Slavko Jendričko: Naježen od jezika

Snažnim udarcima
glavom po plavoj boji pločica
obznanjujem univerzumu
prestani aplaudirati jezikom
od kojeg sam se naježio
zapečatio mi je usta pogled
posljednje što uspijevam vidjeti
unezvijereni je vjetar
njiše na granama odbačene vrećice
pune obješenih planeta osmijeha
čudotvornih djevojaka s kava
vrte se u glavi odgađajući
kobnu eksploziju strašnog praska
ne bih više mogao slagati svijet
ni s novim riječima
ni s lego kockicama.