Virus udara tamo gdje najviše boli
Corona 01 S

Photo: www.telegraph.co.uk

Slučaj korona: Bezuvjetna vjera da imamo rješenje za svaki problem

Za početak jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra vijest je vrlo visoka vjerojatnost da nećete umrijeti od koronavirusa. Loša vijest je da ćete jednoga dana ipak umrijeti, i to, ako je vjerovati statistici, najvjerojatnije od neke kardiovaskularne bolesti. Statistički gledano smrt od virusne bolesti ne stoji visoko na listi uzroka smrti u Europi kao što je to bio slučaj prije 1980-ih godina; prosječni stanovnik srednje Europe danas umire pretežito od svojih loših životnih navika, koje mu kad tad suze krvne sudove i ubiju ga. Nije dakle visoka stopa smrtnosti (postotak smrtnih slučajeva spram broja oboljelih od neke bolesti) ono što nas najviše brine kod koronavirusa, prije da se radi o tome da nas ovaj virus udara tamo gdje nas najviše boli, u našu bezuvjetnu vjeru u napredak, vjeru da imamo sve pod kontrolom i da imamo rješenje za svaki problem.

Koronavirus nas podsjeća kako ipak imamo malo toga pod kontrolom, kako smrt uopće nemamo pod kontrolom, a bolesti nažalost samo do određene granice. Pod kontrolom nemamo više ni širenje COVIDa-19 – u međuvremenu je previše zaraženih da bi se to moglo staviti pod kontrolu u našem visoko globaliziranom svijetu. Koronavirus izaziva strah manje zbog njegove pretpostavljene stope smrtnosti, više zbog osjećaja gubitka kontrole: radi se o nečemu, na što nismo pripremljeni, o nečemu što još ne poznajemo dovoljno i protiv čega još nemamo lijek. Radi se o nečemu za što ne znamo kada će nestati i koliko će žrtava odnijeti sa sobom, makar taj broj procentualno ne bio velik.

Stručnjaci tvrde da je koronavirus ubojitiji od obične gripe, no stvarna stopa smrtnosti COVIDa-19 će se moći znati tek neko vrijeme nakon što epidemija prođe. Pretpostavlja se kako je trenutno stopa smrtnosti izvan izvorišta virusa u Wuhanu 1-2%. Ta brojka nam govori kako epidemija koronavirusa ne donosi globalnu apokalipsu, ali i kako ju treba shvatiti ozbiljno. Najveći dio inficiranih će bez većih komplikacija ozdraviti, ali isto tako jedan mali postotak neće preživjeti. Kod španjolske gripe, s kojom su se suočili naši preci oko 1918, pretpostavlja se stopa smrtnosti oko 3%. Kao i kod španjolske gripe, opasnost COVIDa-19 nije u velikoj smrtnosti pojedinca nego u tome da ova bolest napada mnoge ljude istovremeno i da zbog toga potresa naša društva, jer su npr. kapaciteti za smještaj i njegu pacijenata nedovoljni ili zbog obustave ili smetnji u trgovini i protoku životnih namirnica.

Provjera stvarnosti protiv histerije

Epidemije i pandemije su manje izazov za pojedince negoli za cjelokupno društvo, koje se preko noći nađe suočeno s pitanjem kako mi kao društvo reagiramo na iznenadnu prijetnju. Osciliramo li između panike i bagateliziranja? Idemo li još uvijek na posao ili ostajemo kod kuće i masovno naručujemo dezinfekcijska sredstva? Pustošimo li dućane s masovnim kupovinama, prelazimo li na drugu stranu ulicu kad nam ususret dolazi naš susjed podrijetlom iz Azije? Držimo li se osnovne higijene ili upadamo u antikinesku histeriju?

Naravno da nitko ne želi umrijeti od virusa. Ali činjenica je kako ljudi svakodnevno umiru, i to najčešće zbog najbanalnijih mogućih razloga. Ljudi bivaju pregaženi, stradaju u avionskim nesrećama iako su svezali pojas po propisima, stradaju u brdima pri planinarenju ili bivaju ubijeni kuhinjskim nožem od bivšeg muža (ova se opaska odnosi na sve češća ubojstva žena od strane muževa i partnera u Italiji, o čemu se u zadnje vrijeme mnogo diskutira i piše u medijima, op. prev.). Oprostite mi molim ovu neugodnu usporedbu, ali zapravo je rizik da ja ili moje prijateljice u našoj dobi umremo od koronavirusa u Italiji mnogo manji od rizika da umremo zbog svog spola: svakih 72 sata ovdje bude ubijeno nekoliko žena i zbog toga se ne poduzimaju nikakve drastične mjere, ubojstva žena obično nisu dovoljan razlog ni za manje drastične mjere, kakva je npr. otkazivanje nogometnih utakmica, čemu svjedočimo u trenutnoj krizi oko koronavirusa. Mala provjera stvarnosti pomaže protiv kolektivne histerije. Zbog toga dopustite da nastavim s grotesknom nabrajalicom od maloprije: da, ljudi svakodnevno umiru, umiru tako što se utope u Sredozemnom moru, smrzavaju se u izbjegličkim kampovima u Grčkoj ili umiru od gladi u Centralnoafričkoj Republici. Ljudi bivaju strijeljani, gađani bombama i raščerečeni jer su imali peh da su na krivom mjestu u krivo vrijeme bili ljudi. Sadisti i diktatori su našem svijetu donijeli više smrti nego što će španjolska gripa, koronavirus i HIV moći zajedno donijeti. Naravno da ni u kom slučaju ne želimo umrijeti od nekog virusa, ali zato se svakodnevno marljivo umire za državu, religiju, svjetonazor, rudna bogatstva, čast, zbog spola ili boje kože. A prije svega se umire od gladi koja postaje sve teži problem zbog klimatskih promjena: od koronavirusa je dosada umrlo 3.389 ljudi (stanje 6.3.2020) u cijelom svijetu, od gladi godišnje umre oko devet milijuna ljudi, od toga čak 3,1 milijuna djece.

