Smrt kao crna ptica kruži iznad nas

U zatvoru sam bio prvo u samici opštinskog zatvora, izgrađenog valjda u tursko vrijeme, stare i memljive zgrade pored rječice Jale. Zatvoreni smo moja sestra, mlađi brat i ja, i ležali smo u tri ćelije-samice, poredane jedna do druge. Odmah su nam stavili okove na noge i na ruke. Kad je, obilazeći zatvor, u moju ćeliju ušao upravnik policije Muftić (dobro smo se poznavali: njegov sin i kći bili su moji đaci), dodirnuo je okove: — Malo je suviše stegnuto — rekao je. — Prilično — odgovorio sam, želeći da interveniše u moju korist a ne hoteći da zamolim. — Nakon Muftićeva odlaska, u ćeliju je ušao stražar i još više mi stegao okove, pa su mi ubrzo otekle i noge i ruke. Jedva sam disao. Kad je dežurni stražar u zatvoru bio Andrija Božić, seljače iz sela Bistarca kod Tuzle, otključavao nam je okove i puštao nas da cijele noći slobodno hodamo i razgovaramo, a on bi stražario da ne naiđe neko od starješina. Jednog dana je moja sestra dobila zapaljenje srednjeg uha i počela je da plače od velikih bolova. Počeli smo da lupamo u vrata, tražeći od stražara da pozove ljekara, a on nam je zaprijetio da ćemo se rđavo provesti ako ne prestanemo da vičemo, a od ljekara nema ništa, ovo nije bolnica da ljekar dolazi za svaku sitnicu, već zatvor u kojem se zna red. Kad je u veće došao Andrija, sestra se već gubila od bolova. Andrija je plakao gledajući njene muke, i mogao je samo da donese tople vode, a mi smo dali maramice da sestra stavlja obloge, a sutra je otišao po zatvorskog ljekara, Rusa, dr Serstnjeva, divnog čovjeka, koji je sestri dao lijekove. Kako smo svi bili fotografisani za jasenovački logor, Andrija je rekao da će on pratiti naš transport pa ćemo zajedno pobjeći iz voza, ali su nas premjestili u okružni zatvor, a Andrija je zaista pratio drugu grupu zatvorenika u Jasenovac, negdje su iskočili iz voza i mnogi su se spasli. Andrija je poginuo.

Pomenuću još četiri čovjeka koje, među mnogima, moje sjećanje izdvaja. Nisu možda najvažniji, ali u ovom sadašnjem raspoloženju oni su mi se nametnuli kao najzanimljiviji. Sva Četvorica su vezana za moja zatvorska sjećanja, sasvim slučajno, jer sam taj dosje otvorio. Kad otvorim neki drugi, i drugi ljudi će naći svoje mjesto. (U »Dervišu i smrti« govorim slično: »… ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram… Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih, i izlazi na svijetlo, da se pokaže…«

U samom početku, kad sam zatvoren, ostao sam u ćeliji sam, bez vode i hrane dva ili tri dana. Treće noći sjedio sam na palači, drvenom uzvišenju, ošamućen, u omaglici, nekako ugodno odsutan, jedva osjećajući tijelo, blaženo mirno (valjda tako nastupa smrt; to iskustvo mi je diktiralo ono raspoloženje glavnog junaka u zatvoru, u romanu »Derviš i smrt«; »Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.«) Osjećajući kako se gubim, ne žaleći, »gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna«, i slušao, misleći da sanjam, kako na obližnjoj, jalskoj džamiji mujezin poziva na početak posta (moj je trajao već tri dana bez prekida), kad se kroz mali otvor ćelijskih vrata (boketa, špijunka) začu tiho, šaputljivo pjevanje. Razabrao sam i riječi ruske pjesme:

već puca

mitraljez i puška,

tučemo fašiste sve…

Slušao sam, gotovo paralisan; da li već doživljavam halucinacije? Kad sam prišao vratima, doduše sporo, zbog okova na nogama, nikoga nije bilo. Poslije jedan sat, još je bilo rano jutro, i mrak, kroz špijunku se opet Čuo glas, isti.

