Priča iz bolje prošlosti: Jedna velika fabrika i njen veliki klub
Jplst 03 S

Tvornica koju je znao cijeli svijet: Nekadašnja Jugoplastika, Split

Photo: Facebbok/Jugoplastika

Slava Jugoplastici

Da netko počinje snimati dokumentarac o „Jugoplastici“, vjerojatno bi ga počeo tim istim, tako dobro poznatim kadrom. Taj kadar - suvišno je reći - utisnuo se u javnu imaginaciju naše kulture.Taj kadar, vjerujem, pamtite svi.

Šesti je travanj 1989. Mjesto je radnje dvorana Olympiahalle u Muenchenu. Igra se Final Four europskog košarkaškog kupa prvaka. Na terenu je s jedne strane slavni telavivski Maccabi, koji u povoj postavi ima četiri Amerikanca i Dorona Jamschyja, te koji je do finala stigao sa zastrašujućom statistikom pobjeda i poraza 13-2. Taj Maccabi tog travanjskog dana igra protiv jedne mlade, anonimne istočne momčadi kojoj su glavni igrači tek prevrnuli dvadesetu, momčadi koja nosi šaljivo ime po komunističkom plastičarskom kombinatu. Nije trebalo biti čuda tog dana u Bavarskoj. To čudo nitko nije očekivao, ni u Splitu, pogotovo drugdje. Ali, čudo se dogodilo.

Negdje krajem drugog poluvremena, kad je postalo jasno da je čudo moguće i da se čudo događa, slijedi taj kadar: Kukoč dodaje Rađi, Rađa zakucava, Jugoplastika bježi na plus šest. A onda- 75:69, kraj. Splitski su košarkaši prvaci Europe, a u minhenskoj Olympiahalle, u toj žiži sportskog kapitalizma, na postolju blješti ime koje kad ga izgovorite zvuči tako grozno socijalistički: Jugoplastika.

Tog dana, tog šestog travnja, ime „Jugoplastika“ postalo je globalno poznato, toliko poznato da se danas po preminuloj formi zovu i španjolski punk-bendovi. U tom minhenskom času, ima jedne provincijske tvornice prešlo je granice i doživjelo vrhunac svoje – rekli bismo danas - „brend ekstenzije“. Ali, ako i jest tako, svejedno nije pravično priču o „Jugoplastici“ početi košarkaškim finalom, onako kako sam to upravo učinio ja.

Jer, priča o „Jugoplastici“ nije bila samo priča o igri, nego osim toga i povrh toga - priča o nečem drugom: radu. Još važnije, priča o „Jugoplastici“ nije priča o muškarcima. Ta priča kudikamo je barem jednako toliko priča o ženama, o desecima tisuća žena koje su tijekom šezdesetih i sedamdesetih u Jugoplastici šivale, brizgale i dizajnirale, donoseći drugu plaću u svoje – uvijek dalmatinske, dakle uvijek patrijarhalne – obitelji. A postoji konačni i treći razlog zašto mislim da nije pravedno priču o Jugoplastici početi kako sam ja počeo, muenchenskim finalom svih finala.

Pre europske, titula prvaka SFRJ: Pobjednički tim Jugoplastike 1988. godine

Naime, muenchenska priča o Jugoplastici priča je o pobjedi. A ona stvarna, istinska priča o Jugoplastici završila je porazom. I to ne samo sportskim porazom, premda je sportski poraz danas realitet onog što danas imamo kao KK Split. Poraz „žutih“ nije, i nije nikad bio samo poraz jednog kluba i jednog sporta. Poraz „žutih“ bio je i ostao poraz jedne firme, jedne generacije, ali i jednog grada.

Stvarna priča o košarkaškoj Jugoplastici počinje - reći će sportski historičari - pred točno 70 godina, godine 1945. kad je skupina oduljih splitskih entuzijasta - prvo pod nazivom KK Hajduk, pa potom KK Split - počela igrati tu čudnovatu američku igru u kojoj nema vratara, a lopta se ubacuje kroz obruč gore u visini.

