Oživljavanje historijskih trauma
Antifašizam

Photo: kisscc0.com

Смрт антифашизму – sloboda nacionalizmu!

Mnogi su – pa i FGR – prije nešto više od dvije godine u riječima gradonačelnika Sarajeva, Abdulaha Skake, vidjeli tek lapsus kada je polažući cvijeće ispred Vječne vatre, spomenik oslobodiocima Sarajeva od fašističke okupacije izjavio kako je 6. april pun simbolike, jer je to, između ostalog, i dan pobjede nad antifašizmom. Međutim, Skaka nije pogriješio – ne samo simbolički, jer je ideja fašizma i dalje živa, nego i kategorički – održavaju ga upravo takve pozicije koje mlada etnonacionalistička garnitura, na sve tri strane, sve otvorenije zastupa. Ako je suditi samo po primjeru „Europskog Jerusalema“ – možda su se usamljeni zahtjevi takvih, poput onih da se izmijeni Titova ulica u početku činili banalnim i smiješnim, što je kasnija rasprava o ukidanju 6. aprila kao Dana Grada Sarajeva, dolazeći iz iste kuhinje, pokazala da ipak nisu.

Ne treba izmišljati toplu vodu: (mono)nacionalni državni identiteti i politike 1990-ih godina su, kako bi potvrdili svoja historijska prava na samostalnost i nezavisnost od jugoslovenske državne zajednice koja se od 1980-ih godina sve intenzivnije praznila od svojeg antifašističkog i socijalističkog naslijeđa (Perica i Velikonja 2012, Radanović 2015, Markovina 2016, Jović 2017, Goldstein 2019) te tako transformirala u praznu ljušturu pogodnu za rehabilitaciju velikosrpskog državnog projekta, svoja politička, historijska i simbolička utemeljenja počeli da pronalaze u predjugoslovenskom periodu – u vrijednostima koja su njena suprotnost. Ideologije na čijem se porazu Jugoslavija kao mogućnost nekoć mogla uspostaviti sada postaju koordinatama njene dekonstrukcije i potvrđivanja monoetničkih, nacionalnih identiteta vlastite državne samostalnosti. Drugim riječima, oživljavanje crnih spodoba četništva, ustaštva, a kasnije i handžarluka, postaju ideološkim bazama očeva osnivača današnjih post-jugoslovenskih država, one su u njihovim temeljima, pa tako i Bosne i Hercegovine čije svako etnomapiranje ne može a da ne ide s onu stranu antifašizma.

U ovakvim političkim okolnostima, jedni su nacionalizmi rađali druge. Demontiranjem naslijeđa bivšeg poretka kroz konstruiranja novih političkih zajednica unutar njih akumulirala se i nova moć – ekonomska i politička. Uspon etnonacionalizma kao globalne posljedice sloma realsocijalizma i procesa svojevrsne desovjetizacije stekao je materijalne uslove da u lokalnom historijskom iskustvu postane dominirajuća ideja kroz prigrljavanje neoliberalnog, tržišnog kapitalizma kako bi dojučerašnje subjekte takvog jednog poretka - radnike, bar nominalno, desubjektivizirala otimačinom i nacionalizacijom društvene imovine, pretvarajući ih u ratnike, pri čemu takav jedan “nominalni sinkretizam ovde pokazuje ono što je težio da sakrije: suštinsku nejednakost” (Bart, 2013: 211). Takav isključujući etnički nacionalizam omogućava homogeniziranu subjektivizaciju novog političkog subjekta kao političkog tijela, ona postaje društvenom stvarnosti koja prirodno žudi za autoritarnosti – isključujuće je uvijek u strahu. Etnodeterminističkoj biopolitici potrebna je i nekropolitika – i to ona fetišistička – funkcionirajući kao višak koji otkriva manjak, koja će u nedostatku vizija budućnosti rado kopati po prošlosti, žrtvama i kostima kako bi se potvrdila.

U tome leži, moguće često i nevidljiva sprega između historijskog rehabilitacionizma i onoga što danas, u doba pandemije sveprisutno vidimo – kriminala. Protestirati protiv rehabilitacije fašizma protestirati je i protiv kriminala – onih elita koje su se zahvaljujući njemu dograbili političkih i ekonomskih pozicija, održavajući ih kontinuiranom reprodukcijom straha i afirmacijom prošlosti – jer budućnosti nemaju i ne smiju je imati. Potreban je status quo zarad njihovog održavanja. A kada imamo manipulaciju ratom, historijom i žrtvama – onda imamo i religijske institucije kao ključne posrednike između homogenizirane etničke elite i sakralizirane, neupitne dogmatske istine koja uspostavlja relaciju između „onih koji su pali“ i „onih koji žive da ne zaborave“. Daleko od toga da je Crkva – kao institucija institucionalizirane religije – samo duhovni posrednik. Naprotiv, ona je važan politički akter u takvim odnosima. Dovoljno je, za primjer, pogledati Statut Stranke demokratske akcije u kojem se jasno precizira kako, u slučaju prestanka rada stranke, njenom imovinom raspolažu, uz dobrotvorne i kulturne – isključivo – i vjerske ustanove.[1]