— Čekaj! — šapnem. — Daj mi vode!

— Odmah — kaže taj neko.

I ode. Hoće li se vratiti? Hoće, vraća se, ne vidim mu dobro lice u tami hodnika, čujem:

— Namjesti usta »na otvor! — kaže, i vidim kako se kroz boketu promalja šiljak fišeka od hartije.

— Drži, sipam!

Uzeo sam fišek u usta, kao cuclu, i osjetio kako mi se niz sasušeno grlo cijedi životodavna tekućina. Poslije tri dana i tri noći!

— Nemoj više, zaboljeće te stomak — čujem šapat kroz vrata. — Hoćeš li hljeba?

— Hoću.

— Drži!

— Kroz mali otvor ubacuje a ja na drugom kraju hvatam na dlan isitnjene komade hljeba, kao za golubove, i gutam gladno. Dugo tako drobi hljeb kroz otvor špijunke, a ja ne mogu da kažem: dosta. A kad on sam prestane, kaže:

— Donijeću još. Poslije.

Pitam ga ko je. Kaže da je partizan, zarobljen, ime mu je Smajo V., petnaest mu je godina, zaspao je na odmoru za vrijeme marša i ostao iza jedinice (Šeste brigade, čini mi se), na spavanju su ga našli domobrani i doveli u zatvor, sad je slobodnjak, uskoro će početi da ga puštaju u grad… U sivom jutru što je polako osvajalo, nazirao sam čisto dječije lice, vedre plave oci, srećan osmijeh. Zahvalio sam mu, dirnut i njegovom pričom, i njegovim djetinjim izgledom i njegovim prisustvom. Kad je počeo da izlazi u grad, učinio nam je velike usluge, jer smo preko njega uspostavili vezu sa sekretarom Gradskog komiteta i organizovali efikasnu odbranu za četrdesetak komunista, koliko nas je tada bilo u zatvoru. Poslije rata, 1947. mislim, 108 obilazio sam analfabetske tečajeve u goraždanskom srezu. Zanoćio sam u starom, jedinom hotelu u Goraždu, i dok sam čekao večeru, deprimiran provincijskom čamom kojom je odisala kafana puna zagušljivog, kiselog, prastarog smrada, natopljenog duhanskim dimom, mirisom rakije, vonjem znoja, prožeta atmosferom beznađa u kojem samoubistvo nije nimalo teško, u vici i pjesmi pijanih gostiju, ružno pijanih, nekako tužno i bijesno u isti mah, pa su sjetna pjesma i surovo ubistvo mogući gotovo u isto vrijeme, učinilo mi se da raspoznajem jedan glas. Oštra sluha i pamćenja za sve glasove koje sam ikad čuo, pitao sam se: Je li to Smajo? Da, bio je to zaista Smajo V., moj divni dječak iz zatvora, iskrivljena pijana lica, neartikulisana glasa, zakrvavljenih očiju. Prepoznao je i on mene, prišao mi i počeo da me grli, pijano, neugodno, dosadno, zvao me u svoje društvo, vikao: sjećaš li se, a iz njega je bazdila rakija, bijeli luk i praznina. Otišao sam u hladnu hotelsku sobu, tužan kao rijetko kad u životu. Poslije sam saznao da je Smajo V., kome je data spomenica i služba u UDB-i postao notorni alkoholičar. Tada nije imao ni punih dvadeset godina, Šta se s njim desilo? Šta ga je slomilo?

