Poziva na sumnju i propitivanje
Laugh 01 S

Photo: Pinterest

Smijeh između grijeha i vitalne snage

Volter je govorio da oni koji traže metafizičke uzroke smijeha nisu veseli ljudi, jer traženje uzroka put je mišljenja, a tamo gdje se mnogo misli nema smijeha. Stoga, čini se da su filozofi oni kojima je posao da najviše misle, pa je Niče s pravom govorio kako upravo filozofi uopće nemaju smisao za humor. Međutim, mnogi filozofi, čak oni najistaknutiji, poput Platona, Aristotela, Kanta, Bergsona, Frojda itd., ispitivali su fenomen smijeha nastojeći odgonetnuti šta je smijeh u svojoj biti. Međutim, kako je ovo pitanje „geneologija traganja za nemogućim“, jer povijest mišljenja nam pokazuje kako je smijeh indefinibilna pojava, pomenuti filozofi su se preusmjerili od pitanja ontologije smijeha, ka pitanjima smiješnog i uloge smijeha, dakle šta je ono što izaziva smijeh i kakvu ulogu smijeh ima na pojedinca i na društvo.

Međutim, i na ovom planu prisutna je šarolikost i nejedinstvo, doduše, kao i sa većinom pojava koje su neposredno bliske ljudskom, individualnom i kontekstualnom. Prema tome, skeptici su, na primjer, poricali mogućnost definiranja stvari i pojava, a kao krunski argument ovoj tvrdnji uzimali su pojam smijeha, smatrajući kako bismo se svi smijali definiciji smijeha, ili kako je govorio Robert Gernhard: „ništa nije komičnije od teorije komičnosti“. Ipak, problem sa pitanjem određenja smijeha i smiješnog ne znači da se treba odbaciti teorijski legitimitet pojmu smijeha, iako se postavlja pitanje da li ovom pojmu treba pristupati više intuitivno ili više teorijski.

Ono šta znamo o smijehu jeste da je smijeh, kao pojam, fiziološka, psihološka, filozofska, estetska, kulturološka, sociološka, ali i etička kategorija. Kao pojava, smijeh je proizvod isprepletenih kognitivnih, afektivnih i motivacijskih procesa. Smijeh je nesvjesna refleksivno-fiziološka i društveno-kulturna reakcija na smiješan trenutni podražaj, ali tom trenutnom podražaju prethodi i uvjetuje ga cjelokupno čovjekovo psihičko i socijalno iskustvo, sve ono što je prethodno oblikovalo percepciju i doživljaj stvarnosti. Na osnovu promišljanja fenomena smijeha, možemo ustanoviti da postoje tri dominantne teorije: teorija superiornosti, teorija inkongruentnosti i teorija relaksacije.

Većina teoretičara smijeha jednim dijelom se slaže kako je osjećaj superiornosti jedan od važnih podsticaja smijeha. To ne znači da je inferiornost nužno smiješna, već da se možemo smijati samo onome nad čim osjećamo izvjesnu nadmoć. To znači da se ne možemo smijati onome s čime se možemo poistovjetiti, s čim možemo saosjećati, već samo onome što emocionalno nadilazimo. Za Henrija Bergsona, uvjet smijeha jeste bezosjećajnost ili ravnodušnost, jer nema većeg neprijatelja smijeha od saosjećanja. Tomas Hobs, kao jedan od najprepoznatljivijih zagovornika teorije superiornosti, smatra da je smijeh stanje stanovite oholosti, uslijed neočekivanog ili iznenadnog opažanja i osjećaja superiornosti. Taj nagli osjećaj nadmoći koji se manifestira putem smijeha najčešće je uzrokovan zapažanjem neke deformacije kod nečeg ili nekog drugog, s tim da deformaciju ne treba shvatiti tjelesno, već općenito, kao neka, iz naše perspektive, nepravilnost, neobičnost i slično. Ali da bi bila smiješna, takva deformacija mora biti upoređena sa nama samima i tek ukoliko osjetimo da smo iznad deformacije, da nas se ona ni u kojem pogledu ne tiče, možemo osjetiti zadovoljstvo.

