In Memoriam: Goran Subotić
Aadone38

Photo: thequeerfrontier

Sloboda, jednakost i društvena pravda imaju svoju cijenu

"Napali su nas jer smo pederi!"

Bile su to prve riječi tad 18-godišnjeg Gorana Subotića kad je, te 2007. godine, utrčao u policijsku stanicu na Zrinjevcu. Za njim je utrčao njegov tadašnji dečko, s kojim se kasnije vjenčao, Zoran Marinković.

Bilo je to vrijeme kad je na Povorku ponosa dolazilo parsto ljudi (među njima i Goran), kad u hrvatskim zakonima nije bilo pojma "zločin iz mržnje", vrijeme kad je bilo uobičajeno da se skoro svakog vikenda u Zagrebu događaju homofobni napadi na ljude iz LGBT zajednice, vrijeme sačekuša i BBB-ovaca koji su se furali da "čiste Zagreb od pedera". Bilo je to vrijeme kad skoro nitko iz LGBT zajednice nije bio spreman otići na policiju i prijaviti homofobni napad, ali Goran nikad nije bio nitko, nego je uvijek bio netko.

Nikad nije dvojio oko borbe za vlastita prava

Goran i Zoran vraćali su se nakon subotnjeg izlaska u Globalu, gej klubu u Hatzovoj koji je nekoliko godina bio središte zagrebačkog LGBT noćnog života, a na Zrinjevcu, preko puta Umjetničkog paviljona, zaskočila su ih trojica napadača koji su tu čekali da bi mogli tući pedere. Kad ono, izabrali su dvojicu pogrešnih, jer su se Goran i Zoran žestoko branili, čak su ih u jednom trenutku napadači pošpricali suzavcem, čemu smo se kasnije smijali. Kakvi su to homofobni štemeri koji sa sobom nose suzavac, pobogu?! U svakom slučaju, Goran i Zoran su se uspjeli odvojiti od napadača i instinktivno potrčati niz Zrinjevac, u pravcu policije.

Skoro svaki hrvatski peder bi u to vrijeme i u tom trenutku već počeo panično smišljati što slagati kad utrči u policiju, kako objasniti od koga to i zašto bježi bez da spomene što se doista odigralo, ali ne i Goran. On je rekao istinu, vjerojatno bez nekog velikog razmišljanja, već zato što on jest bio peder i zato što jest bio napadnut zato što je peder i zato što to nije u redu i zato što se protiv toga treba boriti.

Gorana su, kao i svakog od nas, mučile razne stvari u životu, no njegova seksualna orijentacija nikad nije bila jedna od njih, a nije imao dvojbi ni oko toga treba li se boriti za svoja prava. To se za Gorana podrazumijevalo.

U vrijeme kad 99 posto ljudi iz LGBT zajednice nije bilo moguće nikako potaknuti ili natjerati da prijave homofobni napad policiji, on je utrčao u policijsku stanicu u centru Zagreba i prijavio baš to. Kad se malo smirio, detaljno je ispričao što se dogodilo, a policija se čak i pokrenula te uhvatila napadače, koji nisu daleko odmaknuli.

S obzirom na to da se sve to događalo u Hrvatskoj 2007., zaplet je bio predvidljiv: i trojica homofobnih napadača, i Zoran i Goran su dobili prekršajne prijave za remećenje javnog reda i mira. Policiji nije bilo važno tko je tu bio napadač, a tko žrtva, pa su Goran i Zoran završili na sudu, gdje su se morali braniti od tih apsurdnih optužbi.

Kako je Goran doveo mame u MaMu

Nekom drugom bi to bila savršena izlika da jednom zauvijek digne ruke od borbe za LGBT prava, za svoja prava, no Goranu je to bio poticaj da se sljedeće godine pridruži Organizacijskom odboru Zagreb Pridea (OOZP). Već je imao hrpu obaveza vezanih uz ples kojim se godinama bavio i bio izvrstan u tome, počinjao je studij na Filozofskom fakultetu, često je putovao iz rodne Kutine u Zagreb, započinjala je njegova veza sa Zoranom, no ipak je našao vremena i za aktivizam.

