Dorin dnevnik (6)
Munnas 03 S

Photo: tumblr.com

Slučajni rastanak

* Šta je ntt?

21.7.1995.

Jutros sam se probudila kao jedan od koncentričnih krugova. Pljesnula sam Bršljana da mu saopćim tu novost, a on me najprije pitao da koji krug. Ja sam mu rekla treći od sedam, a on me pitao da li treći od centra ili treći od periferije. Kad se ispostavilo da sam se probudila kao treći koncentrični krug od periferije, on je kazao da je znao da će nešto zeznut.

Molila sam ga za objašnjenje, a on mi je natuknuo da neka samo razmislim o utrošku materijala, jer da za udaljenije krugove od centra treba više materijala, a da će mi se sve ostalo kazati tokom dana.

Sjećam se, tako, kad sam prije osam godina bila u Paraćinu, došla sam do ugla ulice 14. kolovoza i 15. septembra, i čujem njih dvoje kako pričaju. Ulica 14. kolovoza je govorila: „Bog te tvoj, što sam se umorila. Znaš otkud idem? Idem sve od ulice Ulice vojvode Stepe, prošla sam Ulicu bleiburških žrtava i da nisam otpočinila na križanju Bulevara Revolucije i Ulice Mile Budaka, noge bi mi otpale”. Onda se obratila meni i upitala me zašto je gazim.

Ja sam se zacrvenila i nisam znala šta reći, kad javi se Ulica 15. septembra i kaže: „Drugarice, slobodno Vi gazite po meni, ja sam navikla”. Mene je to toliko dirnulo da sam je pozvala na kavu. Ja sam naručila gorču, a konobara sam zamolila da njoj dadne sa saharinom, jer da ona ima spušteni trotoar.

Nakon toga smo se puno zbližile. Stalno se dopisujemo, a bila mi je i dva puta u posjetu. Drugi put je bila nakon ovih promjena, pa sam je svima predstavljala kao Ulicu Domovinskog rata, tako da nije imala nikakvih neugodnosti.

Zamolila sam Kavula da mi s mašinom za šišanje prođe sredinom glave, od zatiljka prema čelu, tako da sam dobila prugu koju mi je Karota još i izbrijala, a onda flomasterom napisala: „Mislim, dakle, ajme!”

Izašla sam u park, sjela na jedan stariji bračni par i promatrala zalazak sunca koje se tek pojavilo na istoku. Napominjem da je gospođa imala šeširić.

Doletio je jedan golub i upitao me: „Znaš li ti moju mamu?”, a ja sam mu odgovorila: „Dušo, možda znam, ajde pričaj mi o svojoj mami”. Evo njegove priče: „Moja mama je najdivnije stvorenje na svijetu. Kad ugledam moju mamu, meni srce ubrzano tuče. Stisnem joj se uz krilo i ljubim je ljubim. ona se pravi da joj je svejedno, a kriomice briše suze”. Ja sam ga pomilovala po glavici i usput je zavrnula. Stavila sam ga u torbicu i uzdahnula: „Od lirskog goluba - lirski tingulet”.

Prišao je jedan gospodin i upitao onaj bračni par na kojem sam sjedila da li je slobodno, a kad su oni rekli da nije, sjeo je do mene i zagrlio me. Pokušala sam nešto reć, ali mi je on poljupcem začepio usta. Onaj bračni par je počeo protestirat, a žena je vikala: „Dižite se, ne možete općit na nama!”. Mene je to toliko iznerviralo da sam rekla: „Ne možemo, je l'? Zar sumnjaš u nas? E, sad ćeš vidit da možemo”.

Kad smo bili gotovi, gospodin se obrisao o gospođin šešir, naklonio se i otišao. Kako je atmosfera bila malo nategnuta, bračni par je počeo međusobno razgovarat. On je pitao: „Draga, jesi li ti zabunom jutros uzela moju dentjeru?”, a ja sam se nadovezala:

- Ne čini li vam se kako je pitanje sata kad će nam biti bolje?