Ipak, priče u „žutima“, priče o košarci i priče o KK Splitu, ili bar KK Splitu kakvog znamo, ne bi bilo da nije jednog drugog početka koji se dogodio samo nekoliko godina kasnije.

Vašoj torbi zna se ime: Jugoplastika, SplitUpravo 23. studenog godine 1952., u trenutku dok je sportski kružok splitskih dugajlija još mlad, a košarka tek bizarna razbibriga u debeloj sjeni starih splitskih gospodskih sportova - veslanja, plivanja, ragbija i „baluna“-  dogodilo se jedno rođenje koje će s onim košarkaškim ostati zauvijek svezano u neraskidivu onomastičku vezu. Jer, 23. 11. 1952 odlukom će tadašnjih splitskih komunističkih vlasti biti osnovana tvrtka za plastičnu galanteriju kojoj će pridjenuti ime Jugoplastika. Tvrtka, za koju tada nitko još pojma nema da će jednom biti globalno čuvena, nastala je tako što je splitska partijska vlast odlučila iz velikog plastičarskog giganta Jugovinil izdvojiti dio koji se bavio robom za široku potrošnju. Oni koji su te '52 donosili tu odluku, vjerojatno nisu bili ni svjesni koje će dalekosežne posljedice imati ta rutinska odluka o reorganizacijskom razdvajanju. Također, nisu ni u peti mogli znati da će 37 godina kasnije to ime neonski sijati na postolju kapitalističkog sporta.

Tih pedesetih, plastika tek ulazi u suvremeni svijet. Do tog trenutka, plastični podlošci, igračke, najlonske bičve i općenito sintetski materijali još su uvijek nešto egzotično, nešto što miriše na Zapad i nosi aromu modernizacije, ako ne i zapadne dekadencije. Jugoslavija je tada još uvijek tipično komunistička zemlja planske privrede, teške industrije, praznih trgovina i kupovanja na točkice. Privučeni tvorničkim poslovima, u gradove (pa i u splitsko-kaštelansku anglomeraciju) tih godina useljavaju tisuće seljaka koji nalaze posao, no u tadašnjoj industriji prevladavaju očigledno „muški“ poslovi, poput onih u čeličanama, brodogradilištima i rezalištima.

U tom trenutku, osnivanje Jugoplastike uklapa se u dva strateška cilja politike pedesetih godina. Kada se čitaju tadašnji tekstovi o osnutku kombinata, upada u oči kako u dokumentima izričito stoji to da se Jugoplastika osniva zato da bi se otvorilo više poslova za žene. Istodobno, osnutak Jugoplastike uklapao se u tada strateški cilj komunističke politike sredine pedesetih, a to je gospodarski rast kroz jačanje osobne potrošnje. Iste godine kad se osniva Jugoplastika, u Ivanecu kod Varaždina otvara se prva jugoslavenska samoposluga. Samo koju godinu potom (1958.), VII jugoslavenski partijski kongres u programskim će smjernicama deklarirati kako „osobna potrošnja treba pratiti gospodarski rast“, te kako je cilj Partije „bolja opskrba potrošačkim dobrima“. Iste godine, 14-godišnja pjevačica Zdenka Vučković otpjevat će na opatijskom festivalu himnu tog novog komunističkog konzumizma, „Tata kupi mi auto, biciklu i romobil“, a refren te pjesme završavat će s „kupi mi kolica Jugovinil“. Potrebe rime ovog su puta načinile nepravdu istini, jer dječja kolice Jugovinil nikad nije proizvodio, no proizvodila ih je – Jugoplastika.

Svečano i veselo: Proslava Dana žena u splitskoj Jugoplastici, početkom šezdesetihJugoplastika je – ukratko - utemeljena da bi ispunila dva glavna očekivanja tadašnjih partijskih stratega. Prvi je bio veća zaposlenost dalmatinskih žena, a druga bolja opskrba kućanstava plastičnom galanterijom, masovnim potrepštinama koju ulaze u kućanstva i pridonose moderniziranju. Tim dvama ciljevima treba pridodati treći: razvoj kulture i fizičke kulture - dakle, muzike, filma i sporta - da bi se radni čovjek nakon fabrike imao gdje razonoditi. Upravo te tri karakteristike obilježit će Jugoplastiku tijekom cijelog njezinog postojanja.