Svatko tko je sudjelovao u organizaciji Prajda u Zagrebu zna da se skoro svake godine u Organizacijski odbor prijave ljudi koji baš i ne žele raditi konkretan posao organizacije, nego većinu svojih rečenica započinju s "trebali bismo…". Goran nije bio takav. On je preuzeo jedan konkretan zadatak, u skladu sa svojim raznolikim obavezama, i savršeno ga odradio.

Naime, Goran Subotić i ja smo zajedno organizirali prve Mame u MaMi. Ja sam imao lakši dio posla: otići u MaMu i dogovoriti termin održavanja tog, u ono vrijeme i revolucionarnog događaja, koji je nastao kao reakcija na patetičnu ispovijest anonimne homofobne majke u Jutarnjem listu. Dotičnoj su dali dvije stranice da nariče nad time kako je njoj jako teško jer joj je kći lezbijka i da prosipa nevjerojatne homofobne gluposti, a mi u organizaciji Prajda 2008. godine htjeli smo pronaći i dovesti roditelje LGBT ljudi koji su svoju djecu prihvatili i podržali. Za početak barem u MaMu, a onda i u medije.

No, to je bio lakši dio posla, to je bio onaj "trebali bismo". Teži dio posla bio je uistinu naći, pa onda i nagovoriti roditelje da dođu u MaMu i da govore o tome kako je išao njihov proces prihvaćanja vlastite LGBT djece. Možda netko neće vjerovati, ali roditelji LGBT djece u Hrvata nisu se baš otimali za mjesta u prvim redovima borbe za prava svojih potomaka, baš kao ni danas, a niti za to da (polu)javno nastupe kao roditelje LGBT djece.

Baš je taj dio posla odradio Goran, on je obavio sve te razgovore, strpljivo i s razumijevanjem za njihove strahove (što meni nikad ne bi uspjelo), te smo na prvim Mamama u MaMi imali petero roditelja, od kojih je jedna bila i Goranova mama Ružica.

Odlazak u inozemstvo nije ga spriječio da i dalje sudjeluje u borbi za LGBT prava u Hrvatskoj

I prošle su godine  u okviru programa Mjeseca ponosa održane Mame u MaMi, po 11. put, no svega toga ne bi bilo da Goran nije uspio nagovoriti onih prvih pet roditelja da se pojave.

Goran je bio i među osnivačima Udruženja Zagreb Pride, koje je osnovano nakon te Povorke ponosa 2008. godine, definitivno najmlađi od svih nas. Naravno da mu nije bio problem dati svoje ime i prezime i potpis.

Ipak, imao je previše drugih obaveza, te se više nije mogao direktno angažirati u organizaciji Povorke ponosa, ali je uvijek bio na raspolaganju pomoći i spreman sudjelovati. Eno ga sa Zoranom u spotu "Fuck You" kao veseloga gej navijača, eno ga i na jednom od plakata koje smo napravili za taj jedini doista radikalni Prajd kojem je tema bila "Sloboda seksualnog izražavanja".

I kad je napustio Hrvatsku radi nastavka studija u Parizu, Goran je uvijek bio spreman sudjelovati. Eno ga sa Zoranom u Jutarnjem listu tijekom kampanje pred homofobni referendum o braku, eno njegova imena i među potpisnicima prošlogodišnjeg otvorenog pisma ministru Marku Paviću.

Gorana i mene je možda ispočetka zbližio pederluk i aktivizam, no bili smo prijatelji iz nekih drugih razloga. Ne zato što smo bili slični, nego zato što smo vidjeli nešto jedan u drugom. Nisam posve siguran što je on vidio u meni, no znam što sam ja vidio u njemu. Vidio sam mladog čovjeka s golemim potencijalom i htio sam biti barem fusnota u njegovom životu, pomoći ako ikad mogu.

No Goran našem prijateljstvu nije pristupio kao projektu, pa smo s vremenom razvili iskren, povjerljiv i opušten odnos, prijateljstvo koje nije ovisilo o tome da se viđamo svakodnevno ili često (što je postalo nemoguće nakon što se on odselio u Pariz), ali smo svaki put kad bi se vidjeli razgovarali bez zadrške o svemu što nas je zanimalo ili brinulo. Goranove tajne, koje mi je povjerio, nikad mi nije bio problem čuvati, bilo mi je stalo do njegova povjerenja.