- Mislim da se radi o minutima.

- Kažu stručnjaci da blagostanje juri prema nama brzinom od dva maha.

- Ako ne trepnemo, možda ga i ugledamo.

* Vrt žaluzina

4.8.1995.

Jutros sam se probudila svjesna svih svojih mogućnosti. Imala sam mogućnost da budem, da pređem na 73 okretaja ili da se otrujem. Najprije sam zauzela položaj, a tek onda se otrovala. Kako je otrov vrlo sporo djelovao, imala sam vremena da sastavim oporuku. Nazvala sam je „Moja oporuka” . Evo i njezinog sadržaja: „Nikome ništa!”

Kad su moji ušli u sobu i pročitali oporuku, uhvatili su se za glavu i počeli stenjat. Bršljan je rekao da mu je to hvala za sve što je za mene učino, a ja sam mu odgovorila : „Da sam bila sretna, sigurno se ne bih otrovala”. Karota i Kavul su se nešto došaptavali, a onda su mi ispilali najprije lijevu, a tek onda najmiliju desnu nogu. Pitala sam ih da šta to rade, a oni su mi odgovorili da sam ja ionako mrtva, a oni žele zadržat neku dragu uspomenu na svoju mamu.

Odnili su noge u frižider i kad su se vratili po ruke, Bršljan je skočio i rekao da im ruke ne da, jer da ruke njemu trebaju da bi se mogao češat po leđima. Kavul mu je rekao da mu je onda dosta samo jedna moja ruka, ali ga je bršljan zaskočio s odgovorom da mu je jedna rezervna, ako se ova istroši. Kad su me stavili u kapsil, meni je bilo blesavo bit mrtva, digla sam se i otišla do frižidera, uzela udove i privremeno ih zaljepila selotejpom, a zatim sam otišla do prve pomoći. Tamo su me pitali da šta mi se desilo, a ja sam odgovorila: „Govno se obesilo”.

Čim sam došla na ulicu, stala sam kod jednog policajca i upitala ga di je vizavi. On je izvadio pendrek i spolni organ i rekao da slobodno biram, bez ikakvog ustručavanja. Ja sam se prvi čas nećkala, a onda sam izabrala par krasnih mokasinki za kišu i jednu vjetrenjaču za dnevni boravak. Kako je vjetrenjača bila malo masivnija, to sam morala srušit zidove u svom i na dva susjedna stana.

Susjedi su urikali, prijetili oružjem za koje ja sigurno znam da nemaju dozvolu, zvali vatrogasce i gorsku službu spasavanja, ali ja sam bila postojana kano klisurina. Jer, ima li šta ljepše nego postavit vjetrenjaču u dnevni boravak, a onda se pomaknit na neko mjesto odakle se vjetrenjača ne vidi, istezat vrat i govorit: „Šteta, baš šteta, šta se vjetrenjača ne vidi?”

Jedna moja prijateljica, koja će za devet dana napunit dvi kante vode, može bez zaleta raspalit glavom o zid tako da joj glava prsne na samo dva mjesta. Jedan put je došla u hotel i tražila ključ od sobe i kad joj ga je recepcionar dao ona je rekla: „Hvala”.

Svi moji prijatelji, koje mogu nabrojit na prstima jedne starije gospođe, a koja vozi traktor bez ruku i šasije, mogu potvrdit da ja nikad ne preuzimam obavezu za nešto šta se kosi sa propisima. Pretpostavimo da je propisano dat tri života za domovinu, ja neću ići nikad ispod pet. Jednom sam bila ispod četiri i tri me je dana bolila svaka žunta.

Kad sam došla kući za stolom su sjedili Filip David, Rimski ugovori, sestre Kesler, Miroslav Bošković, Petar Pan i Pan Adria. Obratila sam se Josipu Vrhovcu, a on mi je rekao da još nije vrijeme. Zato sam zamolila Ivicu Gažija da mi objasni zašto je pijan.

- Sretan sam šta je atletsko prvenstvo u Geteborgu počelo paralelno.

