Slučaj dosljedne apologije zla

Nekad kad bijah praiskonski mlad, iako sam već imao trideset godina, bio sam radikalan u mnogo čemu.

Bio sam rigidan, nepotkupljiv, a posebno sam praiskonski mrzio pisce i generalno umjetnike koji su se zalagali za famozni estetski utopizam, prevedeno na običan jezik: to je ono kada živite pokraj koncentracionog logora a pišete o ptičicama, cvijeću, potočiću kako veselo žubori i sličnim tricama. Isto sam mrzio i takozvanu autonomiju književnog djela, a to znači da je književno djelo izvan vremena i prostora, izvan povijesti, izvan političkog i ideološkog. I čim bi mi neko pomenuo ove dvije sintagme odmah bih se mašio imaginarnog revolvera i pucao u te dvije sintagme, dok bih sagovornika koji ih je pomenuo ubjeđivao kako je gorko u krivu.

Sada znam da su estetski utopizam i takozvana autonomija književnog djela ratni zločinci većeg kalibra. Dokaz tome jeste Nobelova nagrada za 2019. koja je pala u ruke Petera Handkea.

Nikad nisam mogao razumjeti pisce koji su u teškim vremenima po čovječanstvo skladali božanske arije, pjevali o harmoniji među živim bićima, uzdisali za onostranim sferama vasionske ljepote i sličnim sranjima. Uvijek sam bio oprezan kada neko iz BiH ili susjedstva i komšiluka tako piše, odmah bih pomislio: evo ga, potajni nacionalista. Evo ga: bystander, onaj koji razjapljenih čeljusti gleda užas i smrt, ali mu je puls na 60, a otkucaji srca se ne ubrzavaju. Pomislio bih: evo još jednog apolitičnog pjesnika-imbecila koji piše o astralnim gradovima, ali neće da piše o humkama ispod kojih su kosti nevino ubijenih civila; djece, žena, staraca, vojno sposobnih muškaraca.

Neće da piše o ratnim zločinima jer ih prećutkuje. Učestvuje u zavjetu ćutnje u kojem je većina njegovog naroda. Ili neće da piše o ratnim zločinima jer ga je sramota. Stidi se pripadnosti narodu koji učestvuje u zavjetu ćutnje, što je, ipak, malo razumljivija ćutnja, ali opet je ćutnja. Ali što bih ja imao empatiju za ljude, pisce, novinare koji nisu slova napisali o zločinačkim planovima koji su skovani u gradu u kojem žive, a sprovedeni u djelo nekoliko stotina kilometara dalje od Beograda ili Zagreba.

Strašno me zanimalo kako se to može biti apolitičan, neangažovan u književnosti. Meni to nije polazilo za rukom, zato sam dobio značajnu evropsku književnu nagradu za poeziju koju sam pisao prije 17-18 godina, kada nisam o nagradama ni najmanje razmišljao. Ono o čemu sam razmišljao jeste da budem na strani poniženih i uvrijeđenih, na strani slabijeg, na strani žrtve, jer sam na toj strani stajao i u životu.

Jednom sam stao u odbranu svog rođaka i popio šaku u lice. Dječak koji me je udario bio je stariji i jači od mene, ali ja sam stao ispred slabijeg dječaka, uzeo ga u zaštitu, iako sam bio ponižen od jačeg od sebe.

Ako sam išta naučio iz književnosti, iz ruskih romana 19. vijeka i onih s početka 20. vijeka to je da normalno ljudsko biće mora biti na strani slabijih, siromašnih, ugroženih. Znao sam to davno prije nego smo kroz teorijske knjige to dobili kao svojevrsne ukaze kako se ponašati na kraju 20. vijeka; boriti se za marginu i manjine. Imao sam oduvijek socijalnu svijest, osjećaj za pravdu i empatiju, sve što apolitični i neangažovani pisci uglavnom nemaju, ili ako imaju onda ih je strah da to pokažu.

Zato mi je bilo lako pisati o poniženim ratnim veteranima koji love ribu na Miljacki, o starcima koji provode posljednje dane hraneći golubove u parkovima, o košmaru divljeg i seljačkog kapitalizma u Sarajevu i Bosni, o svojim mrtvim drugovima koji su bili istinski heroji, o mnogim ratnim doživljajima za koje sam smatrao da su bitni za čitatelje, o nepravdi koja nas sviju izjeda kao korozija metal. Pa čak i o zločinima vojske kojoj sam pripadao pisao sam i u književnosti i u novinskim tekstovima.

Sve mi je to polazilo od ruke, išlo mi je kao kad te krene riba pa gdje god zabaciš plovak tone i osjećaš ribu na siti kako se bori na život i smrt.