Stoga, napad na fašistički rehabilitacionizam nije napad na religiju, već njenu političku zloupotrebu. Napad na fašizam ne smije se i ne treba opravdavati – on mora biti aksiološki i normativni ideal svakog demokratskog i progresivnog društva, ali jednako tako, on je nemoguć ako u sebe ne integrira napad na ekonomski poredak kojim se on održava. Antifašistička borba jednako je i borba protiv zloupotreba Federalnog štaba Civilne zaštite i njihovih kadrova za vrijeme pandemije. Potrebno je to samo ogoliti – jer, u protivnom, pucamo i pucat ćemo u prazno. Ono što može predstavljati ozbiljan hendikep antifašističkim borbama u postdejtonskom periodu, jeste njihov otklon od socijalnih pitanja u kojima antifašizam prije da djeluje kao reakcionarni gadget etnonacionalizmima. Drugim riječima – etnonacionalizmi se kite antifašizmom onda kada žele diskreditirati tuđi etnonacionalizam, prepoznavajući u njemu fašističke korijene, istovremeno prikrivajući svoje – normalizirajući ih i čak izjednačavajući sa antifašizmom. Tako, antifašizam dobija metafizičke konotacije, patetične konstrukcije kojima briše svoje stvarne, mobilizatorske i emancipatorske potencijale kojim bi se u pitanje doveo dominirajući etno-klasni odnos. Nemoguće je, suludo, naivno i opasno biti samo protiv Bleiburga, a nad tim ne vidjeti sjene spornog Koronazakona ili nedavno usvojenih izmjena u Zakonu o radu koji etnokapitalistima odriješavaju ruke nauštrb radnika i njihovih prava, te time potvrđuju upravo onaj politički odnos na kojem se neofašističke tendencije zasnivaju i jačaju. Antifašističku borbu ondašnje Komunističke partije, stoga, nije moguće gledati odvojeno od njihove antikapitalističke borbe, što je vidljivo iz govora Mitra Trifunovića Uče na predizbornoj skupštini KPJ, još 1920. godine:

„Radikalna stranka, pučka stranka, muslimanska stranka, težačka sloboda i demokratska stranka dve godine dana upravljaju Jugoslavijom. Još ništa nisu učinile da se popravi teško stanje ratom upropaštenog radnog naroda (...) Državni proračuni jasno pokazuju kako je buržoazija u Jugoslaviji bezobzirna i nemilosrdna u pljačkanju siromašnog radnog sveta, radnika i težaka. Radni narod mora da podnese na svojim plećima dvostruko veći državni teret ove godine no prošle. Međutim, njegova se snaga nije povećala već naprotiv smanjila (...) Ko sprečava našu partiju u njenom delovanju i napredovanju, taj je neprijatelj čitavog radnog naroda Jugoslavije, taj je protiv njegovog oslobođenja ispod jarma domaćeg kapitala koji se u ovom momentu udružio sa stranim kapitalom da uništi komunistički radni pokret i zavede neograničenu kapitalističku eksploataciju nad celim narodom.“[2]

Pitanje koje se počelo postavljati u javnosti – ako ju nespretno i pogrešno izjednačimo sa društvenim mrežama – jeste i pitanje ko treba i ima pravo da protestira. U tom smislu, pogrešan je zaključak da to ne trebaju činiti političke stranke. Naprotiv, trebaju. Ključno je, međutim, drugo pitanje – šta su one ranije učinile na ovom pitanju. Ukoliko se vratimo na primjer dvije najglasnije u tom spektru – NS i SDP, vidimo, jako malo. Ne samo da se delegacija SDP-a nije simbolički pojavila 9. maja ove godine na Vracama, već je jednako tako omogućila da ostane upisana u savremenu bosanskohercegovačku historiju kao stranka koja je koalirala sa HSP-om. Rastezljivost upotrebe pojma fašizam dala je podstreka da se sve ono što se pod tim pojmom izvorno podrazumijeva uspješno proda pod priču o patriotizmu i frazama poput onih da vječno živi, vječna Država koja treba biti iznad svih ljudi i svih stranaka. Osim ispraznih mahanja Zakonom o zabrani djelovanja fašističkih organizacija u BiH u državnom parlamentu i apolitičnih saopćenja za javnost, SDP BiH nije ništa učinio po pitanju neoustaških i neočetničkih orgijanja po Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj iz koje ta borba počinje i završava paradiranjem Che-ovom majicom. A ništa nije bolje ni u Sarajevu gdje je veći dio bivše ulice narodnog heroja ubijenog u Jasenovcu, Fuada Midžića u općini Centar, preimenovan u više manjih ulica koje danas nose ime po personama bliskim okupatorskom, fašističkom i kolaboracionističkom režimu, a mnogese od njih, uključujući i Mustafu Busuladžića, zbog prethodno iznešene povezanosti rehabilitacionizma i izgradnje kolektivnog, mononacionalnog tijela – hoće danas prikazati izdancima nacionalnog identiteta i žrtvama komunističke ideologije koju je potrebno sahraniti. Općina Centar dugo je bila "crvena" u kojoj je SDP BiH činio značajnu političku ulogu, pa je veoma prosto zaključiti da su ta preimenovanja izvršena za SDP-ove vlasti u toj općini.

