Kad Lufthansa diskriminiše
Pokro66

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Slučaj Lens: Avioni u niskom letu

Ako biste kojim slučajem nabasali na naslov „Zaposlena u avio-kompaniji godinama maltretirala gej muškarca, pa unapređena,“ te naslov „Doktor Marko Lens: Dokazao sam da Srbi nisu građani drugog reda," pomislili biste da se radi o dva različita slučaja, a najviše zbog toga što se pojmovi „Srbin“ i „homoseksualac“ ne slažu dobro kada su u pitanju napisi u srpskim medijima. Istina je nešto drugačija, budući se ipak radi o istom slučaju, ali o dva različita pristupa, te prvi naslov dolazi sa američkog portala them, a drugi sa srpskih Večernjih novosti.

U pitanju je slučaj koji je u srpskim medijima odjeknuo u julu 2018. godine, kada je dr Marko Lens dobio čak četiri tužbe protiv kompanije Lufthansa Group, u čijem su vlasništvu i Swiss Air Lines i Austrian Airlines, a zbog diskriminacije koju je trpeo od septembra 2012. godine. Nevolje su, kako je dr Lens ispričao u jutarnjem programu televizije Prva skoro godinu dana nakon što su donesene presude, počele kada se te 2012. umešao u sukob između menadžerke Dorit Rosenberg i radnice srpskog porekla, a pošto je čuo da je Rosenberg zaposlenu nazvala „srpskom kravom.“ I onima koji nisu upućeni u značenje termina „mobing“ jasno je da se radi o kršenju prava zaposlenog, i da najveći problem nije u tome da li je uvreda dobila dodatak „srpska“ ili je, pak, ostala nacionalno neopredeljena, već u tome što se radi o zlostavljanju i diskriminaciji na radnom mestu.

Rosenberg, koja je u to vreme radila na beogradskom aerodromu Nikola Tesla kao menadžerka za Swiss Air Lines i Austrian Airlines, je nakon toga svoju pažnju preusmerila na dr Lensa, pa je to bio početak višegodišnjih aerodromskih neprilika koje su kulminirale tužbama iz 2018. godine. Oni koji su slučaj pratili preko srpskih medija mogli su da pročitaju da diskriminacija zapravo znači anti-srpske komentare koje je Rosenberg u više navrata uputila Lensu, što znači da je prosečni srpski čitalac ostao uskraćen za drugi deo priče koji se odnosi na homofobične ispade i napade zbog seksualnog identiteta. Tako su srpski mediji poveli rat protiv velike kompanije, a sve u uverenju da u njihovim naslovima nema ničega nacionalističkog, te da su kuka i motika tu samo radi borbe protiv kapitalizma i poslovnih giganata koji proždiru srpsko dostojanstvo. Po principu „oni protiv nas,“ te „Srbi su nebeske žrtve,“ a tek nakon što je Lens pobedio na sudu, počeli su hvalospevi o srpskoj hrabrosti i malom narodu koji je još jednom ustao protiv zlih Nemaca i još gorih Austrijanaca, pa se priča o homofobiji polako izgubila u žamoru srpskih pokliča.

Ukoliko bi se čitalac, pak, okrenuo stranim izvorima slika bi postala nešto drugačija, budući da se tamo gde nema srbovanja brine i o posledicama homofobije. Rosenberg se, naime, nije zaustavila samo na predrasudama o srpskom narodu, pa je Lensa nazvala i „ružnom pederčinom,“ nakon čega je zaposlenima zabranila da sa njim komuniciraju. Problem se nastavio i u septembru 2014, kada je održana prva Parada ponosa nakon nereda iz 2010. godine, pa je Rosenberg tom prilikom Lensa upitala da li je bio na Prajdu, te dodala da joj je žao što i te godine nije bilo napada na pripadnike zajednice, budući da bi „sve pedere trebalo pobiti.“

Doktor Marko Lens je nakon homofobičnih ispada odlučio da podnese tužbu, pa je tim povodom kontaktirao izvršnog direktora kompanije Lufthansa Group koji mu je saopštio da je on taj koji je sankcionisan, i da mu je zabranjeno da leti avionima njihove kompanije. Tako su 2014. pokrenuti procesi u Beču protiv Austrian Airlines, i Beogradu protiv Swiss International. Suđenja su potrajala tri godine, nakon čega je Lens pobedio na čak četiri suda: na Gradskom i Apelacionom sudu u Beču, te Višem i Apelacionom sudu u Beogradu. Sudski organi su doneli presude koje su dokazale da se radi o ozbiljnim slučajevima diskriminacije na osnovu nacionalne pripadnosti i seksualnog identiteta, ali pobeda, kako kaže Lens, nije bila laka, budući da je zaposlenima koji su svedočili trebalo hrabrosti da izađu na sud, a mnogi od njih su nakon svojih svedočenja ostali bez posla. Lens je kao nadoknadu za pretrpljenu duševnu bol dobio 500 hiljada dinara, a Swiss Air je morao da plati i to da presuda bude objavljena u listu Politika. Tako su tužbe Lufthansa Group koštale oko tri miliona dinara, što je oko 25 hiljada evra, a Lens je novac donirao Zavodu za psiho-fiziološke poremećaje i govornu patologiju „Prof. dr Cvetko Brajović" u Beogradu.