Prolećna kolekcija: Bogat asortiman JugoplastikeJugoplastika je bila i ostala „ženska“ firma. Na vrhuncu svog uspona, imala je 13 tisuća zaposlenih, a od tog broja preko dvije trećine činile su žene. Žene su u Jugoplastici šile, krojile, brizgale, upravljale strojevima, ali žena je u ne malom broju bilo i među dizajnerima, menadžerima, direktorima. U patrijarhalnoj regiji gdje se kaže da žena „drži tri kantuna kuće“, što u praksi često znači da ne drži takujin (novčanik), Jugoplastika je bila ta koja je u kuću unijela drugu, žensku plaću, te napravila više za emancipaciju žene nego svi zakoni, deklaracije, udruge i feministički manifesti. Nažalost, činjenica da je Jugoplastika bila uvelike ženska firma jamačno će pouspješiti i njezinu buduću propast: ako nas hrvatska tranzicija išta uči, uči nas to da su u patrijarhalnom društvu pod utjecajem crkve, „ženske“ firme padale šaptom, kudikamo lakše i brže od klasičnih muških industrija poput brodogradnje ili željezara.

Ali, osim što je kućanstva promijenila time što je u njih unijela drugu, materinu buštu, Jugoplastika ih je promijenila i nečim drugim: onim što je proizvodila. Na vrhuncu svoje snage, Jugoplastika je bila proizvođač plastične galanterije bez koje se nije mogao zamisliti život prosječnog Jugoslavena. Ako ste bili prosječni stanovnik te zemlje, nosili ste jaketu Jugoplastika. Djeca su u školu išla s torbama Jugoplastika, igrala se s lutkama Jugoplastika, na nogama nosila adidas tenisice proizvedene pod licencom u Jugoplastici. Kad bi sjeli u svoj automobil Renault 4 ili Golf, Jugoslaveni bi se vozili u automobilu u kojem su ratkape, oplata vrata, volan i komandna tabla potjecali iz tvrtke iz splitskog kvarta Brodarica.

U tom razdoblju, Jugoplastika proizvodi sve i sva, pa čak i brodove. U svoja dva škverića u Komiži i Gradcu kod Makarske, Jugoplastika proizvodi pasare duljine 5,80 metara s kabinom i natkabinom, jeftini i pouzdani brodić koji će postati svojevrsni „Zastava 101 mora“, brod kojim će socijalistički samoupravljač nakon radnog vremena koje je završavalo u dva ili tri otići na kupanje, na lignjolov panulom ili noćno udičarenje. Te šezdesete-sedamdesete u Jugoslaviji možemo slobodno nazvati i „Jugoplastikinom erom“: bilo je to doba kada žitelji tadašnje federacije napuštaju tradicijske forme obitelji, kućanstva i svakodnevice, a upravo su Jugoplastikini proizvodi sastavni dio tog novog, modernog života.

Neodoljiva linija plastičnih robota: Modeli iz Jugoplastikine tvornice

To je trenutak kad Jugoplastika doživljava svoj zvjezdani vrhunac. Ujedno, to je trenutak kad će u priču u Jugoplastici ući jedan sport tada još osrednje popularnosti i razmjerno kratke tradicije: košarka.

