Slučajno

Dječak danas ima 25 godina, skoro 26, a njegov dječak šest mjeseci.

Toliko je on imao 4. augusta 1995.

Slučajno.

U isti datum slave rođendan. Ne u 4. august, nego u 4. februar.

Slučajno.

Muškarcu svakog 4. augusta netko zapali svijeću na granitnoj ploči.

Kćer misli: netko od rodbine, komšija, porodičnih prijatelja.

Sve dok se u istom grobljanskom redu jednog četvrtog nije susrela sa nepoznatom ženom.

Taman odlazi od njihove porodične grobnice.

Slučajno.

Kćer ne živi u istom gradiću u kome su život proveli roditelji.

Pomisli: jedna od tatinih, volio je švrljati, a, neka je sad, više nije važno.

- Dobar dan – dobar dan – istovremeno će.

- Ne možete ni zamisliti koliko mi je drago što vas srećem. Već vam  godinama želim nešto ispričati. Nema tko drugi osim mene.

Slučajno.

Sluša.

- Vaš otac je otac mog unuka.

Plima neugode od kćerinih nožnih listova, preko trbuha do zatiljka.

- Vi ne poznate ni mene ni ikoga moga. Odavno sam se preudala, osam godina nakon što sam ostala udovica, prevrn'o se traktor, ubilo ga. Živjela sam u selu B., znate gdje je to. Rodila kćer. Udala se za dobrog mladića, njegovi roditelji miješani, brak im miješan. Kćer mi rodila sina, volim ga više od očiju svojih. To su oni koji su kupili kuću do vaših roditelja. Lijepo su se slagali, cijeli komšiluk. I tog su popodneva zajedno sjedili u vašem dvorištu, na klupi ispod brajde, pili kavu. Skuvala je treća komšinica. Augusta četvrtoga. Vaš je otac držao na rukama mog unuka. Igrao se s njim, podizao ga lagano u zrak, njegov je bio daleko. U mom mališanu sigurno je gledao svoga. Kad se čula prva potmula tutnjava, vaš je otac rekao mojoj kćeri: Uzmi ti svoje dijete i 'ajde svojoj kući.

Možda je još koju rečenicu poslije toga izrekao, to ni jedna ne zna, a i nema im tko više ispričati.

Slučajno.

Znaju dovoljno. Petnaestak minuta nakon, iz nepoznatog smjera i odaslana od nepoznatog majstora, u njemu nepoznato dvorište pala je granata i muškarac je u sekundi bio raskomadan.

Slučajno.

Da je krenuo za mladom majkom i njenim djetetom na poziv da u njihovom dvorištu nakupi jabuka, da nije prije toga poželio zapaliti cigaretu i viknuo za njima: doći ću kasnije, dok malo za'ladi… da jest pa da nije… sve bi, i opet, bilo…

Slučajno.