Takva je njihova partijska privatizacija antifašizma sahranila antifašizam i kao politički ideal – njegovom memorijalizacijom od strane pasivnih, ceremonijalnih antifašističkih pokreta koji svoj angažman zasnivaju na cvjećarskim proslavama pobjeda nad fašizmom. Priznavajući njegove tekovine, ali ne i sveprisutnu živost, bez da nude aktivnu borbu protiv njega, oni dodatno potpiruju njegovo bujanje, nesmetano pomažući usponu retrogradnih političkih ideja. Od 90-tih godina naovamo, njihova je privatizacija antifašizma onemogućila da on postane bitan agitator alternativnih političkih ideja. Ne producirajući aktivnu svijest o opasnostima fašizma stvorena je percepcija o antifašizmu kao regresivnom i reakcionarnom jugonostalgičarenju i orgijanju veterana po partizanskim grobljima i spomenicima, a ne kao o progresivnoj političkoj ideji oko koje se aktivno trebaju okupiti nove generacije. Konformizam takvih antifašističkih pokreta spram stvarnosti stavlja ih u službu postojećeg poretka, pa je zato ceremonijalnim antifašistima i ciničnim partijama potrebno otrgnuti prava na njegovu monopolizaciju, kako bi se mogla obnoviti njegova društvena i politička uloga.

Bez jedinstva naroda bačenog u zamku historijskog revizionizma iz kojeg moramo da se izvučemo, kako ovdje tako i općenito na našim prostorima, ne može se govoriti ni o antifašizmu. Žalosno je tvrditi kako nema političke poveznice – kada Sabor jedne, navodno sekularne i moderne, Republike Hrvatske stoji u pozadini mise za ustaše, stavljajući žrtve jedne mračne epizode svoje povijesti ispred svih ostalih pripadnika svoga naroda koji su, očito, vrijedniji – za njih nije dostojna misa običnih smrtnika, primjerice na Dan Svih Svetih – izgleda da su se kriteriji promijenili, više nije dovoljno biti katolik da bi se bilo Hrvatom – sada je potrebno biti i Ustaša. Zato su naročito dehumanizirajuće i opasne kategorijalizacije hrvatskih lidera u Bosni i Hercegovini koji cijeli jedan narod žele da izjednače sa mračnim i retrogradnim ideologijama XX stoljeća, služeći se najintimnijim – njihovom vjerom – za konstrukcije mita o zločinima „opresivnog, komunističkog režima“ po njihovu samosvijest. Koje li ironije: tu potisnutost na vidjelo počinju iznositi upravo njegovi dojučerašnji protagonisti koji sada kroz etnički koncept nacije brišu svoj status i materijalnu razliku između sebe i svojih sljedbenika, pa njihovi partikularni klasni interesi hoće postati općim interesima naroda – oni govore u njegovo ime, a posredstvomnjih govori narod. Bosanskohercegovačko društvo, s druge strane, iznova mora egzistirati kao društveni odgovor na stanje u kojem se nalazi, umjesto što unutar sebe dozvoljava oživljavanje i objedinjavanje već prevaziđenih historijskih trauma.

Literatura:

Bart, Rolan. 2013. Mitologije. Karpos. Loznica.

Goldstein, Ivo. 2019. Jasenovac. Novi Sad. Akademska knjiga.

Jović, Dejan. 2017. Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj. Fraktura. Zaprešić.

Markovina, Dragan. 2016. Povijest poraženih. University Press. Sarajevo.

Perica, Vjekoslav i Velikonja, Mitja. 2012. Nebeska Jugoslavija. Biblioteka XX vek. Beograd.

Radanović, Milan. 2015. Kazna i zločin: snage kolaboracija u Srbiji. Rosa Luxemburg Stiftung. Beograd.


[1] Zanimljivo – u toku pisanja ovog teksta, web stranica Stranke demokratske akcije nije dostupna. Iako je posljednji Kongres bio u septembru 2019. godine, novi, izmijenjeni Statut usvojen na njemu nije dostupan javno – elektronski. Stoga, služio sam se jedinim dostupnim Statutom, onim iz 2015. godine sa web stranice SDA Tešanj - http://www.sdatesanj.ba/documents/STATUTSDA.pdf. Ukoliko je ova Statutarna odredba u međuvremenu promijenjena, to ipak ne mijenja činjenicu iznešenu u tekstu.

[2] Glas slobode, 13.11.1920. godine – „Seljačka skupština u Crkvici“

*Prenosimo sa portala Prometej.ba

Oceni 5