Slučajem se pozabavila i platforma All Out, koju opisuju kao globalni pokret za ljubav i jednakost, pa je u avgustu 2018. pokrenuta i peticija čiji je cilj da se kompaniji Lufthansa da do znanja da građani sveta nisu zadovoljni, što bi moglo da ugrozi reputaciju čitave grupe i svih kompanije koje se nalaze pod njenim kišobranom. Rosenberg je u peticiji imenovana kao „zaposlena u kompaniji Lufthansa Group,“ dok je Lens „All Out član iz Srbije,“ ali su svi ostali detalji identični, pa zainteresovanima nije teško da povežu slučaj o „Srbinu pobedniku“ sa problemom gej muškarca koji je godinama trpeo zlostavljanje zaposlenih u kompaniji Lufthansa. Prosečan čitalac bi mogao da se zapita u čemu je problem, i šta to još žrtva hoće nakon dobijenih presuda, a odgovor je: zvanično izvinjenje i sankcije za Rosenberg koja je nakon skandala unapređena i poslata u Sjedinjene Američke Države. Poenta je u tome da kompanija javno prizna grešku, što je tek možda prvi korak ka boljem tretmanu za pripadnike LGBTIQ zajednice, te sve druge koji su u nekom trenutku bili diskriminisani po bilo kojem drugom osnovu. All Out se, naravno, najpre obraća članovima LGBTIQ zajednice, te tekst peticije počinje pitanjem „Kako biste se osećali da vam neko kaže kako bi sve homoseksualce trebalo pobiti?“ što je upit na koji bi retko ko mogao da ostane ravnodušan.

Tako dr Marko Lens na kraju nije samo „junak, heroj, kralj i Srbin,“ već i pojedinac koji je ustao protiv homofobije, što verovatno zahteva još veću hrabrost, budući da iza gejeva i lezbijki obično ne stoje čitavi narodi, već samo oni pripadnici zajednice koji ne žele da i dalje trpe diskriminaciju. Sistem stereotipa je ništa drugo do pokušaj pojedinca/pojedinke da sačuva svoj položaj u društvu, a problem je u tome što nikada nije neutralan, već je obično osnažen emocijama i željama da se sačuva bezbednost u okviru pozicije koja se zauzima. Upravo zbog toga niko nije imun na generalizaciju i diskriminaciju, pa najveći broj građana druge definiše još pre nego što ih vidi i upozna, a jedini lek protiv te anomalije jeste obrazovanje i zanimanje za ono što je drugo i drugačije.

Na kraju bismo mogli da zaključimo da su oni kojima se najviše divimo, i koje najviše poštujemo, građani čiji su svetovi naseljeni osobama a ne tipovima, koji svoje sugrađane radije upoznaju nego što ih guraju u fioke koje su za njih unapred pripremili. Svaka klasifikacija je na kraju u funkciji neke svrhe koja nije ni u kakvoj vezi sa onima koji diskriminišu, i pripada nekom starom sistemu, sukobu ili nesporazumu, a najčešće je proizvod straha od onoga što se razlikuje od nas. Divimo se i pojedincima i pojedinkama koji su spremni da ustanu protiv sistema koji ne priznaje pravo na ljudsko dostojanstvo, te zloupotrebljava svoj položaj, a posebno kada su spremni da svoj bunt do kraja artikulišu, a uprkos strahu da bi izgubili status heroja ukoliko bi grupa koju nazivaju svojim narodom čula ponešto i o drugim razlikama. Divimo se i medijima koji izbegavaju senzacionalističke naslove, srbovanje i raspirivanje mržnje, budući da sva ljudska bića imaju jednu zajedničku osobinu – da diskriminišu ono što je drugačije, te ustanu protiv drugih da bi sačuvali sopstvene pozicije, pa rešenje nije u sistemu „oni protiv nas,“ već u prepoznavanju predrasude koje su u svako biće umetnute odmah po rođenju.

*Tekst je objavljen u magazinu Optimist

Oceni 5