Drugi čovjek koga posebno pamtim iz zatvora, nije ni borac ni junak niti je i po čemu znamenit. Jednoga dana, već je bila kasna jesen ili rana zima, ubacili su mi ga u ćeliju. Rekao je odmah sve o sebi: ime mu je Mujo, hamal je po zanimanju, zatvoren zato što je, odveden u njemačku komoru, izgubio njemačkog tovarnog konja sa dva sanduka municije, negdje na Ozrenu, u ofanzivi na partizane. Poslije nekoliko dana, mada to nije izričito rekao, otkrio sam da je sanduke s njemačkom municijom bacio negdje u šumski čestar a konja prodao seljacima. Vidi mu se na licu, a ni on ne krije: voli piće, meku rakiju najviše, a može poslužiti i svako drugo. Ponašao se snishodljivo. Uzalud sam molio da sjedne bliže, ni za živu glavu nije htio da sjedne na drvenu palaču već na betonski pod ćelije, a odvaja se od mene, kaže, zato što ima vaške, da oprostim. Govorio sam mu da slobodno sjedne kraj mene, jer i ja, bez oprošten ja, imam i vaške i stjenice. Ne, rekao je: svako na svoje mjesto. Slatko sam se nasmijao: e, ako nam to ne pomogne Sve je bilo uzalud, bio je uporan, pa je čak i spavao na betonu. Poslije sam shvatio da to nije snishodljivost, nije ni izraz simpatije prema borcu, već čisto ljudski obzir, ljudska pažnja prema tuđem stradanju. Izražavao je to na čudan, svoj način, ostavljajući meni »počasno« mjesto. Mujo nije ništa znao o politici, nije ga se to ticalo. Nijemci i ustaše su vlast kao i svaka druga, samo krvavija nego i jedna druga; na pijaci iz pušaka ubijaju golubove koje nikad niko nije dirao, i zato je Hafiz iz Kuga rekao da će ti Nijemci propasti za pet godina.

Slobodan od svih mjerila društvene vrijednosti, jer ga se više nije ticalo nijedno, bez ambicija i bez nade da će ikad izmijeniti svoj položaj, skroman u zahtjevima, zadovoljan jeftinom rakijom, komadom hljeba i kafanskom klupom za spavanje, Mujo je bio čovjek sam po sebi, bez ijedne lažne oznake, bez predubjeđenja, bez iznuđenih obzira, jednostavan, u povoljnijem stanju od mene, zato obazriv i pažljiv. Začudo, nije pomislio da ga u drugim prilikama, ni ja ni iko sličan meni, nije ni pogledao: bio je iznad mene po mnogim ljudskim osobinama. Nije znao ni ko sam ni šta sam, niti ga se ticalo: po pogledu kojim je pratio pokrete mojih lancima vezanih ruku i nogu, vidio sam da sam za njega samo čovjek koji je dopao nevolje i velikog jada. Nije to pokazao nijednom riječju, ali se vidjelo po svemu. Ne vjerujem da je uopšte shvatao našu borbu, jer je znao, i govorio to, da će uvijek jedni imati — drugi gledati, jedni vladati — drugi slušati, ali ono što se dešavalo vidio je na svoj način, kao čovjek koji žali ljudske patnje: — Mnogo strada mlad svijet — objasnio mi je ono što je vidio od ove borbe. Kako nije bio politički krivac, izlazio je s ostalim zatvorenicima na rad, obično po kućama gradskih činovnika. Vraćao se pred veče, donoseći mi u hartiju zamotano parče hleba, slanine, kolača, pite, čak i voće, jabuke, šta bilo. — Našao sam, govorio je nemarno, čak ostavljajući utisak da je ukrao, samo da bi me uvjerio kako je lako došao do jela i da to nije nimalo važno. Možda je ponekad i ukrao, ali sam bio uvjeren da češće uštedi od svojih usta.