- S čim?

- S Kninom.

* Prag kućni

30.9.1995.

Jutros sam se probudila strogo namjenski. Naime, još dok sam bila mala, odlučila sam ovaj dan posvetit dobročiniteljstvu. Najprije sam se dobro pomokrila, zatim sam se dobro najela, pa dobro obukla, a onda sam pozvonila kod susjede Zlate i dobro je natukla. Dobro je činiti dobro.

Vratila sam se u stan baš u trenutku kad su mi pločice bile na zidu. Stala sam iza njih i razmišljala šta bih još dobrog mogla uraditi, ali se ničeg nisam mogla sjetiti.

Meni se lako sjetit nečega što mi je na pameti, ali mi se vrlo često dogodi da se nikako ne mogu sjetiti nečeha što sam zaboravila. Neki dan sam u više navrata zaboravila jednu te istu stvar. Najprije se ujutro oko osam sati nikako nisam mogla sjetit toga, a onda mi se isto događalo u pravilnim razmacima svakih 36, 47 ili 14 minuta, sve do popodne u 5 i 20, kad se definitivno nisam mogla sjetit.

Ionako se činilo da mi do toga uopće nije stalo, izbezumljeno sam hodala po kući, dok mi oko 10 sati uvečer nije pala na pamet spasonosna misao da zamolim Bršljana i rekla da se nikako ne mogu sjetit i ako se on sjeća da ga molim da me podsjeti. On me podsjetio da nema čiste košulje već mjesecima, ali to nije bilo to.

I kad sam već htjela odustat, došao je Kavul i pitao me: „Mama jesi li se sjetila?”. Ja sam mu rekla da jesam, jer mi je bilo neugodno koliko se dugo ne mogu sjetit, pa kad sam već tako malo izlagala, odlučila sam zaboravit da se nisam sjetila. Onda je došla Karota, poljubila me i rekla: „Mama, ti si divna, ti se uvijek sjetiš”.

Ili, recimo, ulje. Svi su me pogledali i rekli „Ulje”. E, sad sam se zbunila i zamislila kako to da oni imaju uvid u moj dnevnik. Pogledala sam ih, nasmiješila se i zaklonila rukom da ne vide ono šta pišem. U taj čas zazvonili su sat i telefon. Javila sam se na peglu i rekla: „Dobar dan, Dora ovdje, izvolite šta ste trebali?”

Bila je jedna starija, sijeda gospođa u zelenoj haljini, koja mi je rekla da se ne zezam, da spustim peglu i da se javim na sat. Podigla sam sat, velika kazaljka mi je ušla u uho, ja sam opsovala i rekla: „Dobar dan, Dora ovdje...”, a ona me prekinula i rekla da zove samo zato da bi me upozorila da sam pogrešno napisala ono „šta” u rečenici u kojoj sam se nasmiješila i zaklonila rukom da ne vide šta pišem. Rekla je da treba pisat „što”. Ja sam rekla da dobro i da ću od sad pisat.

Bršljan me pitao da šta ću to pisat, a ja sam rekla: „Pisat ću najljepšu pjesmu u kojoj s jedne strane zvone praporci, trojka juri kroz noć, snijeg tišina i zujanje pčela”. Onda me on pitao: „A s druge strane?”, a ja sam nastavila sjeckati vodu za piliće.

Željela bih ovim putem pozdravit tetu Boženu, barba Nikšu i malu Darinku, a posebno pripadnike Pavelićevog tjelesnog zdruga i mlinac za kavu. I dok sam se češkala po zjenici, u kuhinju je ušao Tibor Sekelj u društvu mlinca za kavu. Mlinac mi je zahvalio na pozdravima i zamolio me da mu dam klaustar ili nešto slično. Dala sam mu intervju. On je tekao ovako: Najprije je tekao u lavel, onda se prelio na kuhinjski pod, pa je preko hodnika ušao u spavaću sobu, gdje je zanoćio u društvu štafete.

