam sebi. Nikakvu, baš nikakvu eleganciju nisam imala, nikakvu lakoću kretanja, komfor bivstvovanja. Bila sam višak ruku i nogu, a ni osnovne nisam umela da koristim. Stidela sam se dok koračam, stidela sam se dok stojim. Tonula sam s krivicom, svojim životom bez elegancije vređam sve s čim se susretnem, mislila sam – more, vazduh, porodicu, prolaznike, prodavce. Ovog puta više iznova razočarana sobom nego uobičajeno postiđena. To su besprizorna deca. Ostala bih na dnu da sam ikako mogla, ili izronila na obali neke druge planete, ali bila sam previše radoznala da vidim hoće li mi se ikad išta desiti u životu. Voda me je prebrzo izbacila na površinu, iskašljala sam je i nastavila da plivam.

Deca su izazivala nemir u meni. Ja sam bila incident, telo deteta moja uniforma, moj neodgovarajući kostim, nikako moj izbor.

Uputila sam se k svojoj prostirci, u zagrljaj peškira, u neizrecivo lepu sigurnost. Dok sam se približavala, zaprepašćena majka je pokazivala rukom k meni. Nisam primetila, valjda zaokupljena čitavim poniženjem, crvenilo kože od udarca o vodu.

Legla sam na peškir. Pravila sam se da čitam knjigu, da ne skrećem pažnju na sebe, iako mi je vrat još uvek brideo od udarca o vodu. Majka nije prestajala da govori, ali njene reči su bile daleki zvuk u pozadini jer, negde iza slova iz knjige, Luka je izlazio iz vode. Zaustavila sam disanje. I danas se, mnogo godina kasnije, sećam se te slike koju sam posmatrala ležeći ispod borova. Njegova majka dodaje peškir, on ga obmotava oko sebe i seda na prostirku. Luka, malo stariji od mene, dvanaest ili trinaest godina, pramenovi kose, posvetleli od sunca, padaju mu preko sivo-žutih očiju, dlačice na rukama sasvim pobelele. Ovog puta se nije okrenuo k meni, kao što je to činio prvih šest dana. Promene su me uvek pustošile. Nisam znala kako da se ponašam. Kao zalogaj grozne hrane koji ne smem da ispljunem jer sam u gostima.

Videću ga opet na večeri u hotelu, osvežavala sam umornu nadu. Sledećeg jutra je trebalo da putujemo kući za Beograd. Poslednje veče na moru, visoka očekivanja. Luka je ostajao u Puli još čitavih pet dana, i morala sam da nekako obezbedim da me ne zaboravi, morala sam da osiguram dalji kontakt, kad se vrati. Uvek sam nosila blokčić sa sobom. Svugde, baš svugde. Osim u vodu.
Jedanaest godina, i sve me boli dok ležim ispod borova. Legla sam na leđa, stavila knjigu preko lica. Ukinuti lice, to je bio jedini način.

***

Svakog leta u Puli, mi, deca s plaže, ona besprizorna, ona manje besprizorna, i ja, avet, voleli smo da skupljamo šišarke da bismo došli do pinjola. Ko zna koliko smo tako sedeli i kamenom razbijali ljuske. Devojčice su obično skupljale pinjole na gomilu i na kraju bi imale punu šaku ili kesicu, dečaci su obično manje planirali budućnost. Ja sam, naravno, jela, kako koji otvorim, davala okolo manjoj deci, te bih na kraju, dok su marljive devojčice jele svoju gomilicu pinjola, sedela bez ičega. Nisam znala mnogo o odlaganju zadovoljstva i disciplini. Organizovanosti su me uznemiravale od malih nogu. To mi je slabilo volju. Pored toga, navlačilo mi je gnev na svet i sistem, pre nego što sam znala šta su i gnev i sistem. Umereno sam zazirala i od dece. Bila su previše bučna. Ali, nadasve, nisam osećala nikakvu pripadnost bićima koja su se uvek kretala u gomili. Želela sam da im pripadam, lagodnosti života radi, ali nekako sam se uvek osećala bliža invalidima u kolicima, pregaženom psu ili, prosto, nekim stepenicama, ili grančici na putu. Nekad bih zamišljala kako im otimam oljuštene pinjole i bežim da ih jedem na miru, ali bih onda odmah otrčala da plivam, u nadi da će žarenje meduze da odagna moje delikventske maštarije. Tog dana nisam otišla u lov na pinjole s ostalom decom. Planirala sam.

Kada je došlo veče, roditelji i ja smo sišli na oproštajnu hotelsku večeru. Išla sam ispred svih, mislila, kako bi bilo da sam odrasla, kako bi bilo da sam sama na letovanju. Vratilo se i samopouzdanje, osećala sam se nekako gizdavo, snažno. Možda zbog pisma koje sam držala u džepu bluze, blizu srca. Išla sam samouvereno, čak razmetljivo, kao da do podneva nisam bila dete koje se inače saplitalo o sopstvena stopala. Dobro veče, poželela sam recepcionerki, zatim kelnerima, krećući se sigurno i hitro k našem stolu. Dobro veče, pogledom sam rekla svima u sali. To sam sve mogla kad sam zamišljala da sam neko drugi. Nisam se osećala poput deteta koje ima kratku kosu i kolena koja štrče, imala sam utisak, kosa mi pada preko ramena i ja je nehajno sklanjam.