Radoznali dječak koji je vječno htio učiti

Imali smo i neke svoje male rituale. Primjerice, kad bismo se našli u gradu, ako bih prvi ugledao Gorana počeo bih mu dovikivati "Pederu, pederu!" ili "Pičketino!" (prvi forumski nick na Gay.hr-u mu je bio Pichketina), a on bi se na to svaki put smijao. Volio sam njegov zvonki smijeh. Goran se često smijao, vedrina je bila njegov default setting.

Znali smo se i međusobno namjerno provocirati, zapravo u namjeri da se međusobno natjeramo na propitivanje naših obrambenih mehanizama. On mi je zamjerao da sve previše radikaliziram, ja njemu da je savršeni primjer sindroma najboljeg dječaka na svijetu.

Kao student u Zagrebu, Goran, dijete iz radničke obitelji, nikad nije imao mnogo novca. Stanovao je u studentskom domu na Savi. Radio je razne poslove uz studij. I unatoč tome je uspio biti izvrstan student i dobiti stipendiju za Pariz.

Goran je bio borac. Bio je hrabar čovjek, što je razlog zbog kojeg sam možda najviše želio biti njegov prijatelj, iako sam cijenio i njegovu inteligenciju, ambiciju, poštenje, vedrinu, dobrohotnost, brižnost te kroz godine našeg prijateljstva sve veću i veću količinu znanja. Otkako sam Gorana upoznao kao tinejdžera 2006. godine, pa sve do njegove nedavne smrti, on je uvijek nešto učio, uvijek je bio radoznao.

Bio je uporan i briljantan, ali nije to ono što ga je činilo dobrim prijateljem. To se manifestiralo na druge načine, između ostaloga kroz njegovu perceptivnost i velikodušnost. Primjećivao je stvari, uključujući i one koje sam htio sakriti od njega. Osjećao sam veliki stid nakon što je Hrvatsku 2009. godine žestoko zahvatila ekonomska kriza, a ja na svojem tadašnjem poslu u redakciji kulture Radija 101 prestao primati ionako neveliku plaću. Mjesecima je nije bilo, bio sam očajan i švorc. Možda sam to spomenuo Goranu, ali se sigurno nisam otvoreno žalio, jer sam tad bio još dovoljno glup da osjećam sram zbog toga što me poslodavac zavlači i ponižava.

Uvijek mu je bilo jasno da sloboda, jednakost i društvena pravda imaju svoju cijenu

U to vrijeme sam se jednom našao s Goranom, on je pitao jesam li što ručao (nisam) i onda me odveo u studentsku menzu na ručak. Platio je sve svojom iksicom. Sjeli smo za slobodan stol, ručali i razgovarali. Sve je izveo tako elegantno, da mi je tek kad smo se rastali sinulo da je to bio njegov izraz prijateljske podrške, da zna kako je to kad si švorc i kako takve jednostavne geste vraćaju nadu i snagu za nastavak borbe.

Kroz godine sam usput saznao da je na razne načine pomagao mnogim ljudima, bez ikakvih očekivanja, osim možda da i mi pomognemo drugima kad im to zatreba. Goran je znao s ljudima, jer je imao strpljenja za njih i njihove mane. Prijateljevao je s mnogima, bili su to različiti svjetovi – ples, fakultet, gaming, aktivizam itd. - koje je samo on umio povezati.

S Goranom se o svemu moglo razgovarati, osim o jednoj stvari: dnevnoj politici. Pojma nije imao koji je najnoviji politički skandal u Hrvatskoj ili inozemstvu, nikad nije imao mišljenje o tome treba li ovaj ili onaj ministar dati ostavku. Sve to ga jednostavno nije zanimalo, što nije značilo da nije imao jasno definirane (političke) vrijednosti. Goran je uvijek bio na strani pravde, na strani slabijih, za slobodu i jednakost, a to je izražavao i konkretnim postupcima u svom životu.

