Slike od kojih živim
(za Adama Zagajevskog)
U zimski sakat dan zalaziš
I više ne znaš šta je to što te zadržava, a šta zamire
A moja baba-tkalja, svedok mračnih tkanja
Mada je već odavno nema, lično
Lopatom kroz beli celac,
Crne čume, ale i vrane iz naše avlije izgoni
Između perdi od sive bukve i čaršafa
U naručju me onda iznosi majka:
U snu prenulu mrgodnu bebu
S kapicom od vunice na okrugloj glavi...
I naknadnom eskspresijom
Na voštanom suncu
Koje otpušta kapke i podiže pogled
Niz glavnu, do pojasa duboku ulicu
Koja je išla dole... ka vaskrsloj tugi nepovrata
Dirljivog ponosa, u sakou dignute kragne
kako stiže vidim tankoćutnog stranca
Koji dolazi do naše kapije, u zimu ’57.
Nežno me uzima u ruke,
dugo drži u naručju i plače, ponavljajući Laci, Laci...
(Tu sliku još čuva moja majka)
I sad čujem... kako mi za zimskih dana
Kroz damare odjekuje taj plač!
Ko sam u trošnoj zori dok buče grimizna mora
Zaista ko sam, kad nisam ovo što sam?
Uz mrtvouzice, pred ponorom ljudskosti,
Pevaju čavke i kukavice, i sve je crnja rosa
niz put kojim gmiže u nepovrat, oskaćeni svet
Maj 2021.