KK Split ime će „Jugoplastika“ uzeti – kaže Wikipedia - 1967. Do tada, to je mali lokalni klub koji nikad nije bio prvak Jugoslavije, klub koji živi u debeloj košarkaškoj sjeni Daneuove Olimpije, Ćosićeve Zadra i OKK Beograda Radivoja Koraća. Ali, te 1967. taj mladi i neafirmirani klub preuzima ime galanterijskog kombinata i dobiva od plastičarskog orijaša sponzorski novac. I kao da je baš ta transsupstancija splitskog „udruženog rada“ u splitski vrhunski sport preko noći košarkaška čuda učinila mogućim. Već 1970., Jugoslavija će u Ljubljani pod vodstvom Ranka Žeravice u finalu svjetskog prvenstva pobijediti SAD i postati prvi put prvak svijeta, a u potpuno hrvatskoj prvoj petorci (Tvrdić, Plećaš, Ćosić, Šolman i Skansi) trojica su igrača „Jugoplastike“.  Već 1971., plastičarski klub prvi će put postati prvak Jugoslavije, a već 1972. igrat će prvo europsko finale, ono kupa prvaka, finale koje će za dlaku i nepravedno izgubiti od još jedne europske tvrtke industrijskog imena – od kluba iz Varesea, koji je ime nosio po tvornici frižidera: Ignis.

Jugoplastika, šampion Jugoslavije 1971: Početak trijumfalnog uspona splitske košarke

Tijekom prvog zlatnog razdoblja u sedamdesetima, klub s imenom „ženske“ tvornice osvaja dva jugoslavenska prvenstva, tri kupa i dva kupa Korać. Nakon kratke krize početkom 80-ih, klub se vraća s novom generacijom čudesnih košarkaša, generacijom koja će ostati zauvijek nenadmašna. Četiri titule prvaka Jugoslavije za redom, tri bez poraza, tri titule europskih prvaka na Final Four turnirima u Muenchenu, Zaragozi i Parizu. Ovaj posljednji trofej klub neće osvojiti pod imenom Jugoplastika. Osvojit će ga - zloslutno – pod imenom marke uvoznih rebatinki, POP 84. U tom trenutku morali smo znati da tranzicija počinje.

Na vrhuncu uspjeha: Jugoplastika sedamdesetih godina

Neovisno što mislili o tom društvu koje je neosporno bilo opresivno i neosporno diktatura, „Jugoplastika“ i „Jugoplastika“ u sebi sintetiziraju ekonomsku i kulturnu filozofiju tog društva. Bilo je to društvo koje je kao prioritet imalo punu zaposlenost i ovladavanje tehnologijom. Društvo koje je težilo biti samoodrživo i proizvoditi sve što kućanstvu treba, a što danas proizvode neke druge žene iz patrijarhalnim sredina u Dakki, Shenzhenu i Guangzhouu. Bilo je to, ujedno, društvo koje je vjerovalo da se društvena obveza „radnog kolektiva“ širi izvan radnog vremena od osam sati i prostire na totalitet radničkog zdravlja, naobrazbe i dokolice. Kao što je skrbio u vašem zubaru i ginekologu, „radni kolektiv“ skrbio se i o koncertima, zborovima, aviomodelarima, pa - na koncu - i o vrhunskom sportu. Ta sinergija stvorila je košarkaški fenomen „Jugoplastika“. KK Jugoplastika je nastala da bi radnik koji je do tri šivao patike i gumenjake imao popodnevnu zanimaciju, da bi vjerovao da živi u prosperitetnoj i uspješnoj zajednici. Toliko uspješnoj da bar u nečem može biti i prvak nečeg tako velikog kao što je Europa.

Sponzor zimske Olimpijade u Sarajevu: Jugoplastika, naravnoA onda je taj svijet nestao. Nestao je u politici, u ekonomiji, u sportu. Nestali su ta fabrika, taj klub i taj grad.

Fabrika je nestala prva, samo koju godinu nakon što će je košarkaši otkantati i preuzeti ime talijanskih rebatinki. Od firme su se prvo odcijepili zdravi i perspektivni pipci, poput auto-dijelova. Jezgro firme smežurano je do neprepoznatljivosti, najveći dio radnika odletio na ulicu, a sitni ostatak proizvodnje pod debilnim je, konfekcijskim imenom Diokom preseljen u Plano pokraj Trogira. Istina, preživjeli su autodijelovi. Preživjeli su kalupi za pasaru, koju sada lijeva privatnik u nekoj radionici. Ali - sve je to tek vrh nokta negdašnjeg giganta, giganta s kojim je u odljevni kanal globalizacije otišlo deset i kusur tisuća radnih mjesta.