Druga dominantna teorija smijeha jeste teorija inkongruentnosti koja smatra da je suština smiješnog perceptivna nepodudarnost koja ponajviše počiva na odnosu, s jedne strane, očekivanog i smislenog, a s druge strane, neočekivanog i besmislenog. Odnos između ovih krajnosti mora biti napet, odnosno temeljiti se na iznenađenju koje se desi uslijed narušavanja očekivanog, smislenog, logičkog slijeda. Još je Aristotel smatrao da je smiješna svaka pogreška ili nesklad koji ne izaziva bol ili propast. Imanuel Kant, kao jedan od najpoznatijih zagovornika teorije nesklada, smatra da je smijeh afekt nagle promjene napetog očekivanja u ništa. Na ovu Kantovu tvrdnju, Nikolaj Hartman će dodati da za komični efekat nije dovoljno samo iznevjeravanje očekivanog i nelogičan slijed, već izvjesna nelogičnost mora da se ponaša i predstavlja kao nešto logično, da je sama uvjerena u svoju logičnost, dakle, da ne primjećuje nikakvu pogrešku ili neočekivan postupak ili besmisao vlastite radnje.

Najpoznatiji zagovornik teorije relaksacije ili olakšanja jeste Sigmund Frojd koji u dosta kompleksno razrađenoj psihološkoj teoriji smijeha, u djelu „Dosjetka i njen odnos prema nesvjesnom“, smatra da nakupljena psihološka energija koja se oslobađa smijehom donosi olakšanje. Frojd smatra kako je smijeh odbrambeni mehanizam u formi uživanja protiv životnih nevolja, protiv osjećaja krivice, straha i brige. Smijeh je način odbrane vlastitog Ja od vanjskih uvreda, kao postupak nadvaladanja nedaća koje svijet i život nose. Također, pošto smijeh sam po sebi podrazumijeva relaksaciju ili popuštanje ili problematiziranje društvenih normi, Frojd izvor zadovoljstva u smijehu vidi i u tome što je smijeh upravo način da stega društvenih normi popusti. Upravo zato, jedan od najčešćih predmeta šale jesu zabranjene ili tabuizirane stvari, jer je smijeh način da se krutost ili pritisak tih normi pomalo umanji, na trenutak neutralizira i slično. Smijeh zasigurno posjeduje snažnu eskapističku dimenziju. Čarli Čaplin je govorio kako je za njega smijeh nešto što „sprječava ljude da klonu pred tužnom ozbiljnošću života“. Tako smijeh ostvaruje i funkciju svojevrsnog relaksiranja od društvenih normi ili zabrana, ali i od teškog životnog usuda i lošeg raspoloženja. Teorije relaksacije se mogu povezati sa vitalističkim razumijevanjima koje u smijehu vide moćno sredstvo borbe protiv životne napetosti, stega, napregnutosti i slično.

Radikalna suprotnost vitalističkim teorijama smijeha jeste srednjovjekovno rigorističko shvatanje koje u smijehu vidi đavolju rabotu. Dakako, ne može se poreći da je smijeh životna činjenica, ali je smijeh, kako smatra i Augustin, vezan za najprimitivnije dijelove bića. Ako se negdje kojim slučajem smijeh opravdava, opravdava se ne kao životna snaga, već kao moralni prijekor prema grijehu, dakle, ne kao smijeh, već kao podsmijeh. Za službenu srednjovjekovnu kulturu, primjećuje Mihail Bahtin, karakteristična je jednostrana ledena okamenjena ozbiljnost, bez ikakvih naznaka smijehovne kulture unutar Crkve, feudalno-državnog nivoa, visoke ideologije i slično. Istina i dobrota, generalno, sve ono važno, moglo se dokučiti i prenijeti samo kroz „ozbiljne“ forme.

Platon je u „Državi“ izričito osuđivao da se bogovi prikazuju kako se smiju, dakle, bogovi moraju biti ozbiljni. Platonov otpor prema smijehu nastavlja se u neoplatonističkoj misli koja je dakako najevidentnija u kršćanskom nauku koji je naučavao kako se Krist, kao i sveci i proroci, nikad nisu smijali. Dakle, srednji vijek radikalno odbacuje smijeh smatrajući ga nedostojnim istine, obmanom duha koja izvire iz đavola. Smijeh kao srednjovjekovno pitanje jedna je od tema i pokretača zapleta slavnog romana „Ime ruže“ Umberta Eka. Pogledajmo o čemu se zapravo u romanu radi.

