Opsada Sarajeva: Svedočanstva preživelih (5)
Markale

Photo: vdobabic.wordpress.com

Smrt na Markalama se normalnim ljudskim mozgom ne može obuhvatiti

Sarajevo, 3. III 1994.

Dragi naši,

Danas nam je Saša donio vaše pismo. Sjedim već drugi, treći sat (ne znam koliko je vremena prošlo) i intenzivno razmišljam o vama, o svom ocu – o vašim odnosima. Možda će vam zvučati čudno, ali ja ne poznajem dovoljno svoga oca. Jedino što znam o njemu – to je da ga ogromno volim i da je divan. Znam i zašto to kažem, i uopšte nisam bezrazložno zaljubljeno dijete. Sve lijepo što imam, dobila sam od njega. To je pogotovo došlo do izražaja u ovim ludim ratnim vremenima kada je sve puno gadosti i jada. Tata mi je neprimjetno, tokom života, ubrizgavao nešto nalik na serum protiv svega toga i na kraju postigao čudo pedagoške genetike. To čudo se zove – nemati dilemu.

Ne čude me paljanski idioti koji tvrde da su to bile lutke. Mnogo je lakše i normalnije vjerovati da su to bile lutke. Ipak, jedna od tih lutaka se zvala Zlatko Ćosić i studirala je sa mnom

Jednostavno sam imuna od boleštine tipa – mrziti, zavidjeti, osjećati se bijedno... Nemojte me pogrešno razumjeti. Nikako ne mislim da sam savršena. Daleko od toga. Niti tvrdim da je moj otac savršen. Znam samo da sam zadovoljna što imam sebe ovakvu i mnogo mu hvala na tome, jer je to isključivo njegova zasluga. Mnogi ljudi koje poznajem raspali su se u ovom ratu, ili će se uskoro raspasti, a to onda pukne jače od svih granata na ovom svijetu. Ipak, imam još mnogo da učim o toj borilačkoj vještini zvanoj – živjeti, pa mu poručite da mi je hitno potreban radi nastavka edukacije. Nemam ništa protiv da se povuče kada završi započeti posao, ali pošto sam ja tupastije dijete, neka slobodno računa na još mnoge decenije napornog rada i neka i ne pokušava da bilo šta isfolira. Mnogo mi teško pada što su pisma između nas dvoje štura i sa mačem cenzure nad glavom, pa mu ništa od toga ne mogu napisati.

Još prije dvadesetak dana primili smo divan paket od Milice, ali nam je tek prije dva-tri dana stigao koverat sa njenim i Omerovim pismom. Sve ide mnogo traljavo, pa zato koristim ovu priliku, za koju mislim da je sigurnija od veza preko Humanitarne pomoći, da pošaljem i pismo za Milicu. Molim vas da joj ga proslijedite i da se ne ljutite što vas uvijek zaposlim ponekim pismom. Tu sam pokušala Milici da objasnim fenomen paketa u ovom gradu. Mislim da je to jedan od kurioziteta ovog rata, i da će vas zanimati.

