Slavljen i proklinjan, podanik raznih strasti

Andrzejewski, Jerzy

U Vratima raja, u tom jedinstvenom kratkom romanu, napisanom u ritmu koraka, a sastavljenom od samo dvije rečenice (druga je: I išli su cijelu noć) djeca odlaze u križarsku bojnu. U drugom romanu, u nas zajedno s prvim objavljenom, a pod naslovom Ide skačući po gorama veliki slikar, stari starac, božanstveni jarac, po svoj prilici (neimenovani) Picasso, otvara izložbu, a u tom otvaranju pokazuje se cijeli život, i njegov i onih koje je uništio, i onih koji ga okružuju, život svih vrsta i nijansi hipokrizije koja ispunjava i izložbeni prostor i svu kulturu. Najpoznatiji roman Jerzya Andzejewskog je svakako Pepeo i dijamanti. Priča o nestajanju jednog vremena i nastajanju novog, neželjenog.

Kažu da je pisac bio nadut, moralno kolebljiv, o i u politici mijenjao stajališta, ali toga nema u njegovim djelima, u kojima dominira duh katoličanstva, a u romanu Pepeo i dijamanti može se nazrijeti piščev kasnije naglašeni otpor komunističkoj vlasti. Kako je ponekad tiho prolazila književnost koja je bila neprijateljski ili barem kritički nastrojena prema ideji komunizma i vladajuće politike totalitarizma. Sloboda je mogla biti u osobi, a i u knjigama koje je relativno malo ljudi čitalo. Jedino mi nije jasno kako je odobren i čak slavljen i istoimeni film. Ili ta vlast nije bila tako okrutna kako se za nju tvrdilo, ili njeni izvršioci nisu bili revnosni i mudri, kao što su mislili da jesu, ili je apatija savladala i cenzore i publiku, baš kao i rezignirane junake ovog romana. Sigurno je da je to bila priča o kraju jednog vremena. Danas znamo da se ta priča kasnije i u životu dogodila.

Babelj, Isak

Ratovi su imali heroje, tragične junake, žrtve, tužne sudbine. Babeljova Crvena konjica je skup priča u kojima postoji samo jedna istina ratovanja: okrutnost. Zato je maršal Budžoni htio strijeljati pisca ovog djela. Bilo je to vrijeme kada mnoge knjige nisu bile objavljivane, nije ih puštala u javnost stroga komunistička cenzura druga Staljina. Mnoge su bile tiskane ilegalno, čitane u tajnosti. Usprkos svim životnim opasnostima (naglašavam: životnim) gotovo svaki nadareni pisac je učinio svoje, probio se kroz prijetnje i zlostavljanja, svojim darom nadživio svoje progonitelje i ubojice. I Babelj je rekao mnogo toga, nitko prije njega na takav način, a ipak je za sebe ustvrdio da je pisac novog žanra: nenapisanog, nerečenog. Nije smio sve reći. Slutio je što mu se sprema. Kada je bez ikakvog razloga uhapšen, policijski istražitelji su ga natjerali da sam izmisli optužnicu protiv sebe. Onda ga ubili. Bez suđenja, jer ga sami nisu imali za što optužiti.

Balzac, Honoré de

Došlo mi jedan dan, prošle jeseni, da posjetim čiču Goriota u njegovom hotelu, htio mu iskazati poštovanje, reći da njegova priča ne stari, nedavno sam je ponovo čitao, i dalje je dobra kao što je bila kada je nastala, čak je u jednom slavnom filmu o mafijaškom kumu korištena rečenica iz njegove priče o tome da će jedan lik drugom „dati ponudu koju neće moći odbiti“, ali mi nitko više nije znao reći je li taj hotel još otvoren, a ako i jest u kojoj je ulici, možda više nije u istoj, a ni u Parizu. „Vremena su se promijenila, nije nikome do toga, sada su vam drugi stanovnici u drugim smještajima, samo to vama nekako još ne ide u glavu, i moj dedo je takav“, kaže mi pomalo nabusito jedan mladić dok bulji u svoj „pametni telefon“, traži na internetu osnovne podatke, pita se tko je taj Balzac koga spominjem, mora da je i on neki stariji.

Balzacov honorar

Pisci o kojima često i rado govorim bili su često ugledni, ponekad slavni, rijetko bogati. Nisu ni izdavači mislili da im uvijek treba platiti, danas im to više ni na pamet ne pada. Evo jedne ilustracije: Balzac je poslao svoj prvi rukopis, urednik ga odmah pročitao, bio oduševljen. Odlučio mu platiti 5.000 franaka. Onda vidio da pisac živi u siromaškom kraju, pa veli, bit će mu dovoljno 3.000. Kada je došao pred piščevu kuću i podvornik mu rekao da pisac živi na zadnjem katu, urednik smanji honorar na 1.000. Pozvoni, uđe u stan, u stanu nigdje ništa, i on će Balzacu: „Htio bih objaviti vaš rukopis i mogu vam platiti 300 franaka“. Ovo je nekima smiješno, ali većini pisaca ni danas nije.

Baudelaire, Charles

Sve je bio: veliki pjesnik, pronicljivi mislilac, sjajan kritičar, podanik raznih strasti. Slavljen i proklinjan. Bio je kritičar novog senzibiliteta, odličan prevoditelj Poea, s kojim je osjećao duhovnu srodnost, pjesnik onda kada je to bilo značajno biti. Njegova poezija je šokirala i oduševljavala. U književnost je uveo teme urbane sredine, obogatio poeziju novim načinom pisanja, kao kritičar afirmirao mnoge velike slikare. I još mnogo toga je uradio. A on se zaljubljivao u pariške dame, kurtizane i prostitutke, svaki čas mijenjao mjesto boravka, često se zaduživao, opijao i drogirao, bio je lijen i tek povremeno radin. Često sam ga čitao, citirao, neke njegove pjesme znao napamet, ali tek sada, u mojim poznim godinama, primjetnih da je imao 46 godina kada je umro, „Bože, što je bio mlad“.

A za mene zauvijek ostao ono što je bio: veliki pjesnik. Pa pomislim, kada bi poeta jedan dan izmakao starom kapetanu, vjerujem da bi veselo niz poljanu, skrenuo u bočnu ulicu, prema bistrou, prošao i ulicu po njemu nazvanu pa opet prema vinu hašišu spleenu bludu pjesništvu opet u svom paklu uz dodatak buke sirena zagađenje neona i pametnih telefona.

Beauvoir, Simone de

Često su je spominjali kao dugogodišnju partnericu Jeana Paula Sartrea, za koga se nikada nije udala. Time su nanosili nepravdu i njenom književnom djelu, i njoj kao osobi. A ona je zapravo možda najistaknutiji „ženski glas“ u književnosti XX. stoljeća. Drugi spol je i danas utjecajna knjiga. Oko imena Simone de Beauvoir okuplja se sve što je bilo značajno u duhovnom životu jedne epohe, od razvoja filozofije egzistencije preko otpora kolonijalizmu i ratu do borbe za ženska prava. Danas je ubrajaju u najznačajnije teoretičare feminističkog pokreta i s uvažavanjem studiraju njen opus. Možda i više nego Sartreov.