A onda bi sjeo na beton, na svoj poderani kaput, i počela bi neviđena svečanost riječi, jezi čitanje bez premca. Ne znam da li je bio svjestan ljepote svoga pričanja, ali ja ljepše nikad nisam čuo. Bilo je slikovito, skladno, pomalo podsmješljivo na svoj račun, zanimljivo, slatko, ali kad bih još ne znam šta rekao, ne bih mogao da objasnim tajnu i slast tog čudesnog kazivanja. Govorio je uvijek o sebi, o onome što se njemu događalo, naročito u vrijeme kad je u cirkusima nastupao kao kralj gvozda i čelika, i o drugim artistima, o drugim ljudima s kojima se susretao na svojim putovanjima, o ženama, o prijateljima i neprijateljima, o zlim i dobrim ljudima (i uvijek su zli stradali a dobri pobjeđivali, kao da je u njima stalno živjelo pučko osjećanje pravde, naivne ali životne), pričao je o svemu i svačemu, i nije bilo važno ono što je pričao već kako je pričao, kao u svakoj umjetnosti. A to kako je toliko njegovo, da sam poslije, nekoliko puta, uzalud pokušavao da zapišem svoje sjećanje na to nezaboravno ćaskanje, na tu magiju satkanu od riječi, čiji čar ni danas ne zaboravljam; uzalud, zaista, jer je sve ostajalo hladno i beživotno, kao svaka reprodukcija. Možda je tajna bila u njegovom glasu, u intonaciji i muzici tečnih rečenica, u plastici slike, u toplini obraćanja, ili u svemu tome zajedno, a ipak ostaje mnogo neobjašnjenog, mnogo nedorečenog kad hoću da kažem kako je to zaista bilo. Zato mi ostaje da tu magiju, kao čaranje, objasnim hipnotičkom sugestivnošću, kakvu nisam sreo ni prije ni poslije.

A naknadno sam otkrio, kad je Mujo pušten iz zatvora, namjenu tog pričanja, pa mi je postalo još draže. Taj jednostavni a složeni čovjek pleo je svoju čarobnu priču obenđijavajući moju misao, da ne vidi okove, prljavu zatvorsku ćeliju, ustaške stražare, da se ne muči strepnjom zbog Jasenovca i zbog smrti što kao crna ptica kruži iznad nas, da tu moju unezvijerenu misao oslobodi vremena i mjesta što je drže sapetu. Uspijevao je: izlazio sam s njim iz ove uske hladne ćelije pridružujući mu se u zanimljivim doživljajima. Vodio me, kao što odrasli čovjek vodi dijete, zaštitnički. Da nije bio toliko vješt da potre svijest i okolnosti, možda bi i smetalo to njegovo uplitanje; ovako je bilo najljepši poklon. Kad je pošao, rekao je d o v i đ e nj a, a sigurno nije vjerovao da ću izaći iz zatvora, jer se iz jasenovačkog zatvora izlazilo samo u smrt. Ali ja njega više nisam našao živog; kad se rat svršio, otišao sam u kafanu gdje je stanovao, čekao na posao, spavao. — Tu je i umro — rekli su mi njegovi drugovi hamali. Žao mi je bilo što nisam mogao čime bilo da mu vratim dobro koje mi je učinio.

Treći čovjek koga sam upamtio, i uvijek o njemu pričam s oduševljenjem, to je dr Peleš, advokat tuzlanski. Sreo sam se s njim u posebnim okolnostima: jednog dana su mi skinuli lance s nogu, i dvojica naoružanih ustaša su me potjerala tuzlanskim ulicama u župsko redarstvo. Ta zloglasna ustaška policija nalazila se u Srpskoj varoši, kraj pravoslavne crkve, i da bismo dotle došli, morali smo proći cijelu Tuzlu. Ustaše su mc vodile najmanjim uličicama, kako bismo sreli što manje ljudi. Ti susreti bili su vrlo zanimljivi: nisam očekivao da ću vidjeti oduševljenje na licima, ali ni toliki strah ili tobožnju rastresenost zbog koje su izbjegavali da me primijete. I već sam počeo da pogađam kako će reagovati neki poznanik koji mi ide u susret, hoće li se vratiti kao da je nešto zaboravio, ili će preći na drugu stranu ulice i proći pored mene zagledan u zemlju? Vidim: ide prema meni neki poznanik, viši činovnik u porezu: šta će učiniti? Ništa: ide sredinom ulice, ne skreće na drugu stranu, zamišljeno okreće u ruci sklopljeni kišobran, zabrinuto gleda u nebo, hoće li kiša pasti? Tako i prolazi, zabavljen svojim dubokim mislima i ne primijeti me, tako je i riješio više, izgleda, moje nego svoje pitanje — da li će mi se javiti: nije me vidio. To mi je i rekao poslije rata, kad sam se našalio kako je gledao u nebo. Drugi poznanik, trgovac, otac jednog mog đaka, kao strujom udaren, prišao je izlogu i počeo da zuri u robu, kao da mu život od toga zavisi. Neki su stidljivo, i zaista sa strahom, gledali u stranu, pa u mene, žmirkali očima da bude i pozdrav, ali da se može shvatiti i kao slučajnost. Izlazeći iz jedne male uličice, vidio sam na ćošku Zemaljske banke dr Peleša, Srbina, starijeg čovjeka, uglednog građanina.

