Tamo je sve kako treba
Slovenija 05 S

Photo: Lenka Sam

Slovenija, zemlja gdje je sve po mom

Pošto sam prije rata bio dijete, moje prvo iskustvo sa Slovenijom desilo se tek nakon rata, 1997. godine, kad sam išao na matursku ekskurziju sa svojom osnovnom školom. Bili smo jedna od rijetkih škola čiji su nastavnici već tada odlučili da odemo tako daleko, čak u Rimini. Putovali smo čitavih 28 sati do ovog jadranskog grada, a netom pred polazak, nastavnici su bili očajni jer smo morali imati slovensku tranzitnu vizu. Talijani te godine još uvijek nisu uveli vize za naše građane, ali Slovenci jesu. Dobili smo kolektivnu vizu na listu papira koji je izgledao vrlo smiješno – spisak đačkih imena i naljepnica na dnu. Cijena sitnica – 200 maraka. Pošto nas je išlo mnogo, čak oko 120, to nas je izašlo vrlo jeftino.

Otad slušam priče kako su slovenski graničari jedna grozna bića, kako maltretiraju sve čefure južno od Metlike (čefur je pogrdan naziv za južnjake), i kako nikome ne daju proći bez da ga izjebu k’o sansku kozu. Moja iskustva su potpuno drugačija. Nakon te 1997. godine ću proći mnogo puta preko raznih slovenskih granica, i samo ću jednom biti pregledan od glave do pete, i to kad sam išao s prijateljem Jasminom na vikend u Portorož. Izgledali smo tako da smo sami sebi bili sumnjivi; bez stvari, sa po jednom rezervnom majicom, dva pasoša od kojih jedan slovenski (njegov), Vectra u svom najboljem izdanju i nas dvojica ispijeni od vožnje preko Bihaća i nespavanja prethodnih noći koje smo prodernečili. Malo je falilo da nam i kočnice poskidaju. Jasmin je inače imao slovenski pasoš koji je dobio preko oca, a čija je majka Slovenka. Jednu jedinu posjetu njima pamtim po tome da deda nikad nije naučio slovenski, iako je tamo živio preko 30 godina, i da je tolare u inat Slovencima zvao dinarima. Njegova žena je bila primjer razlike između slovenskih i bosanskih žena, te njihove emancipovanosti. Dok je baka Slovenka upravljala helikopterom u osamdesetoj godini do vrha Triglava, Jasminova druga nana, inače Cazinjanka, to nije uopšte mogla da shvati. Mislila je da je ostatak porodice laže i zeza, te im je grdno zamjerala što se na takav način šale s njom. Jednostavno nije mogla pojmiti da je to moguće. Kada pogledate mape pismenosti u Jugoslaviji, biće vam jasno zašto su Slovenci uvijek bili ispred nas južnjaka.

Pri povratku iz Portoroža ista scena, isti graničar, i dalje sumnjičav, ali nas pušta da napustimo zemlju. Nije baš da svaki dan dvojica bosanskih 25-godišnjaka prelaze granicu s relativno dobrim autom i ostaju dva dana, bez išta u gepeku. Poslije toga, putovao sam u razne zemlje, a najviše u Holandiju, što autobusom, što autom, i nikad nisam imao nijedno loše iskustvo sa Slovencima, a naslušao sam se priča i priča o njima i njihovoj drskosti.

Narodnjaci all over the place

Prvi put kada sam ostao duže u Sloveniji bilo je prilikom jedne studentske konferencije, i to na primorju. Ova zemlja nije poznata po nekom posebnom moru, i rijetko koga ćete čuti da ide u Sloveniju na more, a to je prilično neopravdano. Piran je sigurno jedan od najljepših jadranskih gradova, a nisu loši ni ostali. Portorož je poznat po kockarnicama i pješčanoj plaži, a za to mjesto me veže i jedno veoma čudno iskustvo. Jednog ljeta sam sa ženom bio na koncertu beogradske grupe S.A.R.S., i kad smo ušli u lokal, bili smo sami sa otprilike 50 zaštitara koji su izgledali kao gorile. Pitao sam se zašto je to potrebno, a odgovor mi se sam ponudio jer je nakon koncerta iste sekunde krenula da svira Ceca, i to veoma glasno, a Slovenci koji su tu očigledno inventar, su znali sve i jednu pjesmu napamet. Frka je izbila vrlo brzo, i već nakon 20 minuta sam vidio kako iznose nekoga napolje. Godinama poslije toga ću razgovarati sa Žarkom Kovačevićem, pjevačem grupe S.A.R.S., i osjetiću njegovu sramotu što su tu uopšte nastupali.