No zbog toga nitko dosad nije uradio nešto usporedivo s mjerama poduzetim zbog koronavirusa, koji je doveo do toga da se preko noći sagradi bolnica, da se zatvori čitave gradove, zatvori škole, zaustavlja vlakove i šalje vojska u manja mjesta. Što su sve mjere o kojima se može govoriti u slučaju potencijalne pandemije. Pitanje je zašto nema takve spremnosti i tako drastičnih reakcija kad nemamo pandemiju, kad smo suočeni s drugim, isto tako ozbiljnim problemima? Koronavirus nam je prije svega pokazao koliko zapravo naša društva kolektivno, medijski i politički pogrešno percipiraju što su najveće opasnosti po nas.

Dok WHO trenutno diskutira da li je COVID-19 još uvijek samo epidemija ili ga treba proglasiti pandemijom, histerija oko ove bolesti poprima pandemijske razmjere. Koronavirus nam donosi paniku, kakvu su nam mikroplastika u zraku, glad u svijetu ili sve učestaliji ratni sukobi već odavno trebali izazvati. Zbog koronavirusa u svega nekoliko dana nastaju bolnice i divljenja vrijedne sanitarne i opskrbne strukture, koje su npr. u izbjegličkim kampovima na Lezbosu već mjesecima potrebne. Koronavirus u nekoliko dana prisiljava političare na odluke i poteze na koje ih npr. sve žrtve femicida u svijetu stotinama godina ne mogu motivirati.

Sve se može kad postoji volja

Koronavirus izaziva kod ljudi kolektivnu pažnju, kakva npr. ne postoji kod činjenice da godišnje 4,6 milijuna ljudi umre od posljedica zagađenja zraka. Naravno, ta dva problema nisu ista, epidemija nekog virusa se razlikuje od problema zagađenja zraka, gladi u svijetu ili klimatskih promjena, ali ovdje se radi o sljedećem: koronavirus je pokazao da svijet ima kapaciteta kolektivno reagirati na probleme, samo ako postoji politička i društvena volja. Kad bi se u rješavanje problema zagađenja zraka ili gladi u svijetu uložilo 10% energije koja je uložena u borbu protiv koronavirusa, svijet bi bio puno ljepše mjesto. No, svi ovi nabrojani problemi, iako međusobno različiti, mogu biti itekako povezani: tko god danas paniči zbog koronavirusa, u budućnosti će imati još više razloga za strah kad zbog globalnog zatopljenja u Europu stignu bolesti iz tropskih krajeva poput denga groznice, zike, chikungunya-virusa ili virusa zapadnog Nila – zbog porasta temperature diljem svijeta ove se bolesti šire na sve više predjela u kojima ih dosad nije bilo.

Koronavirus nam je dakle pokazao da se može kad bi se htjelo. Da, moguće je da države djeluju, pomažu i komuniciraju brzo, bez birokracije i na međunarodnoj razini, da se brzo sprovode izvanredne mjere, da se brzo nabavi potrebni novac, da se brzo okupe potrebni ljudski resursi, kako bi se riješio neki problem (u ovom slučaju, kako bi se zaštitilo zdravlje stanovništva), sve je samo pitanje volje. Shodno tome moramo zaključiti da je moguće pomoći djeci koja se smrzavaju u izbjegličkim kampovima na turskoj granici ili ljudima na Lezbosu koji ne dobivaju potrebnu liječničku pomoć a pate od raznih bolesti s visokom stopom smrtnosti poput epilepsije, bolesti srca ili dijabetesa. Moguće je, ali nema volje da se to uradi. Nema ni volje da se borimo protiv problema čestica prašine, koje trenutno zbog zagađenja u sve većoj količini dospijevaju ne samo u naša pluća nego preko krvi bivaju transportirane i u razne druge organe. U usporedbi s reakcijom na koronavirus, reakcije na ove i druge probleme svijeta zapinju u blatu legislativne letargije. Pri tome se, paradoksalno, radi o problemima za koje – za razliku od koronavirusa – imamo sredstva i mogućnosti da ih riješimo, o problemima za čije trajno rješenje nisu potrebna neka velika otkrića, nego prije svega resursi i politička hrabrost. Čovječanstvo koje preko noći gradi bolnice a desetljećima ne može organizirati npr. da se višak hrane koji se u Europi i Americi godišnje baca u more preusmjeri u Afriku, trebalo bi prije svega promisliti o svojim prioritetima.