Priča o kraju Diokoma tipična je priča o tragičnoj deindustrijalizaciji Hrvatske po mnogo čemu, osim po jednom: u priči o kraju Jugoplastike teško je čak naći i konkretnog zlikovca. Možda je najbliže istini ako kažemo da Jugoplastiku nisu ubili ni tajkuni, ni HDZ, ni rat, nego da ju je ubila globalizacija. Stvari koje je proizvodila Jugoplastika u jednom su se trenutku u Europi naprosto prestale proizvoditi. Lutke, jakete i igračke koje danas kupujemo brizgaju se i šiju u Dakki, Šangaju i Bangkoku, gdje neke druge radničke matere u neke druge familije donose drugu, majčinsku plaću i ostvaruju ravnopravnost u nekim drugim patrijarhalnim društvima. Početkom prošlog desetljeća, Jugoplastika je faktički već bila mrtva i prežaljena. A onda je 2006. stigao i konačni ubod u srce. Dvojica kontroverznih splitskih tajkuna – građevinski rotvajler Zvonko Kotarac i trgovac Željko Kerum -  kupuju propali tvornički grad Jugoplastike na Brodarici, sustav zdanja koji se graditi počeo upravo 1958., u godini održavanja VII kongresa SKJ i godini hita Zdenke Vučković. Središnju zgradu Kerum će preurediti i u njoj otvoriti šoping centar Joker. U njemu se – pretpostavljam - i danas mogu kupiti rebe POP 84.

Za tvornicom je otišao i klub. Otišao je iz istih razloga. Nije mogao držati korak s globalizacijom: s urušenom lokalnom ekonomijom, nedostatkom čvrstih sponzora, centralizmom Zagreba, s političkim metežom Splita, s raskomadanom i politički obezglavljenom Dalmacijom, s odljevom talenata koje još čudesno proizvodi, s menadžerima koji 17-godišnje krakonje povlače za rukav, s dugovima koji su ostali od nekih bivših nedozrelih ambicija.

Vrijeme za šampione: Jugoplastika koje više nema

A pod ruku s tvornicom i klubom, otišao je i grad. Istina, Split je danas ljepši nego onda. Otmjen je i upicanjen, uživa u svom statusu turističkog šika, opet ima čisto more, ima sjajne zalogajnice za mlade bekpekere. Ali - Split zna da baš nikad i baš ni u čemu neće biti više prvak Europe. Split zna danas jako dobro da je taj tračak veličine bio samo bljesak fatamorgane između dva stanja istine: stanje nevažne provincijalnosti. Split zna da nikad više neće biti čak ni prvak Hrvatske, a kamo li Europe, ne samo u košarci, nego i u čemu. Neće, zato jer za stvarnu veličinu vi ne trebate imati samo „Jugoplastiku“. Vi trebate i „Jugoplastiku“, trinaest tisuća žuljnih ruku koje privređuju, proizvode. Bez njih, ni košarka ne bi bila moguća.

A grad koji je prestao raditi, koji je prestao proizvoditi, prestao je biti stvarno grad, pa onda ni košarke više nije moglo biti. Jer, košarka je ako išta u ovoj zemlji bila izravno čedo nagle urbanizacije. Njoj prirodno stanište nisu bile livade i prigradske zaravni, kao nogometu. Košarka je bila čedo asfalta i parketa, izravan produkt naglo narastajućeg urbaniteta 50-ih i 60-ih. Sa socijalističkim se jugoslavenskim gradom rodila. S njim je i umrla.

I sada živi u memorabilijama, živi na You Tubeu, u starim isječcima, na VHS kasetama u zakucima polica. Rađa dodaje Kukoču, Kukoč Rađi. Koš. Neki mali, mladi klub sa smiješnim imenom komunističkog kombinata postaje prvak nečeg tako velikog kao što je Europa. Bila je jednom ta fabrika. I taj klub. I taj grad. Bili su, a danas žive tek u pikselima magnetoskopskog sjećanja.

* Tekst iz knjige eseja "Knjiga o jugu" (Profil, Zagreb 2018), objavljujemo s dozvolom autora

Oceni 5