Takvih klubova ima svugdje po Sloveniji. Nisu oni nešto posebno imuni na cajke, čak ih vrlo često otvoreno i vole. Nisu imuni ni na korupciju, što se može vidjeti ako se malo zagrebe po političkoj sceni, a Boga mi ni na politički bezobrazluk (pogledaj pod “Ljubljanska banka”). Ipak, nekako imam osjećaj da je to neki način za preživljavanje. Radi se o maloj državi, usred interesa drugih i jačih, i u tom polju je potrebno preživjeti. Tu se nekako Slovenija veoma dobro drži, i kao da uvijek izabere ono što je najpovoljnije za njih, u jednom trenutku je to Jugoslavija, a u drugom Zapad i Evropska unija. Ako se kojim slučajem i EU raspadne, oni će sigurno naći način da opstanu i ostanu bogatiji od nas koji smo geografski ispod.

U posljednjih deset godina sam u Sloveniji bio barem dvadeset puta, i često se zadržavao po nekoliko dana. Slavio sam nove godine, nekad prespavao na putu kući (šta god bila kuća, Sarajevo ili Amsterdam), a nekad i ljetovao ili zimovao. Maksuz sam otišao na koncert Laibacha jedno ljeto u Kranj, ali me po samom dolasku dočekao hladan tuš – koncert je otkazan zbog kiše i prebačen za sutra. Kako smo sutra već trebali biti u Portorožu na spomenutom koncertu grupe S.A.R.S., nismo mogli ostati u Kranju. Nakon toga sam kupio kartu za sarajevski koncert Laibacha, ali je i on otkazan iz nekog drugog. Poslao sam im ljutu poruku na Fejsbuku, i odmah dobio odgovor da je naredni koncert od njih. I zaista, dočekao sam ih vrlo brzo u Sittardu, gdje sam bio na listi gostiju.

Laibach nije jedini kulturni pokret koji dolazi iz Slovenije i oduševljava me. Prije nekoliko godina sam otkrio i Zorana Predina sa svojih 40 albuma. Iako sam ponešto znao, što od njega, što od grupe Lačni Franz, ni slutio nisam da je to tolika količina dobre muzike. Iako slovensku kulturu i sport često oboje umjetnici iz južnijih krajeva, kao što su Branko Đurić Đuro ili Goran Vojnović, nekako sam dobio osjećaj da ova zemlja ne sputava umjetnike da postanu ono što bi trebalo. Štaviše, podržava ih u tome, pa tako najčitanija knjiga svih vremena bude “Čefuri, raus”, pisca Gorana Vojnovića, a najgledaniji film “Kajmak i marmelada”, našeg Đure. Zlobnici će reći da je to u nedostatku vlastite duhovitosti i spisateljskog dara, ali šta i da jeste tako? U toj zemlji ljudi često izvuku ono najbolje za sebe, najbolje za zemlju, prirodu koja ih okružuje, pa tako i za opšti interes.

Pored toga, ljudi su veoma (finansijski) obrazovani, pogotovo neformalno, tako da vrlo dobro znaju izračunati koliko je važno čuvati prirodu ili kupovati isključivo domaće. Jedne prilike sam Novu godinu slavio u Škofji Loki, i odsjeo sam u apartmanima u kojima je apsolutno sve bilo 100% slovensko, od sijalice, preko namještaja, pa sve do posuđa. Ujutru kada bih krenuo po namirnice, u slovenskom supermarketu bi me dočekali domaći proizvodi iz lokalne pekare, domaće meso i jaja sa obližnjih farmi, i domaće sezonsko voće i povrće. Pored supermarketa ima mljekomat na kojem možete kupiti svježe mliječne proizvode, a izbor je ogroman, od voćnih jogurta do raznih vrsta sira. To nigdje drugo nisam vidio. Ako malo prošetate, možete obići mlin u kojem sedmočlana porodica pravi peciva za širi okrug oko Škofje Loke. Od domaćina kod kojeg smo odsjeli smo kupili domaće rakije; ljute i one slađe, za alkoholičare amatere, poput mene (borovničec i višnjevača, tope se u ustima). U tih sedam dana nisam vidio papir bačen na cestu, ni opušak na asfaltu, a obišli smo Ljubljanu, Kranj, Škofju Loku, okolna brda i Bled.

U Sloveniji i Bosanci razdvajaju smeće, pa je tako Ljubljana postala prvi grad na svijetu koji reciklira 100% otpada. Taj procenat je nešto niži u drugim mjestima, ali i dalje veoma visok, čak i u Jesenicama, koje odmilja zovu Bos Anđeles. Jedne prilike mi je poznanik Slovenac ispričao kako je u razredu bilo samo njih dvoje domaćih, ostali su svi bili Srbi, Bosanci i Hrvati. Rekoh, “dakle čefuri”, a on samo reče “nemoj tako govoriti, to su bila fina djeca”. Sličnu stvar sam doživio i jedne prilike u Hagu, kada smo bili na večeri kod jedne Slovenke. Nazvala ju je mama, a ona je rekla “evo došli mi Bosanci”, da bi majka rekla “sram te bilo, nemoj ih tako zvati”. U njenim krajevima, oko Celja, svi koji dolaze s juga su jednostavno nazvani “Bosanec”. To je prototip čovjeka koji je došao raditi neki zanat, i u pauzi će otići po četvrtinu hljeba i parizer. Slovenija ih je puna, ali po riječima Gorana Vojnovića za Al Jazeeru, već sada se razvila jedna posebna čefurska subkultura, što je definitivno dobra stvar.

Da li ćemo se mi južnjaci ikad mentalno približiti Sloveniji, teško je u ovom trenutku reći. Ono što je sigurno je da ne moramo gledati daleko kako treba živjeti i kako brinuti o sebi i okolini. Ne moramo ići u Njemačku, Holandiju ili dalje, jer nam je Slovenija tu na treptaj oka. A ona ima Triglav, more, jezera, odličnu hranu koja je skoro sva i dalje domaća, dobre rakije i piva, sjajno zimsko kuhano vino, lipicanere, manjak otpada, dobre plate, ugodnu klimu, dobar zrak, manjak gužve, lijep i rijedak jezik, odličan zdravstveni i obrazovni sistem, te mnoge druge prednosti u odnosu na države okruženja. A dotad, kad god želimo našu zemlju napraviti boljom, samo je dovoljno pogledati kako to rade Slovenci, i tu onda neće biti promašaja. To je zemlja koja uvijek izvuče najbolje za sebe, a jedan od primjera za to su sportska takmičenja. Iako znatno slabiji od nas, uspjeli su triput učestvovati na svjetskom i/ili evropskom prvenstvu u fudbalu, bili u finalu rukometnog prvenstva Evrope, i evropski prvaci u košarci. NK Maribor, nekadašnji stabilan jugoslovenski drugoligaš, nekoliko puta je igrao Ligu prvaka. Iako imaju neuporedivo manje planina od Austrije, Francuske ili Italije, odlični su i u zimskim sportovima. Sjetimo se samo Primoža Peterke ili nekih starijih jugoslovenskih skijaša, poput Mateje Svet ili Jure Franka. Mi takve nikad nisamo imali.

Jedan moj drug bi rekao, “Slovenija ti je kao Bosna, samo je sve kako treba”.

*Prenosimo sa portala Prometej.ba

Tagovi

Oceni 5