Primjerice, sudjelovao je u dugotrajnoj blokadi Filozofskog fakulteta 2009. godine. Goran je uvijek razumio da sloboda, jednakost i društvena pravda imaju svoju cijenu, da su plaćene borbom i žrtvovanjem, a ne rezultat protoka vremena ili konformizma u celofanu lijepih želja.

Sjećam se kad sam ga 2013. posjetio u Parizu, jedan dan smo otišli u šetnju Pigalleom. Kad smo izišli iz metroa, shvatili smo da smo se zatekli usred nekakvog prosvjeda. Pitao sam Gorana o čemu je riječ, on je pogledao transparente oko nas i rekao da se nalazimo u protestnoj koloni seksualnih radnica i radnika, koji su tražili svoja prava. Samo smo se pogledali i odlučili da ćemo s njima marširati do kraja rute.

Dečko iz Kutine savršeno je govorio francuski i poznavao francusku književnost

Prije toga smo proveli sate u Muzeju d'Orsay na izložbi o "mračnom romantizmu", a Goran se pokazao kao savršena osoba s kojom vrijedi obilaziti izložbe i muzeje. Bio je iskreno zainteresiran, informiran i, najvažnije, bio je emocionalno otvoren. Nismo tamo otišli da bismo samo nešto naučili, nego da bismo i nešto osjetili.

Znam da smo zapanjeno gledali veliko platno William-Adolphea Bougueraua "Dante i Vergilije u paklu", dirnuti dramatikom, ali i homoerotikom naslikanog. Šteta što nismo imali priliku češće zajedno pohoditi muzeje.

U Parizu je Goran na sveučilištu Paris-Sorbonne (Paris IV) diplomirao francusku književnost od renesanse do prosvjetiteljstva, a na École normale supérieure Paris, najelitnijem francuskom sveučilištu, završio je opću francusku književnost. Za to vrijeme je radio i kao istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (Le Centre national de la recherche scientifique - CNRS), još jednom prestižnoj francuskoj instituciji.

Doktorirao je na Sveučilištu u Orleansu (Université d'Orléans), baveći se "analizom, sakupljanjem i sistematizacijom tekstualnih, lingvističkih i antropoloških podataka iz biografija i memoara iz 17. stoljeća s ciljem istraživanja odnosa između jezika, traume i emocija". Na istom Sveučilištu je radio i kao predavač na kolegiju kreativnog pisanja te na kolegiju francuskog jezika i književnosti.

Dečko iz Kutine savršeno je govorio francuski i poznavao francusku književnost, natječući se na fakultetu s ljudima kojima je to bio materinji jezik. Žao mi je što nisam mogao pročitati njegov doktorat jer ne znam francuski. Nemoguće mi je zamisliti koliko je hrabrosti, ustrajnosti i rada trebalo za sve to, sigurno mnogo više nego za što sam ja ikad bio sposoban.

Zadnji susret u Berlinu

Pariz je i grad u kojem su Goran i Zoran, nakon nekoliko godina veze, počeli živjeti zajedno. O toj velikoj ljubavnoj priči, koja je započela kad su obojica bili tinejdžeri, ne mogu mnogo toga reći jer to nije priča koju bih ja trebao ispripovijedati. Znam da su jedan drugome bili golem oslonac, znam da su se voljeli.

Zadnji put smo se uživo vidjeli u Berlinu 2016. godine. Trajalo je prekratko: Goran je imao obiteljske obaveze, a ja sam baš cijeli taj dan morao raditi. Goran i Zoran navečer su kasno došli kod cimera i mene u stan, nakon toga smo otišli u šetnju parkom Hasenheide. Većinu razgovora smo potrošili na to da saznamo novosti iz života onog drugog, dok sam ga brzinski vodio na turneju sjevernim Neuköllnom. Više od toga se ne sjećam, nisam mogao ni naslutiti da je to zadnji put kad ću ga vidjeti i zagrliti.