Čekala sam da utone u san, a zatim sam uzela štafete koje sam odnijela Vladimiru Bebiću i sestri Bernardici. Dok smo čekali autobus upitala sam Bebića: „Kako si znao da sam to ja?”

- Uz pomoć mahovine.

- A muziku?

- Ne razumije. La - la- la -la.

* Slučajni rastanak

28.10.1995.

Jutros sam se probudila tek kad je zazvonija telefon. Javija se Nebojša i reka: „Umra je Smoje”. Sela san na postelju, uzdahnula i rekla: „E, jebi ga”.

Pokušala sam se ponašat, ali nije išlo. Pomislila sam: I da se sad popneš na ormar, pa da se onda baciš na prsi na postelju, da izađeš na ponistru i da počneš svirat trubu, da se na to javu susidi i da počnu beštimat - pa šta onda - to ne bi bilo to. Sve bi to bilo isforsirano, nepotpuno, tuđe. A ono što je moje, to ne mogu iskazat. Ili ipak mogu: „Umra je Smoje”.

Bršljan je uša u sobu, nosija je skale, pinel i kantu boje. Popeja se na skale i učinija fintu da će počet pituravat, a onda je svu boju izlija po meni i reka: „To ti je zato šta si mi jučer u teču bakalara uvalila šaku deterdženta”. Nisam se ni pomakla. On se spustija, pogleda me u oči, stavija ruku na čelo, slegnija ramenima i izaša. Onda su došli Kavul i Karota i pitali me da šta mi se dogodilo, aja sam odgovorila:

- Meni ništa. Dogodilo se Smoji.

- Šta mu se dogodilo?

- Ništa naročito. Umra je.

Dica su kazala da će me oni oprat od boje i da se ništa ne sekiram, a ja sam rekla: „Dođi baki, dat će baka jaja” i onako mokra, piturana i polugola izašla sam iz kuće.

Sjela sam u parkić, ljudi su me čudno gledali, a ja sam se pravila da ih vidim. Nije prošla ni određena količina vremena, kad eto ti policajca i kaže: „Isprave, molim”.

Ja sam ga pitala šta želi još osim isprava,a on je stalno ponavljao da želi i sprave. Kako se nismo mogli sporazumit, odveo me u stanicu, gdje su me najprije jedno pola sata uvjeravali da to nije stanica nego postaja, ali sam ih ja ipak na kraju. Komandir je jedini uspio uspostavit kontakt sa mnom i kad sam mu objasnila da sam izašla iz kuće beu dokumenata, bez plana, bez bojlera, bez cilja, bez razmišljanja, jer da mi nije ni do čega, da se osjećam i da me strašno pogodilo šta je umra Smoje, on me najprije pitao da ko je taj Smojo i kad sam mu objasnila da je to jedan onako, on mi je tražio da mu pokažem di me je to pogodilo.

Kako nije imao zarđalu pilu, tražila sam da mi posudi bajonetu, izrezala sam grudni koš i pokazala mu di me pogodilo. On je pogledao i rekao: „Ajme, kako se miče”, a ja sam ga molila da nađe malo žice i kad je donio, zatvorila sam otvor.

Kad sam došla kući, za stolom su sjedili Rade Šerbedžija, Stipe, Bala, tanja Kirigin, načelnik Vice, Feđa Klarić, Strikan, Netjak, Vojo Pavasović, Pučanstvo, Vilko Luncer, baba Marta, Petar Bokun, ferata, Jug Grizelj, Roko Prč, Šanto, Zvizdan, Servantes, Baja, dotur Luiđi, Boris Majić, Metrika, kapetan Tonko, Pegula, Šarko, Papundek, mala Mira, Meštar, Bekin, Violeta, Siniša, Marijeta, Mate Biljarista, teta Vere, fina gospoja iz Ferare, Mare Žebon i Rico.

Baš kad san tila sest za stol, u kuhinju su ušle Bepina i Belina. Šarko je skočija, poletija prema Belini, utira joj glavu u krilo, a ja san se razjecala.

*Objavljeno u e-novinama 2010. godine

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5