Aristotelovo djelo „O pjesničkoj umjetnosti“ ili „Poetika“ koje i danas predstavlja temeljni spis o književnosti, sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je dominantno posvećen tragediji kao dramskoj formi i fenomenu tragičnog, i taj dio je sačuvan. Drugi dio je dominantno posvećen komediji kao dramskoj formi i fenomenu komičnog, i taj dio nije sačuvan. Smatra se da je Aristotel u knjizi o komediji pisao o vrijednosti i značaju komedije i komičnog kao efikasnog sredstva u borbi ili propitivanju ustaljenih konvencija i dogmatskog razmišljanja, te kao sredstvu koje, poput tragedije i tragičnog, prenosi određenu istinu o svijetu, stvarnosti i čovjeku. Znakovito jeste što je dio koji govori o komediji izgubljen u srednjom vijeku. Dio o tragediji pomno je prepisivan u srednjovjekovnim samostanima i po svemu sudeći sačuvan gotovo u cijelosti. Ako srednjem vijeku dugujemo zaslugu što je dio o tragediji sačuvan, onda je posve indikativno što je dio o komediji „izgubljen“ ili nije sačuvan. Jer mora se uzeti u obzir da je riječ o integralnom djelu sačinjenom iz dva dijela, jednom o tragediji, a drugom o komediji, zatim da ne postoji niti jedna rečenica sačuvana iz drugog dijela, zatim da srednji vijek, na osnovu ostalih filozofskih spisa Aristotela uzima kao velikog autoriteta, te, možda i najvažnije, da srednji vijek gleda na smijeh kao đavolju rabotu. Uzevši sve ove znakove u obzir, opravdano možemo predpostaviti da nije riječ o pukoj slučajnosti i da se upravo srednjovjekovni kršćanski nauk pobrinuo da ostanemo uskraćeni za Aristotelovu teoriju smijeha.

Slavni književnik i izvrstan medijavelist Umberto Eko, iskoristio je enigmatski nestanak drugog dijela Aristotelove „Poetike“ za nastanak jednog od najznačajnijih romana 20. stoljeća „Ime ruže“. Radnja se odvija u jednom srednjovjekovnom samostanu gdje se dešavaju misteriozna ubistva povezana sa Aristotelovim spisom koji se nalazi u samostanskoj biblioteci. Listovi knjige bili su namjerno zatrovani i svako ko bi je listao, odnosno čitao, bivao bi usmrćen. Dakle, o spisu o komediji nije se smjelo ništa znati jer sadržaj je, čini se, bio izrazito opasan po kršćanski nauk.

Ovaj kratki kontekst romana i sudbine drugog dijela „Poetike“ dat je prvenstveno zbog razgovora koji vode glavni lik Vilim i stari redovnik Horhe, a tiče se prirode i uloge smijeha. Ključni momenat jeste rasprava o odnosu smijeha i straha. Horhe napada smijeh upravo jer poništava strah, a strah je nužan, jer bez straha nema zakona niti vjere.

Smijeh je izvor sumnje. Smijeh poziva na sumnju i propitivanje. Samom pojavom, smijeh problematizira. Smijeh se suprotstavlja zabranama. Smijeh zbližava i otklanja strah. Svojom vedrinom, smijeh otvara put slobodi. Pošto smijeh ukida granice i prepreke, pošto sjedinjuje, zbližava, pomiruje i otvara, pošto spušta i prizemljuje, smijeh mora biti zabranjen ili discipliniran kako se ne bi oteo kontroli, ukoliko ga već po prirodi stvari ne možemo poništiti.

S druge strane Vilim, koji je upućen u sadržaj Aristotelovog spisa o komičnom, afirmira smijeh kao životodavni princip, kao radost duha, kao lijek za tijelo i dušu. Vilim čak smatra da je vjera bez smijeha i sumnje đavolja vjera, da je obijest i krutost duha ustvari đavolja, dok su znatiželja, vedrina i veselost dragi Bogu.

U povijesti teorije smijeha, Spinoza je vjerovatno prvi filozof koji je smatrao da je smijeh ili veselost apsolutno dobro u kojem se ne može pretjerati, dok je tuga apsolutno zlo. Smijeh je za Spinozu nužno dobar za duh i tijelo. Doduše, Spinoza pravi strogu razliku između smijeha i ismijavanja, gdje je ismijavanje rđava stvar s obzirom da proizilazi iz mržnje, osvetoljubivosti, zavisti, gnjeva i slično. Međutim smijeh, kao čista radost nema ništa rđavo u sebi. Ovakvim stavovima, Spinoza je jedan od pretača kasnije vitalističke teorije koja smijeh skoro pa apsolutizira u pozitivnom smislu.

