Smeh
Devojčica koja sam bila –
znam je, naravno.
Imam nekoliko fotografija
iz njenog kratkog života.
Osećam veliko žaljenje
prema nekoliko pesmica.
Sećam se nekih zgoda.
Ali,
da se ovaj što je tu sa mnom
tako smeje i grli me –
sećam se samo jedne zgode:
detinje ljubavi
te male gadure.
Pričam
kako je bila zaljubljena u studenta
to znači – htela je
da je on pogleda.
Pričam
kako je istrčala pred njega
sa zavojem na zdravoj glavi
da bi on makar, oh, upitao
šta joj se desilo.
Smešna mala.
Otkud je mogla znati
da čak i očajanje donosi korist
ako se srećnim sticajem okolnosti
poživi duže.
Dala bih joj za kolače.
Dala bih joj za bioskop.
Idi, nemam vremena.
Pa vidiš valjda
da je svetlost ugašena.
Razumeš valjda
da su vrata zaključana.
Ne trzaj bravu –
ovaj što se ovde smeje,
ovaj što me grli
nije tvoj student.
Najbolje je da se vratiš
otkud si došla.
Ništa ti ne dugujem
ja, obična žena,
koja samo zna
kada da oda tuđu tajnu.
Ne gledaj me tako
tim svojim očima
previše otvorenim
kao oči umrlih.
*Preveo s poljskog Petar Vujičić