Šta li će učiniti? — mislio sam. Ima dovoljno vremena da pređe preko ulice i da izbjegne susret sa mnom. Ali nije se micao, nije žurio da pređe ulicu. Kako će me dočekati? Ne bih mu zamjerio da se napravi kako me ne vidi, nije u položaju da se nezgodno eksponira. Kad sam se približio na desetak metara, dr Peleš je skinuo šešir i duboko se poklonio preda mnom, držeći šešir na prsima. Zaprepastio sam se. Nisam skidao očiju s njega, vidio sam njegovu bijelu kosu i nagnuta staračka ramena. Tako je ostao i kad sam prošao. Šta je to, mislio sam zabezeknuto. Poklon pred tuđim stradanjem? Poštovanje naše borbe? Prezir prema zločincima? Ne znam i nikad nisam saznao, ali sam zapamtio to junaštvo kakvo nisam očekivao ni od mlađih. Poslije rata, uvijek sam našao vremena da se s vremena na vrijeme poklonim tom divnom čovjeku, mada je to bilo suviše lako i beznačajno prema njegovom antičkom gestu. Ako ovaj zapis znači više od toga mog iskazivanja zahvalnosti biće mi drago što je našao svoj smisao.

S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog i neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spašavao ljude iz ustaškog zatvora. Bio je neumoran u tom poslu, intervenisao, molio, vodio protestne delegacije, prijetio da će sve muslimansko stanovništvo dići na bunu, uspio je da spase veoma mnogo ljudi svih vjera i nacionalnosti. Poslije rata, kad sam ga posjetio, da mu se zahvalim, vidio sam da puši najjeftinije cigarete. Pitao sam ga zašto to. Zbog penzije, odgovorio je. Određena mu je nevjerovatno niska penzija. Otišao sam kod nekih drugova i molio da se ta nepravda ispravi. Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba — seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, »crveni pop«, koji je cio rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.

Još jedan upamćenik je takođe iz zatvora. Čudan čovjek, sasvim čudan čovjek, nikad ga nisam shvatio potpuno, nisam se često ni slagao s njim, ali sam ga uvijek poštovao. Poštovao sam, zapravo, njegovu dosljednost, toliko krutu, nepopustljivu, samoubilačku, da sam je ponekad smatrao ludošću. Pa ipak mislim o njemu s divljenjem. Ime mu je Arkadije R., sin je carskog pukovnika — emigranta, živio je s majkom, jer mu je otac umro, bio odličan đak, izuzetan po svemu, kulturniji od svojih vršnjaka, ozbiljniji, odlučniji, nemirniji, i već u šestom ili sedmom razredu gimnazije ležao je u zatvoru kao komunista. Već tada je bolovao od tuberkuloze. Za vrijeme rata bio je nekoliko puta u ustaškom zatvoru, pa i u moje vrijeme. Strahovito su ga mučili, najviše od svih. (Nas ostale nisu.) Prkosio je i na svako pitanje ustaša o svom političkom uvjerenju odgovarao da je komunista i dodavao da je Crvena armija najbolja i najjača vojska na svijetu. Ispitivali su ga u raznim sobama, najčešće na posljednjem spratu, i toliko tukli, da je on padao u nesvijest, a ustaše su ga za noge vukle niz stepenice četiri sprata, a glava mu je, kao mrtva udarala o beton stepeništa. U prizemlju su ga bacali u l e d a r u, golog ostavljali preko cijele noći. Ujutru su ga, polusvijesnog, jedva živog, ubacivali kao vreću, u našu zajedničku ćeliju, valjda da ga vratimo u život ili da umre među nama. Mi smo bili uvjereni da će umrijeti, naročito kad su ga prvi put tako ubacili. Sav u rani, kao oguljen, sa tragovima čizama po cijelom tijelu, potpuno nemoćan, ležao je pred nama, slomljen, jedva dišući golim sepetom mršavih grudi. Pažljivo, sa strahom, bojeći se da ga dodirnemo, pohvali smo ga i zahvali vodom, brisali skorenu krv sa usana, stavljali mokre krpe na ubijena mjesta, i Arkaša je vaskrsao! Polako se dizao, podržavan na našim rukama i progovorio, kao u transu, u početku sam mislio da nije potpuno došao svijesti i da bunca. Govorio je Davičove stihove iz »Ćelije«:

Ja nisam krao, ja nisam klao,

za slobodu ja sam se bio,

za slobodu veću, za ljudsku sreću

za život o kom sam snio.

Zar je ovo moguće? Da li to vjera održava život u ovom slabom tijelu? I zar ni na šta drugo ne misli nego na tu svoju vjeru? Polako guta hljeb koji mu dajemo u malim zalogajima, smiješi se na nas. — Ubili su te — kažemo, a on klima glavom i sliježe ramenima. — Nemoj više da im prkosiš, Arkaša — molim ga. — Ako te još jednom ovako udese, gotov si. — Arkaša ćuti. I nakon nekoliko dana opet ga odvode, i sami izbezumljeni njegovom upornošću, i sve se ponavlja, i prkos, i ubilačke batine, i vučenje za noge niz četiri sprata, i ledara, i vraćanje u našu ćeliju, i osmijeh kojim nas pozdravlja vraćajući se iz smrti. Spasao se zajedno sa nama, ili mi s njim: kad smo već određeni da pođemo u Jasenovac, zatvorski ljekar, dr Serstnjev je iskoristio crveni vjetar koji se pojavio kod starog Tunje, rudara s Husina, i na vrata dviju naših ćelija stavio natpis: t i f u s. Stražari nisu smjeli ni da priđu, i hranu su nam doturali kroz otvorena vrata i sklanjali se. To je potrajalo izvjesno vrijeme, dok Gradski komitet partije nije organizovao odbranu cijele grupe. (Optužbu je napisao javni tužilac dr Rato Deletiš, i tek smo tada saznali da je naš simpatizer, jer je tužba bila sastavljena tako da nam je davala ogromne šanse do budemo oslobođeni, što se dogodilo. Dr Deletiš je poslije rata prešao na rad u Sarajevo.) Još jednom je nemirni Arkadije potvrdio svoju prirodu, 1948, opet je zatvoren, Ne znam šta se s njim desilo, mislim da je preživio, iako je već odavno bio teško bolestan.

Dok ovo završavam, javljaju se u pamćenju i druge ličnosti, nezadovoljne što sam ih zaboravio, što sam ih mimoišao: dvije sestre, Muslimanke, od sedamnaest i osamnaest godina, koje su bile s nama u zatvoru a ubijene su u jasenovačkom logoru; ilegalac Škrab, najhrabriji i najhladnokrvniji čovjek koga sam ikad sreo; grupa đaka iz razreda u kojem sam bio razrednik, koji su me, na putu do župskog redarstva, presretali na nekoliko ćoškova, da me vide i pozdrave, mnogi su poginuli u revoluciji; i mnogi, mnogi, hrabri, mladi ljudi koje znam iz partizana, a koje nikad neću vidjeti, jer su umrli mladi, bez žaljenja, bez uzdaha, kako samo mladost umire. Obećao sam, biće valjda vremena i snage da i o njima ostavim zapis koji zaslužuju, a zaslužuju mnogo više i ljepše nego što je ovom prilikom rečeno o drugima.