Sve je bilo besprekorno postavljeno, kao i obično. Cela sala prijatno topla i svetla, gotovo obasjana suncem upijenim na plaži koje je isijavalo iz ljudi. Uveče su svi delovali svečanije. Moj raščupani otac je bio u ispeglanoj teget polo majici, majka je razbarušila talasastu kosu i stavila belu ogrlicu oko preplanulog vrata.

Da nisam bila mala, naručila bih najskuplji šampanjac, da pokažem sebi koliko držim do sebe, da proslavim svoju novu veru u sebe, svoje naprasno odrastanje i ravnopravnost s odraslima.

Onda je u kadar lagano ušetala Teodora, za njom i cela njena porodica. Teodora, instant zvezda hotela i letovanja, njena mala sestra, koja je prvog dana postala mezimica hotela, njihovi mladi roditelji, i njihova mlada baba, koja je izgledala bolje od mene. Teodora, istih godina kao ja, istovremeno umiljata i hladna, obučena kao iz reklame za Kinderladu, lepo i elegantno, ali ne do kraja uglađeno, nosila se podjednako dostojanstveno i šarmantno i kada bi se na plaži valjala u pesku s dečacima igrajući sve one igre loptom koje sam ja posmatrala sa strane, skakala u vodu (na glavu, naravno), ili sedela u svečanoj sali. Dete iz snova svih roditelja. Najbolja učenica koja deluje da je prosto rođena sa svim tim znanjem. U svemu dobra, bez truda. Posle šest dana moje i Lukine platonske romanse na ovom letovanju, došla je Teodora. Otad bi mi mahnuo kad bi me video, kao da želi da ostanem tu gde jesam, da ne prilazim. On više nije prilazio. Svakog dana do tada jeste. Šest dana. Do tada.

Nisam htela da krivim Teodoru. Bila sam uverena da imam verovatno najružniji osmeh na svetu. Sve je bilo u redu s mojim crtama lica, imala sam i pravilne zube, ali kako bih se nasmejala, nešto bi se desilo s mojim licem, zgužvalo bi se kao da je od gume, oči bi mi nestale, nos bi se produžio. Sve bi se deformisalo, sve što je ikad bilo iole dopadljivo.

Posle večere su se porodice, među kojima i moja i Lukina i Teodorina, rasporedile na terasi hotela koja je gledala na more. Odmarala sam od ukočenosti, od stresa, od vršnjaka. Odrasli su pitali kako sam, da li želim nešto, kako je u školi, šta ću da radim kad dođem u Beograd. Deca su uglavnom naređivala, otimala, dosađivala, takmičila se. Teodora je, naravno, vladala grupom dece tako da oni i ne znaju za to. Izbegavala sam da joj se obraćam, ne iz prkosa, izbegavala sam da se obraćam bilo kome. Osim Luki, možda.

Kelner mi je doneo dve kugle sladoleda, jagodu i čokoladu. I tako sam, sedeći na hotelskoj terasi, metalnom kašičicom zahvatala sladoled iz metalne posude. Za mene je to tada bio najlepši ukus na svetu pored ukusa Fruktalovog soka od marelice koji sam pila za svaki ručak i večeru, i to po dve flašice. Nisam znala da može bolje. Iako sam osećala olakšanje što sam se odvojila od dece, unervozilo me Lukino iznenadno odsustvo. Ustala sam da ga potražim, mirisala sam na sladoleg od jagode, nikome se nisam javila. Udaljila sam se stotinak metara od hotela i krenula k obali, da se pozdravim s morem, dok se Luka ne pojavi na terasi. To je bilo nešto poput završnog rituala svakog letovanja, opraštanje od mora, naš intimni trenutak, more i ja. Morala bih da provedem barem pet minuta nasamo s morem to poslednje veče, da ga zapamtim, more. Oduvek sam strahovala od rastanaka, strepela da se negde neću više vratiti, da nekoga više neću videti, da će neko umreti, po mogućstvu ja, ako mora iko, nikad nisam govorila zbogom, govorila sam volim te. Čak i kad me ne čuju. Bila sam sigurna da će se Luka pojaviti.

Stajala sam tako neko vreme uživajući u svom melanholičnom i prijateljskom ritualu, pa odšetala dalje. Negde kod mola, na stepenicama zavučenim i mračnim, videla sam senke, čula neki zvuk, nešto veoma tiho. A onda sam se okrenula da idem. Pa zastala i ponovo pogledala. Teodora se ljubila s nekim, s nečijim licem koje nisam videla. Nikada ranije nisam videla uživo ljude koje se ljube, posebno ne decu. Bilo je odvratno, osećala sam krivicu. Iskrivila sam vrat ne bih li videla do tad nevidljivo lice. Prišla sam korak bliže i tada su me čuli. Poželela sam da oslepim i bilo mi je muka. Videla sam Lukine oči, začuđene, pune nelagode. Nisam ništa rekla, mislila sam da sam umrla. Okrenula sam se i otišla nekuda da povratim osećaj u nogama i da vratim vazduh u pluća.

Pismo sam pocepala po povratku i bacila u jednu od pepeljara u hotelskom lobiju. Kad sam došla u sobu, roditelji su me grdili, govorili kako da su se zabrinuli, kako sam mala, kako ne mogu tek tako da se sama šetam u deset uveče, i kako ne smem tako da nestajem jer ću krenuti stranputicom u životu. Zar ne znam kakvih sve ljudi ima, pitali su me. Rekla sam im da sam išla da se pozdravim s morem i da je sve u redu, nevoljno stavljajući u Miki Maus kofer neke dečije stvari koje odjednom kao da nisu bile moje.

Oceni 5