Od Bebe sam čula za projekat na kome radite i danima bezuspješno pokušavam da vas pronađem. Upravo sam i sada (22 časa je) posle mnogo muka odustala. Naprežem se i stalno pokušavam, jer je svaka promjena pravi dar za naša čula, koja su se, ovih dana, slila u dva velika uha. Ostalo smo manje više zanemarili. Zato stalno, i danju i noću, nešto osluškujemo. Od daljih i bližih detonacija, preko svih mogućih razumljivih radio-stanica do tako dobro čujnih povika iz komšiluka. Kroz naša najlonska okna imamo stalni direktan prenos gradske hronike: „Stigla je voda u podrum!“; „Edo, idi po humanitarnu“; „Je l’ to stig‘o hljeb?“... Zato, vjerujte, u ovom gradu, kojem su oduzeli sve osim ušiju, imate sjajnu, ali i strogu publiku. U dugim mjesecima bez struje živimo od zabave koja preko polupraznih akumulatora i prepravljenih tranzistora dolazi do naših gladnih ušiju. Onda te uši proždiru sve i svašta. Kao dezert dolaze primitivluci i bljuvotine koje plutaju eterom. Poseban vid zabave je glasno komentarisanje vijesti, koje su njihovi jadni autori zamislili kao neku jako ozbiljnu stvar. To je jedna od kolektivnih zabava gdje svi arlauču od smijeha. Najčešće komentar nije ni potreban, neke stanice nas non-stop uveseljavaju. Postoji samo jedna stvar koja nije ni za najtvrđe uši: to je patetika, koja mi izaziva mučninu i za nju bih, na ovim terenima, propisala doživotnu robiju. Ništa ne može tako da ponizi i rani kao patetična budala pred mikrofonom, ili s perom u ruci. Ljudi ovdje imaju savršen reper za nju i primijete je i u najmanjim dozama. Zato se i bojim svojih pisama. Možda neke stvari koje su zaista ovdje prisutne, u meni i oko mene, nekome sa strane mogu zvučati kao smeće.

Presrećna sam što ste tu gdje jeste i što radite to što radite. Možemo da pratimo Prvi program TVBG i mislim da svako ko iole voli svoj mozak treba da, makar privremeno, zbriše iz tog grada. Pogotovo ljudi kao vi nisu zaslužili da žive u takvom haosu. Bila sam jako zabrinuta za vas i još sam uvijek za sve drage ljude tamo. Želim svu sreću onima koji su ostali. Želim i vama da napokon živite normalno i dostojanstveno. Sve ovo jednoga dana mora proći. Do tada nam je svima potrebno mnogo debelih i zdravih živaca. Prvi put vam pišem bez ustezanja. Do sada sam se bojala da vam nekakvim svojim razmišljanjima ne napravim kakav problem. Puno je manijaka svuda. Sve ovo zajedno je protivno prirodi, i to ne ljudskoj, već prirodi u smislu smjene godišnjih doba, izlaska sunca, gravitacije, svega što nas okružuje. Sve mi se čini da to i ne može dugo opstati. Obrušiće se tamo gdje mu je i mjesto i nestati samo u svom apsurdu. Taj dan vrijedi dočekati. Nadam se da će biti za moga vijeka. Do tada mi budite sretni u normalnom svijetu.

Moj tata, takođe, živi u nekoj drugoj dimenziji. Inače, kako bih ostala normalna sa spoznajom da živi na jedan km od moga prozora, i da mjesecima ne mogu saznati čak ni da li je živ

Misleći o vama, učini mi se kako su vaše patnje, u stvari, mnogo suptilnije i bolnije od naših, jer vi imate mogućnost izbora. Ne slušajte šuplje priče o hrabrosti Sarajlija i ne divite nam se. Moja hrabrost nije moj izbor. Ona je izrasla u meni bez moje volje i ja jedino mogu reći da sam mutant ovog rata. To što se (više) ne bacam na pod kada tresne granata u moju ili susjednu zgradu ili što pretrčavam raskrsnicu na kojoj je prije tri minuta neko poginuo, a snajper i dalje bije - to nije hrabrost. To je moj život i život svih ljudi ovdje. Ja se iskreno nadam da ću jednog dana moći priuštiti sebi taj luksuz da budem najveća kukavica na svijetu. Sada to ne mogu biti, jer jednostavno neću ostati živa ako sebi dozvolim napade pilećeg straha. Strah ne postoji, postoji samo STRAVA.