Goran i Zoran su se 2018. odselili u New York. Bili smo povremeno u kontaktu preko Facebooka, većinom smo razgovarali o knjigama i filmovima. Zadnja knjiga kojom smo obojica bili oduševljeni bila je "The Song of Achilles" Madeleine Miller. Vjerojatno bih mogao iskopati što mi je točno Goran napisao o tom romanu koji afirmira ljubavnu priču Ahileja i Patrokla, ali još uvijek nemam snage pogledati našu staru prepisku. Jesam li mu spomenuo da pročita "A Little Life" Hanye Yanagihare? Ne znam, trebao sam. Sad imam varljivi osjećaj da bi jedna takva sitnica promijenila vremensku liniju Goranovog života.

Sjećam se da sam mu se požalio na nove probleme u svom životu i da je on rekao da ga slobodno mogu nazvati da popričamo o svemu tome, ali ga nisam nikad nazvao. Nisam jer mu nisam htio biti teret, što je bilo tako glupo i nezrelo od mene.

Goran se u New Yorku ponovno počeo baviti plesom, počeo je vježbati i balet, a prošle je jeseni nastupio kao model na nekoliko modnih revija na njujorškom Fashion Weeku. Da, zaboravio sam dosad spomenuti, Goran je bio i fizički jako lijep muškarac. Bio sam, naravno, svjestan te očite činjenice, ali u našem prijateljstvu ona nije igrala neku ulogu.

Čim sam pomislio pisati o Goranu, zapitao sam se...

Naša zadnja prepiska na Facebooku bila je početkom studenog, kad mi je izrazio sućut povodom očeve smrti. Ja sam ga pak pitao zašto je tako mršav, on mi je odgovorio da mu to i mama kaže. Zamišljao sam kako se cereka dok to piše.

Goran Subotić oduzeo si je život 27. studenog 2019. u 31. godini života. Kako se to dogodilo, nije stvar za javnost, dovoljno je reći da je tome prethodila rastrojenost izazvana nesretnom kombinacijom lijekova koje su mu u olako prepisivali liječnici u New Yorku. I treba reći da Zoran u tome ne snosi nikakvu krivicu. Kao ni Goran, niti njegovi prijatelji i obitelj.

Čim sam pomislio pisati o Goranu, zapitao sam se trebam li uopće napisati kako je njegov život završio. Ne mislim da to govori išta loše o njemu, no ja u tome nisam ni približno važan. Najvažniji je Goran, a koliko sam ga poznavao, mislim da bi on htio da se napiše istina. Bio je poštena osoba, prepoštena, mrzio je svaku rijetku laž na koju bi ga život natjerao. Važno je i mišljenje Zorana i Goranovih roditelja, pa ovaj tekst nije mogao biti objavljen bez njihova blagoslova, niti bi to ikad bila opcija.

Osim toga što je Goranova smrt tragedija za mnoge koji su ga voljeli i poštovali, ona će, htjeli mi to ili ne, postati dijelom statistike. Goran je još jedan gej muškarac koji je okončao vlastiti život, to je – bolno ironično – još jedna stvar u kojoj smo iznadprosječni.

Naime, statistike o psihološkom zdravlju LGBT ljudi homofobi obožavaju trijumfalno izvlačiti u javnosti, prezentirajući ih kao dokaz da su LGBT ljudi poremećeni. Te statistike zapravo dokazuju nešto posve drugo: svi LGBT ljudi žive u poremećenom, heteropatrijarhalnom svijetu, koji nam od rođenja doslovno radi o glavi, i fizički i psihički. I još nešto: naši su životi čudo, jer unatoč svemu uspijevamo voljeti, raditi, napredovati, boriti se, stvarati.

Rane na našim dušama

Heteropatrijarhalni teror ovog svijeta naročito je podmukao jer počinje kad kao djeca nismo uopće u mogućnosti obraniti se, kad nismo u mogućnosti shvatiti što se događa i pokušati se emancipirati. To znači da smo možda i nepovratno ranjeni već u trenutku kad se pobunimo i krenemo putem emancipacije, pa čak i ako je zadivljujuće rano kao u Goranovom slučaju, te da te rane na duši ostaju s nama zauvijek.

Čak i ako s vremenom i uz mnogo truda rane zarastu u ožiljke, one su tu, u našem sjećanju i životnom iskustvu. Emancipacija na intelektualnom, političkom i svakodnevnom nivou i dalje ne znači da se možemo posve psihološki emancipirati odnosno oporaviti od zla koje nam je heteropatrijarhat nanio, da se možemo do kraja osloboditi. Prava i potpuna sloboda je za LGBT ljude moguća samo nakon uništenja heteropatrijarhata.

Pritom nas u svemu tome čeka još jedna ogromna zamka: heteropatrijarhat i kapitalizam ne opraštaju slabost. Moramo biti jaki, ili barem projicirati snagu, iako nitko ne može uvijek biti snažan. Na ovom svijetu ima toliko poremećenih homofoba koji uživaju u boli gej ljudi da im iz inata ne želimo priuštiti to zadovoljstvo. Iako boli. Iako se prečesto stidimo jer boli. I zbog toga većinom ignoriramo svoju bol, bježimo od nje, izmišljamo sve i svašta da je ukinemo, jer nemamo luksuz boli. U heteropatrijarhalnom svijetu je i naša bol proglašena manje vrijednom, ona je iskorištena kao još jednom oružje kojima nas homofobi napadaju.

Bijeg od te boli je Goranu i meni zajednički. Zagreb, u kojem smo se upoznali, bio je jedna od stanica naših bjegova.

Jednom smo usputno načeli tu temu. Sjećam se da mi je Goran sjetno rekao da je živeći u Parizu shvatio kako svoje probleme nosiš kamo god pošao, da ih ne možeš ostaviti na nekoj prethodnoj lokaciji. Ja sam toga već bio svjestan, s obzirom na to da sam ipak devet godina stariji i da sam bio iskusniji u tom bijegu od boli. Nažalost, nismo o tome detaljnije razgovarali, pa nismo zaključili što je rješenje kad bijeg ne pomaže. Da jesmo, možda bih sad imao nešto pametnije reći o tome što bi moglo biti rješenje, kad već slom heteropatrijarhata nije na horizontu.

Sjećanje kojem se stalno vraćam zapravo je izmaštano

Jedino čega se uspijevam dosjetiti jest da trebamo pokušati prestati se sramiti naše boli, za koju ni najmanje nismo krivi. Da trebamo prihvatiti i prestati skrivati našu slabost, jer u tome se nalazi novi izvor snage koju trebamo. Da trebamo biti nježni prema sebi i drugima. I najvažnije, da u tome ne možemo uspjeti sami, nego samo kao solidarna zajednica (LGBT) ljudi.

Da prema drugim ljudima trebamo biti onakvi kakav je bio Goran. Ako možemo izgraditi takvu LGBT zajednicu, za razliku od ove kakvu imamo, onda će postojati šansa da će naša samoubojstva postati statistička pogreška, heteropatrijarhatu unatoč.

Otkako sam saznao da Gorana više nema, izbjegavam gledati njegove fotografije na Facebooku, iako mi stalno iskaču na timelineu. Pokušavam se sjećati Gorana Subotića koji je u mojoj glavi, tog prekrasnog ljudskog bića u svoj njegovoj punini.

Sjećanje kojem se stalno vraćam zapravo je izmaštano.

Godinu-dvije nakon što se Goran odselio u Pariz, na Youtubeu sam otkrio snimku poznate američke folk pjesme "Dink’s Song" u izvedbi Jeffa Buckleya. Pjesma je objavljena na "Live at Sin-é", Buckleyevom prvom EP-ju iz 1993. Bio sam oduševljen tom pjesmom, te sam link poslao i Goranu uz preporuku da pusti pjesmu, legne na krevet, zatvori oči i onda je svim svojim bićem posluša. Goran je baš to i učinio, pjesma ga je obuzela.

Nisam tome svjedočio, ne znam kako je to izgledalo, no to je sjećanje na Gorana koje ću zauvijek čuvati: kako leži na krevetu u svojem i Zoranovom skučenom pariškom stanu u Rue Saint Denis, zatvorenih očiju, i s osmijehom na licu uživa slušajući Jeffa Buckleya.

Fare the well, my honey, fare thee well.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Crol

Oceni 5