Za vitalističke teorije, smijeh je prirodna emanacija životne radosti. Smijeh je primarna čovjekova potreba i egzistencijalna životna snaga. Čak i Kant prepoznaje vitalnu snagu smijeha, te u svome djelu „Kritika moći suđenja“ navodi kako se čovjek protiv životnih nedaća može odbraniti na tri načina: nadom, snom i smijehom. „Animalni oseti izbijaju iz iskonske prostodušnosti i iskrenosti, tih čovekovih prirodnih osobina koje stoje nasuprot naučenoj veštini pretvaranja, a čistota načina mišljenja koja se u tome nalazi u 'ovu igru moći suđenja unosi ozbiljnost i duboko poštovanje'“.[1] Prema tome, primjećuje Igor Perišić, iako je Kant filozofski rigozoran i normativan, ipak iskazuje simpatije prema infantilno-utopijskoj dimenziji smijeha, odnosno prema pararazumsko-arhetipsko-tjelesnim moćima koje postoje prije moći razuma.

Najpoznatiji predstavnik vitalističke filozofije, Niče, preko lika Zaratustre, naučava u svome programu postajanja nadčovjekom, da čovjek mora otkriti i veličati snage koje ga oslobađaju. Takve snage jesu prirodne, iskonske unutarnje snage koje društvo potiskuje i ne dopušta da se ispolje kao vitalni principi postojanja. Jedna od takvih snaga jeste smijeh kao izraz superiornosti nad životom općenito, ne samo nad drugim bićima, već i nad stvarima i pojavama, kao izraz nadvladavanja stvarnosti i stupanja u stvarnost koja je oslobođena straha i osjećaja krivice kao unutarnjih cenzora. To je ustvari nadčovjek, onaj koji je oslobođen sputavajućih snaga kulture i društva, koji je oslobodio životne snage i uzdigao ih na stepen svetosti. „O vi viši ljudi, vaše je najveće zlo: što svi vi niste naučili igrati kao što treba igrati – igrati preko sebe samih! [...] Naučite već jednom da se smejete preko sebe samih! Uzdignite srca vaša, o vi dobri igrači, u vis sve više! Ali ne zaboravite mi ni na dobri smeh! Ovu krunu nasmejanoga, ovaj venac od ruža: vama, braćo moja, dobacujem venac taj! Ja sam smeh proglasio svetim; o vi viši ljudi, naučite mi se – smejati!“.[2]

„'A šta to radi svetac u šumi?' pitaše Zaratustra. Svetac odgovori: 'Pravim pesme i pevam ih, i praveći pesme smejem se, plačem, i gunđam tako hvalim Boga. Pevanjem, smehom, plačem i gunđanjem hvalim Boga, koji je moj Bog'“.[3]

Helmut Plesner smijeh objašnjava kao gubitak kontrole nad tijelom, gdje se ličnost poništava i prestaje imati posjed ili kontrolu nad tijelom. Dakle, dešava se potpuno prepuštanje tjelesnoj reakciji izuzetoj od boli i patnje. Zato Plesner kaže kako čovjek jeste i duh i tijelo, ali kad se smije to čini samo tijelom. U tom „obezoružavanju ličnosti“ Igor Perišić primjećuje da ima nečeg metafizičkog, odnosno do kraja neobjašnjivog, što je, kako kaže Gustav Zajbt, primjedba tijela upućena filozofiji ili primjedba čulnosti upućena razumu.

Privuklo me mišljenje o smijehu kontroverznog indijskog duhovnog učitelja Oša Rajniša (Osho Rajneesh), o čijem učenju, priznajem, malo znam. Međutim, zanimljiv mi je njegov vitalistički i spiritualistički pristup. Naime, Ošo Rajniš upoređuje čovjeka bez smijeha sa drvetom bez cvijeća i smatra kako je odbacivanje smijeha odbacivanje života, odnosno pristanak na robovanje izvještačenoj normativnosti lišene životnih snaga. Ovaj indijski učenjak smatra da suština duhovnosti može biti jedino u oslobađanju životnih energija, nikako u njihovom suzbijanju. Zato Ošo, kao i prije njega Bernard Rasel, ustaje protiv religije koja ne slavi život, već ga poriče, omalovažava i poništava u vrijednosnom smislu. Kao stanje isčezavanja uma, smijeh donosi apsolutno spokojstvo i mir, jer razmišljanje opterećuje i ograničava, a smijeh rasterećuje i oslobađa. Smijeh je duhovna spoznaja životnog spokojstva. Oduzimanje smijeha spiritualna je kastracija.