Ta se strava uvukla u nekada sasvim obične stvari. Mnogo automobila koji trube jureći ulicom oduvijek su bili asocijacija svadbe i nečega veselog. Danas je to zvuk smrti. Poslije svakog pokolja juri gradom do bolnice sablasni orkestar automobilskih sirena. Ta vozila zapomažu umjesto svojih raskomadanih putnika. Od toga zvuka se prevrće želudac i prevrtaće mi se dok sam živa. Moj mozak je postavio nekakvu cenzuru i na određenom stepenu užasa jednostavno prestaje da prima informacije. Ali zvuk o kojem vam pričam probija i tu blokadu. Smrt na Markalama sam gledala kao nešto što je iz neke druge dimenzije upalo u moj grad. Shvatila sam je tek kada sam čula taj zvuk. Smrt na Markalama je nešto što se normalnim ljudskim mozgom ne može obuhvatiti. Ne čude me paljanski idioti koji tvrde da su to bile lutke. Mnogo je lakše i normalnije vjerovati da su to bile lutke. Ipak, jedna od tih lutaka se zvala Zlatko Ćosić i studirala je sa mnom. Ta pijaca toga dana nije bila iz naše dimenzije. To je čisti SF. I još mnogi prizori i događaji se mogu pripisati tom žanru. Moj tata, takođe, živi u nekoj drugoj dimenziji. Inače, kako bih ostala normalna sa spoznajom da živi na jedan km od moga prozora, i da mjesecima ne mogu saznati čak ni da li je živ.

Ja, inače, i dalje dangubim i to mi veoma teško pada. U novembru ću steći uslove za upis u imenik advokata i nadam se da će od tada biti i nešto normalnijeg posla. Sada, sve i da mogu samostalno raditi, najviše je posla među krivičnim predmetima, koji su u ovom ratu izuzetno mučni. Ponekad napišem poneki ugovor ili punomoć, uglavnom prijateljima.

S druge strane, naučila sam niz neobičnih poslova koji mi olakšavaju život. Tako sada znam savršeno da razvijam jufke i da pletem čarape. I vama ću isplesti po jedan šareni par. Mnogo vas volim. Vi ste mi najdivnije iznenađenje u životu. Mislila sam da su svi tatini prijatelji već odavno zaboravili da postojim. Onda se pojavite vi.

Vaša Inja

 

Sarajevo, 5. III 1994.

Draga naša Milice,

Još prije dvije sedmice smo primili Vaš divni paket, ali sam ja tek sada našla vremena da Vam se mnogo, mnogo zahvalim na tome. Posljednjih mjesec dana u gradu je velika gužva. Te dvije riječi – „velika gužva“ – imaju posebno značenje, jer je kriterij GUŽVE odavno prešao sve granice normalnog. Bilo je dosta buke, bola i neizvjesnosti. Ipak, najbitnije je da je granatiranje prestalo. Po statistici, u ovom gradu je dnevno ginulo 10 ljudi. Nije teško sračunati koliko je života pošteđeno od 6. II do danas. Sada je sve lakše.

Otvaranju paketa, inače, svečano je prisutna cijela familija. Svi tapšemo, poskakujemo, radujemo se, nekad pomalo plačemo

Mnogo ste nas dirnuli svojom pažnjom. Veoma malo znam o Vama. Jedva nešto, posredno, preko oca. Vaše divno pismo sam pročitala mnogim svojim prijateljima. Mnogo nam znači takva podrška. Primite pozdrave mnogih mojih prijatelja, kojima ste potvrdili da njihova vjera u ljude nije uzaludna, ma koliko nam suprotno dokazivali.

Pretpostavljam da Vas zanima pokušaj života u ovom gradu. Bojim se da možete shvatiti samo malo stvari koje se nalaze oko mene i hvala bogu što je tako. I mi, isto tako, imamo blijedu sliku Vašeg užasa. Najbitnije je da navijamo za sve Vas – divne i normalne – koji ste takvi ostali, vjerujem, s teškom mukom.

