Smisao života za 16.000 kuna tjedno

Graditelji nekog trgovačkog centra za koju stotinu godina bagerom će iskopati vaš zaboravljeni grob zarastao u koprive. Čeličnom gusjenicom prvo će zdrobiti naheren sivi kamen na kojem su kiše sasvim isprale vaše ime, a zatim bezobzirno zagrabiti u ilovaču, lomeći dolje trule kosti s kojih su crvi davno oglodali sve što je bilo jestivo. Odlazeći na gablec bagerist će na koncu na tlu ugledati lubanju, još sa zubnom protezom izjedenom hrđom, i s merakom je šutnuti vrhom blatnjave cokule, centrirati je kako je Luka Modrić ne bi centrirao. Ono što je jednom bilo vaša glava u luku će preletjeti gradilište i, kao za vraga, dvadesetak metara dalje bubnuti otraga u zaštitnu kacigu nadzornog inženjera. “O, jebem ti... Koji je ovo...!?” viknut će inženjer ljutito se osvrćući, a radnici će se praviti blesavi. Prostaci će slijegati ramenima jedva susprežući smijeh. Samo će jedan, najmlađi među njima, prasnuti u takav radosni kikot da će mu žute šmrklje šiknuti iz nosa.

To je, vidite, sve što će jednom u budućnosti ostati od vas. Od svega vašeg truda, predanosti, poštenja, ugleda, postignuća, priznanja i nagrada, od sve vaše slave. Ali, naravno, vi možete vjerovati da nije sve tupa, ravnodušna materija, nije sve glupo i uzaludno. Trošno je tijelo ispunjeno nekim bezvremenim sadržajem, dušom koja će zauvijek živjeti u Isusu ili Alahu. Postojanje je ispunjeno nekim višim smislom. A toga se, bogu hvala, nudi na sve strane. Čarobnjaci u raskošnim vezenim haljinama, opsjenari i varalice prodaju svoju robu na bučnom i dinamičnom tržištu smisla, nude sve povoljnije, last minute aranžmane u svojim all inclusive nebesima, vječno blaženstvo i beskrajnu ljubav, na volju vam, hoćete u židovski, kršćanski ili islamski raj, ili biste možda nešto modernije, sa žličicom Istoka, prstohvatom numerologije i astrologije, ili čak sve zajedno, tradicionalna učenja, međugorsku Gospu, derviški ples i keramičkog Budu, u paketu s tantričkim seksom, kristalima, magnetima, mirisnim štapićima i čajem za detoksikaciju.

Ovo zadnje, duhovni sataraši u kojima se lagano krčkala kabala, Zlatko Sudac, kineski horoskop, “Galeb Johnatan Livingstone” i kojekakvi drugi čudni sastojci, široko su omiljeni u posljednje vrijeme. Osobito među muškarcima u krizi srednjih godina i ženama u menopauzi. Kad dođete u ono osjetljivo doba u kojima vas iznenada i bez ikakva razloga ispuni duboka potištenost, kad shvatite da ste se čitav sat u komadu prosto gušili u suzama zbog videoklipa s nasmijanom bebom i zaigranim štenetom francuskog buldoga, morate biti specijalno oprezni da vas ne ugrabi neki prorok, life coach, kako ih danas zovu, s bradicom, neobičnim medaljonom i hands free mikrofonom. Jedan takav mudri čovjek, nekadašnji slovenski policajac, čitavu je regiju zaludio, a nije slabija ni jedna naša Splićanka, prosvijetljena nastavnica tjelesnog odgoja.

Novine pišu o luksuznom sedmodnevnom krstarenju Jadranom koje je ona nedavno organizirala za svoje sljedbenike. To je bilo nešto ekstra, bolje od ičega na tržištu smisla. Jer, kako bi se crkva naših djedova ili ijedna druga obična, staromodna vjera mogla nositi s njim? Doista, da možete izabrati, zar bi itko od vas tražio sreću, unutrašnji mir i spas duše mučno hodočasteći cijelu noć, pješice, četrdeset kilometara do Marije Bistrice, ako to može dobiti i s koktelom u ruci, obilno mariniran uljem za sunčanje, prdeći u ligeštul pokraj jakuzija? Svi bi, jasno, uzeli ovo drugo. Barem do trenutka kad bi im došao račun jer krstarenje nije besplatno. O, ne, gospodo draga. Dosjetljiva nastavnica tjelesnog iz Splita smisao života prodaje za šesnaest hiljada kuna, njezino je spasenje namijenjeno samo bogatima poput Ive Todorić, jedine kćeri Ivice Todorića, upropaštenog biznismena koji se posljednjih mjeseci u Londonu zubima i noktima bori da ga ne izruče u voljenu Hrvatsku, zemlju koju je, u najdoslovnijem značenju riječi, neizmjerno zadužio.

Sve otkad sam u novinama pročitao o ovome nesvakidašnjem religijskom iskustvu ne mogu prestati razmišljati o starom Todoriću, o njegovoj usamljenosti i tjeskobi daleko u tuđem svijetu, i o njegovoj ljubimici koja u isto vrijeme negdje kod Kornata spokojno meditira žmireći u sunce. Čita li ona novine? Ne vjerujem, na krstarenju su dopuštene samo lijepe misli. Nema takozvanih negativnih emocija, gnjeva, tuge, beznađa... Ispunjena i sretna, Iva Todorić izliječila je svoje “bolesno srce”, štogod ona pod tim mislila. U njoj nema straha ni patnje. Jednom kad umre, njezina će duša valjda nastaviti živjeti u mirisnoj petuniji, ili u šarenom leptiru, ili u srebrenoj pastrvi u bistrom planinskom potoku, ili u košuti smeđih toplih očiju... Ili, zapravo, ovo zadnje ne. Ne bi u košutu da je iz karabina ne ustrijeli koji zločesti lovac poput njezina tate...

Sve je na svijetu Ivi Todorić, na krstarenju što ga je organizirala njezina životna trenerica, postalo nekako jasno, razumno i skladno. Smisao života koji je dobila bio je prvorazredan. Smisao života s pet zvjezdica. S punom opremom. Platila ga je, istina, mnogo, šesnaest tisuća kuna tjedno, po prilici četiri mjesečne plaće njezinih nekadašnjih zaposlenika u samoposluživanjima, ali vrijedio je svakog novčića. Pa vjerojatno i ne može drukčije, razmišljala je. U raj puštaju samo s Guccijevom torbom. Bog, tko god On bio, ustvari mrzi siromašne. Namršti se kad mu dođu prašnjavi i znojni nakon cjelonoćnog pješačenja do Marije Bistrice. Nikad On te neoprane propalice ne bi pustio na mekane sagove Kraljevstva nebeskog. Neka se ne zanose glupostima, nema za njih milosti ni na ovome ni na onom svijetu. Blagajnice i skladištare čekaju samo mokra ilovača i gladni crvi. Njihove će kosti nakon smrti šutirati jednako kao što su ih i za života šutirali.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista, s dozvolom autora i glavnog urednika