Vitgenštajn smatra kako smijeh nije samo raspoloženje, već i pogled na svijet, način postojanja i življenja. Tako ga je doživljavala i renesansa koja je u smijehu vidjela sredstvo borbe protiv krutosti i beživotnosti srednjeg vijeka. Renesansa je prepoznala potencijal smijeha u oslobađanju društvenih pritisaka, u subverzivnom dejstvu propitivanja društvenog poretka i hijerarhijskih odnosa. Treba naglasiti da srednji vijek nije toliko jednoličan koliko se misli. Doduše, zvanična kultura jeste, ali na dnu i margini, među pukom, povremeno su živjele i one prakse koje se smatraju bogohulnim, nekršćanskim, lošim i slično. O tome nam izvrsno piše Bahtin u knjizi „Stvaralaštvo Fransoa Rablea: narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse“, gdje navodi kako je narodna smjehovna kultura srednjeg vijeka, koja će i zvanično biti afirmirana u renesansi, spoznala da smijeh nikad ne donosi nasilje, da ne poziva na nasilje i smrt, da se smijeh suprotstavlja laži i teži istini, da smijeh nema namjeru da se pretvara i zaodjeva nepriličnim i licemjernim maskama, da smijeh zbližava a ne udaljava, da smijeh ne proizvodi dogmatsko mišljenje, da smijeh pobuđuje duhovnu snagu i otklanja strah, da autoritete spušta na zemlju, da je smijeh vezan uz konstruktivne, zdrave i životodavne principe poput slobode, rađanja, plodnosti, regeneracije itd.

I dan danas traje uvjerenje da je smijeh nešto što nije ozbiljno. Šta je uopće ozbiljno i zašto se smijeh uzima kao suprotnost ozbiljnom? Tu je opet riječ o tradicionalnoj binarnoj logici koja polarizira svijet i stvarnost i tim polovima daje apsolutna, fiksirana, svevremena značenja (crno/bijelo, gore/dolje, desno/lijevo, duh/tijelo itd.). Dakle, i danas se smijeh uzima kao nešto suprotno ozbiljnom, kao manje vrijedno, nepoželjno, nekontorlirano i slično. Smijeh je danas opravdan samo kao ventil, kao povremena relaksacija i pauza, ali ne i kao način života i pogled na svijet. „Istinski smeh, ambivalentan i univerzalan, ne negira ozbiljnost, već je pročišćava i dopunjava. Pročišćava od dogmatizma, jednostranosti, okoštalosti, od fanatizma i kategoričnosti, od elemenata straha i zastrašivanja, od didaktičnosti, od naivnosti i iluzija, od rđave jednoslojnosti i jednoznačnosti, od glupe bučnosti. Smeh ne dopušta ozbiljnosti da se okameni i odvoji od beskonačne celovitosti života. On uspostavlja tu ambivalentnu celovitost“.[4]

Jedan od glavnih razloga odbacivanja smijeha jeste što smijeh, kako sam već ranije naveo, pozivajući se na Helmuta Plesnera, kao reakcija pripada isključivo tijelu, a tijelo je nešto što je suprotno duhu, dakle materijalno, prolazno, nepostojano, prema tome lažno i griješno. Suština religijskog odbacivanja tjelesnosti, pa tako i smijeha, jeste veoma jasna – i to je teza kojoj ću se nekad dublje posvetiti – a ona glasi: sve što smatra jačim od sebe, religija zabranjuje. Dakle, svaka životna snaga koja ima veliku moć, koja pričinjava ogroman užitak, koju je gotovo nemoguće obuzdati, koja bi mogla potisnuti ili istisnuti religiju ili slične sisteme koji slobodu vide kao prijetnju, biva proglašena grijehom ili nepoželjnom i slično. Ali o ovome, nadam se u nekom narednom, možda čak i sljedećem tekstu.

[1] „Uvod u teorije smeha : Kratak pregled teorija smeha od Platona do Propa“ Igor Perišić

[2] „Tako je govorio Zaratustra : Knjiga za sve i ni za koga“ Friedrich Nietzsche

[3] Ibid.

[4] „Stvaralaštvo Fransoa Rablea: narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse“ Mihail Bahtin

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5