Slobodan Todorović: Znam gde živiš
Čujem da znaš gde živim?!
Vidi samo tu puzeću, razmetljivu blagovest!?
A ko si ti i šta sam tebi ja, da ti moja adresa znači?
Zar ne pomisliš, da možda i ja znam gde ti životariš?
Ali me veruj to saznanje ne obuzima...previše
Jer ti si samo ljuštura u čabru koji truli
Ovako, bez povoda se namećeš, na štanglu naslonjen
Mada bih mogao da shvatim tvoj strah i tvoju usamljenost
Tvoje ništavilo pred ogledalom, tvoju robusnost u grupi
U cokulama za gaženje i marševe - „Sieg heil“!
Pa pošto je već tako, tražeći me tamo gde živim da znaš
Ne smrzavaj se po ćumezima, iskorači
Slobodno dođi , (ne)najavljen, samo navrati, bani
Imam puno igrački i kostima i silikonskog harlekina,
Jer ja sam tvorac čuda
I uvek imam krofnice, čarapice na pufnice i za tebe štrudlice
Jer sam „seka persa“, šalim se, majstor sam za sitne kolače
( Zar ti naši talenti ništa ne znače? )
Ako treba obući ću haljinu samo za tebe
I visoke potpetice od Almodovara...
Možeš da probaš da me dodirneš?
Možda ćeš se osećati prijatnije, kad već znaš gde živim
Mada možda i ja znam gde ti krepavaš?
Moj stan je lavirint, možeš se zagubiti u njemu
Zovem se Orlando Kruz i ja sam bokser i gej
Mogu te pretvoriti u tigra, u zmaja, u ajkulu...
Tebe, precrtanu nulu... U zlatno tele, mastan džak...
Samo u dobrotvora ne mogu, za sad, mada radim na tome
Dođi da se igramo žmurke, imaćeš gde da se sakriješ,
Duboko... pošto znaš gde živim... bar ćeš negde biti...
Bićeš, bićeš, a posle možda i nećeš
Jer sve to može utihnuti, otupiće ti
Telefonski glas oštar kao katana, u igri traženja
Negde ćeš se zbiti, a možda i nećeš, jer sam dobar tragač
Padobranac i bokser, zovem se Orlando Kruz
Bićeš ti bićeš... A možda i nećeš više znati
Gde to ja, niti gde ti živiš?
Skriven u mraku po pustim ćeš hodnicima bez kraja hoditi
Bićeš bezlična faca na grupnoj slici
U vrtlogu deliričnog okruženja
K’o martovska bljuzga kopnićeš
Nikom nećeš predugo faliti
Pošto možda zalutaš, ili tek samo pobegneš?
I onda... kao da te nikad nije ni bilo
Maj 2021.