Psihološki profil pandemije pokazuje nam koliko je tanak led civilizacije, kad se ljudi i mediji uspaniče. U takvim situacijama čini se da ljudi razviju značajne poteškoće s apstraktnim mišljenjem i kadri su razmišljati samo u jednostavnim obrascima: budući da je virus nastao u Kini, odmah su sumnjivi svi Kinezi i sve druge osobe azijskog podrijetla, opadaju narudžbe s kineskih online platformi, čak i dionice firme koja proizvodi korona pivo su u drastičnom padu. Nakon širenja virusa svakodnevni sumnjivci diljem svijeta nisu više samo Kinezi i drugi Azijati, nego prije svega i Talijani.

Stigma je poput druge, sekundarne bolesti: širi se, izolira pogođene i mnogo boli – to vam mogu reći i oboljeli od Alzheimera ili AIDS-a. U slučaju koronavirusa je nacionalna stigma kojom su obilježeni Kinezi i Talijani povezana i s načinom na koji su se te zemlje postavile prema bolesti: npr. München, u kojemu je prije par tjedana potvrđeno nekoliko prvih slučajeva COVIDa-19, nije paraliziran i zatvoren kao što je to učinjeno s polovicom Lombardije (što je iz preventivnog smisla bila jedna veoma upitna i vjerojatno ne baš smislena metoda). München je u usporedbi s Italijom elegantno, a ne neurotično reagirao i to bi uopće bio jedan poželjan krizni protokol za ovakve situacije: ostati miran i objektivan i posebno ne zamarati se nagađanjima i poluznanjima koja dolaze s društvenih mreža i od masmedija, kako kriza ne bi prerasla u katastrofu.

Ostanite mirni

Stoga ostanite mirni i nemojte da vas panika pandemije dovede do toga da u glavi stvarate klišeje i povezujete koronavirus s određenim nacionalnostima – to naime ne čine ni virusi ni bakterije, koji ljude napadaju neovisno o nacionalnosti. I dalje možete pozdravljati svog susjeda podrijetlom iz Azije bez zaštitne maske i možete i dalje normalno živjeti svoj život. A ako se budete pridržavali klasičnih pravila higijene, možete si najbolje pomoći da ne dobijete koronavirus: redovno perite ruke i ne kišite svom susjedu u lice. Ne čeprkajte po nosu, ustima i očima, ni – ako vas isti iz nekog razloga žulja – po svom bližnjemu.

Ako se ne osjećate dobro, ostanite kući, jer nitko nije nezamjenjiv na poslu. Ta pravila vrijede za sve vrste infekcija, bilo gripe bilo koronavirusa. Čilajte kući na kauču i gledajte tv. Jer kad jednom kihnete u nekom velikom birou, tvornici ili u autobusu, možete zaraziti mnogo ljudi: statistički gledano, svatko tko ide bolestan na posao, zarazi oko 40% kolega. Redovno provjetravajte prostorije, a ako pripadate rizičnoj grupi starijih osoba ili osoba sa slabijim imunitetom, budite posebno oprezni i privremeno reducirajte sve socijalne kontakte.

Ako se budete svega ovoga pridržavali, onda se možete u miru brinuti oko drugih stvari – poput prometnih nesreća, zagađenja zraka i sve češćih ubojstava žena. Sve te stvari još uvijek nemamo pod kontrolom kao ni koronavirus. Koliko god da smo napredni, nažalost u svojoj krhkoj ljudskosti nemamo mogućnost biti imuni na patnju, što je istovremeno i zastrašujuće i utješno. Sam život ima stopu smrtnosti od 100%, na svakom mjestu i u svako vrijeme.

Važno je da unatoč tome i upravo zbog toga budete svjesni da riječ pandemija gramatički ne potječe od riječi panika – upravo tu leži stvarna opasnost ovog virusa, da se svi uspaniče i da se poremeti normalni tok života. Zbog toga nemojte paničiti. Pa ako unatoč tome i dalje često i zabrinuto kontrolirate brojeve oboljelih i tričite u apoteku da kupite zadnju zaštitnu masku, sjetite se kako vjerojatno ipak nećete umrijeti od koronavirusa, nego od neke kardiovaskularne bolesti i zbog toga treba više da pripazite na svoj krvni pritisak i prehranu nego na stopostotnu sterilnost površina u vašem stanu.

*Autorica je docentica za higijenu, prevenciju i socijalnu medicinu na Univerzitetu Bolzano

*S njemačkog preveo: Marijan Oršolić

*Prenosimo sa portala Prometej.ba

Oceni 5