Pisanje je takođe borba na život i smrt. Pogotovo je pisanje o ratnim zločinima, zločincima, borba na život i smrt, i više od svega: borba protiv zaborava, a za sjećanje, za memoriju koja nikad neće biti izbrisana kako su naši prijeratni životi bili izbrisani za samo nekoliko prvih dana rata. Koliko godina je moralo proći dok smo se obnovili i dok smo povratili pravo na vlastito sjećanje, dostojanstvo koje su nam gazili tokom četiri ratne godine? Retoričko je pitanje, a na to nema odgovora, jer obnova još traje, i nikad neće biti završena.
Oduvijek sam znao da treba pisati o ratu, o traumi rata, o mrtvima, ranjenima, o izbjeglicama, o PTSP-u. Sve sam to radio iako sam vrlo često nailazio na otpor ovdje, u Sarajevu. Ljudi koji su mi se predstavljali kao prijatelji prije 15-16 godina su me ‘prijateljski’ uvjeravali da prestanem pisati o ratu, jer se nema o tome više šta napisati, jer je to potrošena tema i jer je vrijeme da idemo naprijed. Vrijeme je, navodno, da nađemo nove teme, tako su me uvjeravali lažni prijatelji, ali sam zadržao svoj pogled na svijet. Vidio sam stvari i događaje koje drugi ljudi nisu mogli vidjeti i nisu htjeli vidjeti.

Nisam nikad odustao od svoga pisanja, od načina na koji pišem, stalno sam orao svoju brazdu i tu me ništa nije moglo pokolebati, iako je bilo itekakvih sumnji u vlastiti rad. One razjedaju gore nego korozija hrđajući čelik.

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana.

Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju.

Čitao sam Handkea poslije rata i ne znajući za njegovu zločinačku ulogu tokom i nakon rata. Uživao sam u romanu Golmanov strah od penala. Znao sam napamet cijeli prvi paragraf ove knjige. Znao sam i zadnju rečenicu te knjige, koju još nisam zaboravio. Uživao sam i u knjizi Užas praznine, onda sam ga prestao čitati ali sam ga i dalje smatrao vrijednim i posebnim. Jednostavno sam ga zaboravio. I da nije dobio Nobela teško bih ga se sjetio. Možda bih se više sjetio njegovog antijunaka montera Josepha Blocha, ili bih se sjetio kako golman s užasom nemoći gleda kako lopta lagano prelazi gol liniju, i to bi bilo sve.

Zadnjih dana sam slučajno dva puta bio u ribolovu u okolici Foče. Tamo sam se družio s jednim mještaninom i lovio lipena zajedno s njim. Kada sam ga prvi put vidio odmah sam znao da je taj čovjek prošao štošta u životu. Drugi put se sam otvorio i počeo pričati kako je gledao dok mu ubijaju mater nožem, a kako se otac sakrio ispod kreveta u kući koju su četnici zapalili, ali je uspio iskočiti iz kuće prije nego je izgorjela. I kako je gledao kako mu zaustavljaju strica na cesti i kako stric diže ruke u vis nadajući se milosti dok mu jedan prilazi i probada ga nožem. Onda je moj ribarski drug bježao prema Drini. Iz kuće je poveo sa sobom nečije dijete, ni sad se ne sjeća čije je dijete bilo, i sakrili su se u špilju koju je rijeka izdubila u obali. Četnici su šetali iznad njih ali ih nisu vidjeli. Poslije je bio u Armiji BiH u Goraždu, četiri puta je ranjavan. Podizao je rukav i pokazivao mi je ogromne ožiljke od rana. Kaže da ima invalidninu od 100 maraka. Živio je u Sarajevu ali se ipak vratio u svoje mjesto.

On je stvarni čovjek čiju sudbinu Peter Handke negira u svojim javnim nastupima, tekstovima i putopisnim knjigama. Za Petera Handkea ova sudbina ne postoji, a ne postoji ni 11.000 ubijenih građana Sarajeva.

Svaki pisac koji misli da ga njegova ‘genijalnost’ postavlja izvan i iznad kategorija dobra i zla ne može se zvati velikim piscem ni ljudskim bićem, ako si pisac a nemaš stav prema fašizmu i staljinizmu, holokaustu, genocidu, ili ih podržavaš onda si isto ono zlo koje je donijelo sve najgore što se desilo čovječanstvu u 20. vijeku.

Za mene veću vrijednost ima teška sudbina ovog čovjeka sa Drine, s kojim sam hvatao lipena cijeli dan, više nego sve što je napisao Peter Handke.

Snaga jednog čovjeka kojem su poništili život, ali on i dalje živi i bori se, nešto je najplemenitije i najvrjednije na planeti. O tome vrijedi pisati, o svemu onome o čemu ustrajni apologet zla nije pisao u svojim knjigama.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana