Imao sam težak dan
Bukka 01 S

1940: Boy in a bookshop after an air raid

Photo: Retronaut

Slobodan Tišma: Knjiga, svećnjak, krov

Imao sam težak dan
pa sam počeo sa strugotinom
To mi se dopalo
jer nije bilo slično širenju strugotine
 
Kada meni neko govori Ja
Slikam
    Ako govorimo jedno drugom
Ne zaumemo se
 
Otvorim knjigu knjiga se zatvori
Listovi se slože listovi su slični
Listovi su isti jedan list
Sto listova dvesta stranica
Praznih sa otisnutim slovima
Knjiga se uprlja ali knjiga
Nije zgodan predmet. Ona je
Puna takvih reči, zapravo, stranice
Jer knjiga je prazna: zgodne
Su reči koje nešto znače (ako sam ne-
 
Raz-po-ložen) zatim jednog šireg niza
Koji je preko knjige koji je jednostavno
Napušta jer knjiga može ili ne može
Biti Raz-po-ložena. Tako ona se premešta
I ja je prezirem, ona menja moje
Raspoloženje. Knjige su oduvek stare
 
Zaboravim knjigu. Ili još bolje kada kažem
Uslov za tako nešto: rasparčati je na listove
I svaku stranicu posebno držati da ima
Sa smislom preko sebe svoj početak
I kraj na kvadratu od hartije, sa odsutnom
Stranicom koja je par. Telo hartije deli značenje
I zatvara kvadrat u kvadrat sa obe strane
Ali reči ne odgovaraju jedna drugoj
Na raspolaganju drže telo hartije
 
Ili kad čitam praznu knjigu ja preskačem
stranice bez napora
i uz smeh visoko se vinem, dozvoliću sebi
ovaj put što ne spada u ovaj tekst ali
ne mogu odoleti da ne preskočim i ove redove:
skakač uvis što je laka atletika na
TV, kada skakač preskoči sebe
kao praznu knjigu
Ako, dakle, otvorim knjigu, počinjem
sa prvom  stranicom pažljivo, koja je prazna
koja je nematerijalna oblikom, istovetna sledećoj
Ona kao jedna stoji nasuprot svom
beskonačnom umnožavanju, svom telu koje
joj se večito vraća. Tako u ovom svetu
stranice se umnožavaju i knjiga raste
kao hleb
Knjiga je za siromašne. Alegorija
 
Danas bih pisao o svećnjaku
koji su doneli naši prijatelji
i koji sam ja prisvojio
premda beše  namenjen mojim roditeljima
Taj svećnjak su videli mnogi.
Svećnjak se nalazi u mojoj sobi
već pet godina. ja sam se predomišljao
šta bih mogao da dodam, da dopišem
 
Počinjem iz početka tako kao da se može početi
s kraja
    To je priča bez svoje knjige
o limaru koji se u snu okliznuo na krovu
kuće, u snu to se ponavljalo mnogo puta
u svim mogućim detaljima koji su odslikavali
mnoštvo sitnih gotovo beznačajnih odstupanja
Događaj se polako praznio, sve je manje
ostajalo neopisanih mogućih mesta pojedinosti
a njegovo telo primilo sve veću snagu
dok najzad nije pokupilo sve veću krv sa stranica
knjige. I onda događaj se ispisao, telo se
zatvorilo tako da mu je bilo moguće
priči (bez opasnosti) a da se ne bude
uvučen u slučajnost
Za to vreme knjiga se polako otvarala
razvijajući stranice u krug sve dok se nije
spojila prva sa poslednjom
ONDA  događaj se ispisao
ONDA  sa pokretom ruke
ONDA  sa nejasnom pomisli
ONDA  sa pogledom u prazno
ONDA  sve se to u nesvesti vratilo
              Ali knjiga je pala u zaborav
                         padala prema praznini
(rasla je) podupirući svet (telo)
On se okliznuo u snu na krovu
On je sanjao da se okliznuo na krovu
On je sanjao da se okliznuo u snu na krovu
On se okliznuo na krovu

Oceni 5