Želim da Vam pišem o tome koliko ste nas obradovali svojim poklonom. To je za nas nešto posebno. Pokušaću Vam objasniti doživljaj zvani – paket: kartonska kutija napunjena hranom za nas je odavno poprimila sasvim posebno značenje. Noseći je kući (odnosno, vukući je, obično, na sankama ili kolicima), imam osjećaj da dragog prijatelja vodim kod sebe na kafu. I onda, kada uspijem da je doguram do naše kuhinje (obično tu počinje ritual otvaranja paketa), i kada ga otvorim, iz njega prvo izlete mirisi pažnje i ljubavi koji mi istog trena počnu da napajaju mozak i dušu saznanjem da nisam sama, da je neko na mojoj strani, da me voli i da se brine za mene, razumije me, želi da preživim. Onda se i u meni poveća odgovornost za to da se moram izvući, da moram biti zdrava i živa. Sve to da ne iznevjerim svog dragog prijatelja i njegovu ogromnu ljubav zapakovanu u jednu običnu kartonsku kutiju. Moram još reći kako je čudno to osećanje - primati ljubav u takvoj jednoj smeđoj kartonskoj kutiji vezanoj kanapom. Ona (ta ljubav) prva izleti iz paketa, počne poskakivati po kući, doticati nas svakog ponaosob i raznježavati, čini nas srećnima. Otvaranju paketa, inače, svečano je prisutna cijela familija. Svi tapšemo, poskakujemo, radujemo se, nekad pomalo plačemo. Obavezno prvo izvadimo sve stvari iz kutije i rovimo po dnu paketa, da slučajno ne propustimo neko pisamce koje se tamo sakrilo. Onda odmotavamo stvari koje su zapakovane u novine i čitamo te novine. Onda sve pustim i zamišljam kako je i gdje neko kupovao hranu, kako je mislio na nas dok je kupovao, kako ju je vukao kući, pravio paket, stajao u redu da ga pošalje. Mislim o tome kako i Vi, baš kao i ja, strepite hoće li taj paket uopšte i stići i kada.

Napokon, kada je paket sasvim raspakovan, pristupa se vijećanju svih članova porodice. Dugo i pomno vijećamo o tome šta i koliko ćemo kome dati. Ovdje je riječ o jednom običaju koji je star koliko i ovi ratni paketi, a o kojem do sada nisam pisala. Naime, iz svakog paketa se izdvajaju sitne stvari (supa, po nekoliko šljiva, luk) i to se dijeli dragim ljudima (koji to isto čine kada oni dobiju pakete ili na neki drugi način dođu do hrane). Naizgled su to sitne stvari, ali za nas svaka ta mala stvar ogromno znači. Tako, od jednog paketa razveseli se i bude srećno bar pet-šest porodica. Kad je vijećanje završeno, odlazimo sa izabranim slasticama kod svojih prijatelja u komšiluku. Tamo predajemo darove i satima pričamo o tome kako je stigao paket, od koga i preko koga, kako smo ga prenijeli do kuće. Oni se dive bogatstvu darova, a ti ih tješiš da će i njihov paket, koji čekaju već mjesecima, sasvim sigurno vrlo brzo stići. I ako ga uistinu i prime, onda oni dolaze k nama, i tako u krug...

Još samo da napomenem da nikada nećete biti svjesni u kojoj se mjeri iskoristi pošiljka koja stigne do nas. Na kraju sudbine svakog paketa, kompletna ambalaža (mislim na ambalažu svakog komada u paketu) ide u peć i na njoj se može skuhati jedan bogat i divan ručak.

Molim Vas da ovo moje pismo ne shvatite pogrešno. Željela sam Vam samo prenijeti dio atmosfere oko sebe i to njen ljepši dio. Nadam se da i Vi sada živite nešto lakše. Čujem da cijene padaju i da se, kao, život normalizuje. Ipak, želim Vam puno sreće i snage. Ludilo mora doživjeti svoj logičan kraj. Do tada ćemo izdržati, makar iz radoznalosti.

Puno Vas volim i jos jednom jedno veliko HVALA na veselom gostu u kartonskoj kutiji.

Vaša Inja

Oceni 5